Obilježavajući trinaestu godišnjicu terorističkih napada na Sjedinjene Države, televizijski novinari – u anketama na ulicama američkih gradova – nerijetko postavljaju sagovornicima pitanje: Sjećate li se gdje ste bili – i šta ste osjećali – 11. septembra 2001. godine? Lično se i te kako sjećam. Bio sam nepuna tri mjeseca na novom poslu, predstavnika za štampu agencije za drogu i organizovani kriminal Ujedinjenih nacija u Beču, i dok sam u salonu za posjetioce na mom spratu, uz kafu razgovarao s austrijskom novinarkom koja je došla da se raspita o efektima zabrane proizvodnje opijuma u Afganistanu, sa zaprepaštenjem sam na TV ekranu vidio kako avion udara u zgradu Svjetskog trgovinskog centra u Njujorku.
Uskoro će se pokazati da je to bio događaj globalnog značaja, jer će označiti početak „rata protiv terora“ s neminovnom kaznenom i preventivnom intervencijom u Afganistanu i kasnije nepromišljenom i pod lažnim opravdanjem u Iraku, a potpuno je promijenio i prirodu moga posla u Beču: umjesto tihe diplomatske promocije međunarodnih nastojanja protiv droge i organizovanog kriminala morao sam odgovarati i na desetine poziva dnevno iz najvećih i manje poznatih svjetskih medija o afganistanskom opijumu i borbi protiv terorizma (jer je moja agencija imala i odjeljenje za sprečavanje terorizma čija je misija bila promocija pristupanja država članica Ujedinjenih nacija konvencijama protiv terorizma). Taj posao me u ljeto 2003. odveo i u dvonedjeljnu misiju u Afganistanu.
Rušenje Svjetskog trgovinskog centra u Njujorku ispunjavalo me i osjećanjem sasvim ličnog i porodičnog gubitka.
Njujorške „bliznakinje“ – kako su nazivali dva identična 110 spratova visoka tornja – napadnute su kao simboli američke moći i u njima se tog 11. septembra ugasilo i gotovo 3.000 života potpuno nevinih ljudi zaokupljenih svojim poslom, brigama i snovima.
Kemal Kurspahić sa sinom Mirzom na vrhu Svjetskog trgovinskog centra 1995.
Ali, „bliznakinje“ su imale i posebnu ulogu u životu moje porodice, u godinama dopisnikovanja u Njujorku, 1981-85, u kojima smo sve svoje posjetioce iz Sarajeva i sa Balkana vodili na vidikovac na 107. i 110. spratu s kojeg se pružao neuporediv pogled na sve njujorške znamenitosti a za sunčanih dana moglo se vidjeti desetinama milja daleko i u susjednom New Jerseyu. Iako evropski senzibilitet rijetko nalazi bilo šta romantično u betonsko-staklenim stospratnicama, njujorške „bliznakinje“ su vas na kraju posjete uz piće u restoranu „Prozor u svijet“ na 107. spratu podsjećale na jedinstvenost tog mjesta i doživljaja poetičnim upozorenjem ispisanim na zidu: „I ne dotičite zvijezde“.
Moji sinovi su, sa sjećanjem na česte posjete „bliznakinjama“ osamdesetih, i kasnije u svim posjetama Njujorku odlazili tamo, a Mirza je samo dva dana prije terorističkih napada kao kapiten svoje univerzitetske fudbalske ekipe vodio saigrače da još jednom pogledaju Njujork „s visoka“. Nakon 11. septembra 2001. – razmišljao sam, i pričao o tome u intervjuima i na predavanjima, kako sam ja osim njujorških imao i izgubio i svoje sarajevske „bliznakinje“: njujorške se jesu uzdizale u nebo čitavih 110 spratova ali je i „Oslobođenje“ u Sarajevu imalo dvije identične poslovne zgrade od po deset spratova. Izgrađene na periferiji grada, one su se s početkom opsade u proljeće 1992. našle na prvoj liniji odbrane, izložene najprije snajperskoj, pa puškomitraljeskoj, pa minobacačkoj, pa tenkovskoj vatri.
Prvi hici ispaljeni su na moju radnu sobu glavnog urednika i iako su u njoj polupani svi prozori i oštećen namještaj, posebno su me ožalostile rane na slici na zidu bosanskohercegovačke umjetnice Mice Todorović. U prvom sistematskijem granatiranju, 20. juna 1992, izgorjela su četiri sprata na jednom i šest na drugom poslovnom tornju a u avgustu se potpuno srušio jedan pa onda i drugi poslovni toranj mojih sarajevskih „bliznakinja“. Za sve to vrijeme – i kad je zgrada cijelu noć gorjela – mi smo u atomskom skloništu ispod ruševine svaki dan opsade proizvdili novine i onda kad danima nije bilo struje, kad su prekinute sve telefonske veze, kad je ponestajalo novinskog papira.
Oslobođenje nakon rata
Vjerovao sam – i javno govorio – kako je „Oslobođenje“ više od te svoje izbomardovane zgrade, kako je ono glas Bosne i Hercegovine koja je nadživjela i nadživjće sve pokušaje poništavanja njenog višestoljetnog postojanja.
Trinaest godina nakon rušenja njujorških „bliznakinja“ na televiziji gledam slike ponovnog rađanja Svjetskog trgovinskog centra kao očit simbol opstajanja i trijumfa ljudskog nad neljudskim, ljubavi nad mržnjom, dobrog nad zlim. Na žalost, betonski stub u kojem su bili stepenište i liftovi porušenih „bliznakinja“ u Sarajevu, umjesto da zajedno s atomskim skloništem u kojem su tri i po godine u uslovima bez presedana u istoriji svjetskog novinarstva pripremane dnevne novine bude sačuvan kao simbol očuvanja prava na riječ i pod najtežim uslovima, uklonjen je kao „ruglo“ i ustupio je mjesto simbolima bogaćenja u poratnom Sarajevu. Uspomene nam, ipak, niko ne može ukrasti.