(Komentar*)
Iz jednog sada davno prošlog vremena, u kojem se znalo šta je dobro a šta zlo – a gađenje nad fašizmom bilo ne tek nalog „političke korektnosti“ već temeljno osjećanje s kojim se odrasta i u porodici i u školi i u društvu, sjećam se koliko je dobrim starim ljudima tog vremena bilo važno da pokažu mladima kako su oni i njihov narod bili na pravoj strani u Drugom svjetskom ratu.
Bosanski muslimani kojima je bilo važno da na djecu prenesu to istorijsko samopoštovanje, voljeli su da pripovijedaju kako su u vrijeme ustaškog nacističkog režima, 1941-45, muslimanski intelektualci, drugi uglednici i vjerski autoriteti potpisivali rezolucije protiv ustaškog nasilja nad Jevrejima, Srbima, Romima i ideološki „nepodobnima“ i osuđivali učešće muslimana u zlodjelima režima.
Postoje takve rezolucije iz više bosanskohercegovačkih gradova, od Sarajeva preko Banjaluke i Mostara do Tuzle i Bijeljine i drugih, i one izražavaju istorijsku odgovornost u istorijskom vremenu da se zaštiti vlastiti narod ne samo od zločina režima već i od učešća u zločinima. Već se u tim rezolucijama spominje, a kasnije je prepričavano u usmenim predanjima, kako su ustaše u nekim pograničnim dijelovima prelazile u Bosnu i Hercegovinu u kamionima i s fesom na glavi, pored ostalog – u Bosanski Novi i Bosansku Kostajnicu, i progonili i ubijali stotine lokalnih Srba dovikujući se muslimanskim imenima: „Drži ga Suljo“; „Udri ga Mujo“, „Kolji Haso“.
Blajburg kao tema nacionalne mitologije i „alternative povijesti“
Sa sjećanjem na taj duboko moralni apel uleme – islamskih vjerskih službenika – protiv ustaških zločina i učešća bosanskohercegovačkih muslimana u njima otužno djeluje kad sada, više od sedam decenija od tih zlih vremena, istaknuti predstavnici Islamske zajednice ničim izazvani poistovjećuju ne samo muslimane već i bošnjački narod sa ustaštvom.
Povod za ovo razmišljanje je obilježavanje ovih dana 72. godišnjice onoga što se u prevlađujućem aktuelnom hrvatskom narativu naziva zločin u Blajburgu: masovna likvidacija desetina hiljada ustaša, a sa njima i neutvrđenog broja civila u području Blajburga u austrijskoj pokrajini Koruškoj nakon što su Britanci odbili da oni prihvate predaju ustaških jedinica i prisilili ih da se umjesto njima predaju jugoslovenskoj vojsci. Uslijedili su dani masovnih likvidacija pod okolnostima i u razmjerama koje nikada nisu sasvim istorijski utvrđene.
U tom odsustvu odgovorne naučne i dokumentarne interpretacije događaja iz vremena tek završenog Drugog svjetskog rata Blajburg je – kao i brojne druge nerasvijetljene epizode iz prošlosti – postao tema nacionalne mitologije i „alternative povijesti“, masovnih godišnjih okupljanja i rituala, u kojima i zabrinute austrijske partije vide nešto kao „najveći festival neo-nacizma“.
Posljednjih godina zapaženu ulogu u obilježavanju godišnjica Blajburga imaju i predstavnici Islamske zajednice u Hrvatskoj. Ove godine je njen izaslanik – govoreći u ime predsjednika Mešihata Dr. Aziza ef. Hasanovića - pored ostalog rekao kako „pamtimo zločine da se ne bi ponovili i da bi se spriječili“ ali i kako su se zločini „nakon Blajburga ponovili u Vukovaru i Srebrenici“.
U postjugoslovenskim društvima nema više ideoloških zabrana obilježavanje godišnjica nekad potisnutih istorijskih događaja. One se, na žalost, pretvaraju u nastavak starih sukoba i proizvode nove nacionalne napetosti i mržnje.
Umjesto da budu mjesta poklonjenja žrtvama zlodjela iz prošlosti ove masovne komemoracije nerijetko se pretvaraju u njihovo bezdušno prebrojavanje, neumjesna i uvredljiva poređenja. Dovoditi u istu ravan Blajburg i Srebrenicu novi je doprinos neodgovornoj interpretaciji istorije i vrijeđanje srebreničkih žrtava: u njemu se jednako oplakuju počinioci i žrtve genocida. Srebrenica je bila genocid koji se odvijao pred očima svijeta, pred holandskim „braniocima zaštićene zone“ i televizijskim kamerama pred kojima srpski general poklanja osvojeni grad svom narodu „za osvetu Turcima“, i ona je pred najvišim međunarodnim sudovima presuđena kao genocid.
Vaš browser nepodržava HTML5
Kako oljuditi morbidnu statistiku
Baš ovih dana je globalna TV mreža BBC emitovala dokumentarnu reportažu iz Srebrenice u kojoj povratnik u rodni kraj, doktor Nedžad Avdić, priča o danima genocida – kao neposredni svjedok koji je preživio strijeljanje – i sada sa suprugom i dvije djevojčice uprkos svemu ostaje u Srebrenici. Njegova supruga pokazuje reporteru televizijski snimak odvajanja žena i djece i njihovo uguravanje u autobuse u julu 1995. dok kamera pokazuje nepreglednu masu djedova, očeva i dječaka a supruga Avdića u jecajima kaže:
„Niko od njih više nikada nije viđen“.
U Blajburgu su, sa svim nedorečenostima u istorijskoj valorizaciji tog događaja, likvidirani pripadnici ustaških snaga, odgovorni za provođenje nacističkog monumentalnog zločina, masovne progone i ubijanja s kulminacijom u zlodjelima u ustaškom logoru Jasenovac. Poređenje Blajburga i Srebrenice uvreda je ne samo za srebreničke žrtve genocida nego i za tradiciju same Islamske zajednice sa njenim istorijski odgovornim suprotstavljanjem ustaškim zločinima u vrijeme kad su činjeni.