U zemlji ostavljenoj na slijepom kolosijeku euroatlantskih integracija, dok su prvi susjedi već doživjeli ulazak i u Evropsku Uniju i u NATO, a i prve komšije bilježe napredak na tom putu, sasvim je normalno da ima mnogo onih koji – kao i u vrijeme nasilja nad Bosnom devedesetih – željno iščekuju bilo kakav znak da iko u svijetu ima bilo kakvu namjeru da učini „nešto“ za deblokiranje evropskih aspiracija građana Bosne i Hercegovine. Otkako su domaći zagovornici „stopostotne Bosne i Hercegovine“, predvođeni jednim od njenih vodećih djelitelja Harisom Silajdžićem, torpedovali posljednji značajniji međunarodni pokušaj uspostavljanja funkcionalnije države u vidu „aprilskog paketa“ ustavnih promjena svijet je digao ruke od aktivnog posredovanja i od tada je jednodušna međunarodna poruka takozvanim bosanskohercegovačkim liderima: vrijeme je da preuzmete odgovornost, sve zavisi od vas i niko drugi neće raditi posao za koji ste vi birani i plaćeni.
Ta ideja „domaćeg vlasništva“ nad projektom mirne – i uz to evropske – Bosne, koliko god bila logična, pokazala se krajnje nedjelotvornom: bosanskohercegovačke izabrane elite, organizovane u tri konstitutivna plemena, nemaju nikakav osjećaj zajedničke odgovornosti ni bilo kakvu viziju kako da urede državu po mjeri svih naroda i svih građana. Ta intelektualna pustoš u vrhovima države naročito je postala upadljiva posljednjih mjeseci: Hrvatska je već u Evropskoj Uniji, a čak i početni napredak u dogovaranju Beograda i Prištine otškrinuo je vrata Evrope i za njih. Za to vrijeme bosanskohercegovački stranački prvaci, sastajući se pod evropskim pokroviteljstvom u evropskim prijestonicama, nakon jednog susreta objavljuju „saglasnost o principima“, nakon drugog optimizam, nakon trećeg „napredak“, a da ipak još nema rješenja za provođenje presude evropskog suda za ljudska prava sa vrlo jednostavnim evropskim zahtjevom: ravnopravnost svih građana u izbornom procesu.
Pred tom slikom zemlje ostavljene daleko na evropskom začelju i rutinski isti naslov godišnjeg izvještaja evropskim instiutucijama – Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine – čini se podrugljivo neadekvatan i to je upravo ove nedjelje i direktno izrazila izvjestiteljica pred Evropskim parlamentom Doris Pack kad je rekla: Ništa se nije promijenilo tako da sam mogla podnijeti isti izvještaj kao u maju ove godine.
„Svijet“ za sada nema usaglašenog odgovora na višegodišnju blokadu evropskog puta.
Pomniji posmatrači primijetili su da najznačajniji međunarodni partner posljednjih mjeseci ne vidi praktične koristi ni razloga se sastaje i razgovara s vodećim opstrukcionistom koji na tim sastancima govori jedno, a odmah zatim nešto sasvim drugo a da ni samozvane „probosanske snage“ već odavno nisu pozivane ili dobrodošle na razgovore na iole značajnijem nivou u svjetskim prijestonicama.
To je kontekst u kojem se ovih dana učestalo oglašavaju dobroželeći zagovornici aktivnijeg međunarodnog angažmana u vraćanju Bosne i Hercegovine na evropski put. Oni ta očekivanja zasnivaju na signalima koji dolaze iz svijeta.
Tako već spomenuta Doris Pack, zagovarajući čak i sankcije pa i suspenziju Bosne i Hercegovine iz Evropskog savjeta, kaže i kako je svijet nametnuo dejtonski ustav i da on ne osigurava funkcionisanje države i mora se mijenjati. Kako je šefica njene države i partije, Angela Merkel, upravo dobila novi mandat i ojačala poziciju najmoćnije evropske političarke, javljaju se uvaženi analitičari bosanskih prilika s očekivanjem da bi Merkelova mogla pokrenuti značajniju inicijativu za uključenje i preostalih balkanskih zemalja u zajednički evopski dom.
Zagovornicima obnovljenog međunarodnog angažmana nisu promakle sljedeće dvije rečenice pomoćnice američkog državnog sekretara za evropske i euroazijske poslove Victorie Nuland iz opsežnog izlaganja pred Atlantskim savjetom polovinom novembra: „U Bosni i Hercegovini, davno je prošlo vrijeme za lidere da pokažu hrabrost i viziju – da prevaziđu sitne interese moći i da grade modernu, ujedinjenu državu vrijednu talenta i težnji sve tri zajednice. Ali ako te vođe nastave da blokiraju put zemlje prema članstvu u Evropskoj Uniji i NATO-u, bosanski međunarodni partneri, uključujući i Sjedinjene Države, treba da preispitaju svoj pristup“.
Optimisti u vezi s pojačanim međunarodnim angažmanom tumače to i kao najavu da bi Sjedinjene Države mogle ponovo preuzeti vodeću ulogu. Ovom se autoru izglednijom čini varijanta s jačanjem američko-evropske saglasnosti o tome da za Bosnu i Hercegovinu nema alternative već da se – kao cjelovita zemlja – integriše u Evropsku Uniju i NATO; usaglašavanjem potrebnih mjera da se to postigne i snažnijoj američkoj podršci Evropi u ostvarenju te zajedničke vizije.
To je, naime, i mnogo bliže raspoloženju američke javnosti iskazanom u rezultatima najnovijeg istraživanja u kojoj 52 posto građana kaže kako Sjedinjene Države treba da „gledaju svoja posla“, najveći procenat otkako je još 1964. godine prvi put postavljeno to pitanje, a samo 18 posto – niže nego ikada – izjasnilo se za „promociju demokratije u drugim zemljama“. Neki to vide kao znak rastućeg izolacionizma nakon iscrpljenja nametnutim ratom u Afganistanu i nepotrebnim u Iraku. Drugi kažu kako se ne radi o američkom povlačenju iz svjetskih poslova nego o želji da se prioriteti u svijetu prilagode zahtjevu za odnose koji će biti povoljniji za većinu Amerikanaca: 77 posto anketiranih se, naime, izjasnilo za porast trgovine i poslovanja sa svijetom. Očekivati da u takvom kontekstu Sjedinjene Države preuzmu vodeću ulogu u vezi s Bosnom i Hercegovinom može biti dobronamjerno ali je i nerealistično.
Ta ideja „domaćeg vlasništva“ nad projektom mirne – i uz to evropske – Bosne, koliko god bila logična, pokazala se krajnje nedjelotvornom: bosanskohercegovačke izabrane elite, organizovane u tri konstitutivna plemena, nemaju nikakav osjećaj zajedničke odgovornosti ni bilo kakvu viziju kako da urede državu po mjeri svih naroda i svih građana. Ta intelektualna pustoš u vrhovima države naročito je postala upadljiva posljednjih mjeseci: Hrvatska je već u Evropskoj Uniji, a čak i početni napredak u dogovaranju Beograda i Prištine otškrinuo je vrata Evrope i za njih. Za to vrijeme bosanskohercegovački stranački prvaci, sastajući se pod evropskim pokroviteljstvom u evropskim prijestonicama, nakon jednog susreta objavljuju „saglasnost o principima“, nakon drugog optimizam, nakon trećeg „napredak“, a da ipak još nema rješenja za provođenje presude evropskog suda za ljudska prava sa vrlo jednostavnim evropskim zahtjevom: ravnopravnost svih građana u izbornom procesu.
Pred tom slikom zemlje ostavljene daleko na evropskom začelju i rutinski isti naslov godišnjeg izvještaja evropskim instiutucijama – Izvještaj o napretku Bosne i Hercegovine – čini se podrugljivo neadekvatan i to je upravo ove nedjelje i direktno izrazila izvjestiteljica pred Evropskim parlamentom Doris Pack kad je rekla: Ništa se nije promijenilo tako da sam mogla podnijeti isti izvještaj kao u maju ove godine.
„Svijet“ za sada nema usaglašenog odgovora na višegodišnju blokadu evropskog puta.
Pomniji posmatrači primijetili su da najznačajniji međunarodni partner posljednjih mjeseci ne vidi praktične koristi ni razloga se sastaje i razgovara s vodećim opstrukcionistom koji na tim sastancima govori jedno, a odmah zatim nešto sasvim drugo a da ni samozvane „probosanske snage“ već odavno nisu pozivane ili dobrodošle na razgovore na iole značajnijem nivou u svjetskim prijestonicama.
To je kontekst u kojem se ovih dana učestalo oglašavaju dobroželeći zagovornici aktivnijeg međunarodnog angažmana u vraćanju Bosne i Hercegovine na evropski put. Oni ta očekivanja zasnivaju na signalima koji dolaze iz svijeta.
Tako već spomenuta Doris Pack, zagovarajući čak i sankcije pa i suspenziju Bosne i Hercegovine iz Evropskog savjeta, kaže i kako je svijet nametnuo dejtonski ustav i da on ne osigurava funkcionisanje države i mora se mijenjati. Kako je šefica njene države i partije, Angela Merkel, upravo dobila novi mandat i ojačala poziciju najmoćnije evropske političarke, javljaju se uvaženi analitičari bosanskih prilika s očekivanjem da bi Merkelova mogla pokrenuti značajniju inicijativu za uključenje i preostalih balkanskih zemalja u zajednički evopski dom.
Zagovornicima obnovljenog međunarodnog angažmana nisu promakle sljedeće dvije rečenice pomoćnice američkog državnog sekretara za evropske i euroazijske poslove Victorie Nuland iz opsežnog izlaganja pred Atlantskim savjetom polovinom novembra: „U Bosni i Hercegovini, davno je prošlo vrijeme za lidere da pokažu hrabrost i viziju – da prevaziđu sitne interese moći i da grade modernu, ujedinjenu državu vrijednu talenta i težnji sve tri zajednice. Ali ako te vođe nastave da blokiraju put zemlje prema članstvu u Evropskoj Uniji i NATO-u, bosanski međunarodni partneri, uključujući i Sjedinjene Države, treba da preispitaju svoj pristup“.
Optimisti u vezi s pojačanim međunarodnim angažmanom tumače to i kao najavu da bi Sjedinjene Države mogle ponovo preuzeti vodeću ulogu
To je, naime, i mnogo bliže raspoloženju američke javnosti iskazanom u rezultatima najnovijeg istraživanja u kojoj 52 posto građana kaže kako Sjedinjene Države treba da „gledaju svoja posla“, najveći procenat otkako je još 1964. godine prvi put postavljeno to pitanje, a samo 18 posto – niže nego ikada – izjasnilo se za „promociju demokratije u drugim zemljama“. Neki to vide kao znak rastućeg izolacionizma nakon iscrpljenja nametnutim ratom u Afganistanu i nepotrebnim u Iraku. Drugi kažu kako se ne radi o američkom povlačenju iz svjetskih poslova nego o želji da se prioriteti u svijetu prilagode zahtjevu za odnose koji će biti povoljniji za većinu Amerikanaca: 77 posto anketiranih se, naime, izjasnilo za porast trgovine i poslovanja sa svijetom. Očekivati da u takvom kontekstu Sjedinjene Države preuzmu vodeću ulogu u vezi s Bosnom i Hercegovinom može biti dobronamjerno ali je i nerealistično.