S dugogodišnjim iskustvom praćenja balkanskih medija, i metoda i mehanizama njihovog uprezanja i zloupotrebe za potrebe predratnog zavađanja naroda, sve do ratnog huškanja, pa do poratne propagande političkih partija i ličnosti koje imaju vlast ili vlasništvo nad medijima, odavno sam se upisao među one koje na tom terenu ništa više ne može iznenaditi. Tako uz uobičajeno jutarnje „prelistavanje“ Internet izdanja regionalnih novina u četvrtak, 17. maja, s osjećanjem odavno već viđenog primjećujem kako na naslovnoj strani najtiražnijeg bosanskohercegovačkog dnevnika nema ni riječi o jučerašnjem događaju dana: donatorskoj konferenciji u Briselu na kojoj je za saniranje posljedica katastrofalnih majskih poplava prikupljeno 809,2 miliona eura za Bosnu i Hercegovinu i 995,2 miliona eura za Srbiju. Potiskivanje u stranu tako značajne vijesti za građane pogođene poplavama i za dvije susjedne države utoliko je profesionalno žalosnije što se može objasniti samo liderskim ambicijama osnivača tog lista koji je – uoči oktobarskih izbora – naslovnu stranu već rezervisao za odstrel političkih protivnika iz aktuelne vlasti i ne želi da se ni slučajno ni ova impresivna manifestacija međunarodne solidarnosti sa stradalima u poplavama knjiži kao njihov uspjeh.
To politički motivisano ignorisanje međunarodne solidarnosti utoliko je upadljivije ako se zna kako je taj list 18. maja napadno izvijestio kako politička stranka njegovog osnivača „nastavlja veliku akciju skupljanja i slanja pomoći“ ilustrovanu fotografijom osnivača na kojoj utovaruje pakete LeVite, Kiseljaka i Jane za postradale a 21. maja u vrhu naslovne strane nastavio sa samopromocijom u vidu vijesti kako je „Avaz prvi ušao u Šeriće, Vukotiće i Jastrebac“.
Predstoji nam sezona krajnje selektivnog dimenzioniranja ideja i događaja: svaka, pa i najminornija pohvala na račun medijskog favorita, biće preuveličavana; svaka, pa i najopravdanija, kritika biće ignorisana
Iako izborna kampanja još nije zvanično počela, sa najavljenih deset konkurenata za bošnjačkog člana državnog Predsjedništva – u zagrijavanju za debatu u kojoj zasigurno neće izostati takmičenje za „najbošnjačkijeg“ i „najbosanskijeg“, a još se ne nazire i takmičenje za „najevropskijeg“ kandidata – spremnost da se iz ličnih interesa omalovaži međunarodna podrška Bosni i Hercegovini pouzdan je pokazatelj kako iz politički disciplinovanih medija u iduća dva-tri mjeseca više ne treba očekivati vijesti.
Predstoji nam sezona krajnje selektivnog dimenzioniranja ideja i događaja: svaka, pa i najminornija pohvala na račun medijskog favorita, biće preuveličavana; svaka, pa i najopravdanija, kritika biće ignorisana; o rivalima u političkoj trci, njihovim navodnim lopovlucima i krivicama – pa i njihovim porodicama – pisaće se i govoriti samo najgore, sve to začinjeno uzbunama zbog „antibošnjačkih zavjera“ i propagandom vlastite riješenosti za odbranu „svog naroda“.
Sve te očekivane predizborne rituale izopačavanja stvarnosti u bosanskohercegovačkom slučaju možete pomnožiti sa tri. Oni, naime, nisu samo bošnjački ekskluzivitet. Nekako u isto vrijeme kad i ova manifestacija nepoštovanja međunarodne solidarnosti u najuticajnijem bošnjačkom dnevniku, u srpskom dijelu javnosti za iste – predizborne svrhe – politički, diplomatski i medijski je zloupotrebljena navodna izjava turskog premijera kako će svako ko se usudi da digne ruku na Bošnjake imati protiv sebe 100 miliona Turaka.
Bez obzira što je ta izjava pripisana turskom premijeru u krajnje marginalnim i nepouzdanim Internet izvorima, začudo – bar do ovog časa – bez ijednog audio ili video snimka u ovom vremenu instant komunikacija, kad ništa od bilo kakvog javnog značaja ne ostaje nezabilježeno, i iako su je najzvaničnije demantovali ambasadori Turske i u Sarajevu i Beogradu, ona je politički i medijski maksimalno iskorištena, najvjerovatnije na dugoročnu štetu samih korisnika.
Milorad Dodik, Aleksandar Vučić i Ivica Dačić u Beogradu
Predsjednik Republike Srpske se, tim povodom, hitno pozvao „na konsultacije“ u Beograd, a tamo su mu se u zajedničkom nastupu pred kamerama – u demonstraciji svesrpske solidarnosti i svesrpske zabrinutosti - pridružili i premijer i šef diplomatije Srbije u diplomatski krajnje neuobičajenoj osudi izjave za koju nisu sasvim sigurni da je uopšte data.
U tom kontekstu javno iskazano očekivanje šefa diplomatije Srbije „da reaguju i međunarodni faktori“ potpuno je neosnovano: u – kako je rekao - „modernim evropskim vrednostima kojima Srbija teži“ ne postoji primjer da šefovi vlada i diplomatija skaču na noge zbog neke za sada ničim dokazane i zvanično demantovane izjave niti da predsjednik nekog entiteta zahtijeva da šef bilo koje demokratski birane vlade lično a ne preko svog ambasadora demantuje izvještaje opskurnih lokalnih medija.
U ovom slučaju zvanični Beograd je predsjedniku Republike Srpske još jednom obezbijedio pozornicu za demonstraciju vlastitih osjetila za „ugroženost“ i „odbranu“ srpskih interesa, potkrepljujući ih i ličnim prisustvom – i izjavama – predsjednika Vlade i šefa diplomatije. A kad je sve već tako, i kad svaka igra i svaka dobija, usput je entitetski vođa vlastito neuvažavanje međunarodnih diplomatskih obzira i predstavnika demonstrirao i tako što je – povodom jednog predavanja – otpravnika poslova američke ambasade u Bosni i Hercegovini nazvao „patološkim lažovom“ i „smutljivcem“. Amerikanci su povodom toga jedino zapazili da je upadljivo kako predsjednika eniteta iritira već i sam govor o nacionalizmu i korupciji i kako bi željeli da i on doprinese u rješavanju tih problema.
A hrvatski faktor? Dovoljno se prisjetiti kako je prošao mostarski profesor koji je kritikovao učešće najviših hrvatskih predstavnika u dočeku haškog osuđenika nakon izdržane kazne za ratne zločine.