Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove RSE)
Potpisivanje novog zakona, kojim se prijeti zatvorskom kaznom svakome ko nacistička zlodjela u Drugom svjetskom ratu pripisuje poljskom narodu i svakome ko nacističke logore u Poljskoj naziva "poljskim logorima smrti", predsjednik Poljske Andrzej Duda opravdava brigom za odbranu "nacionalne časti".
Pokazalo se, kao i mnogo puta ranije u sličnim ograničavanjima slobode govora, da kriminalizacija javnog dijaloga gotovo zakonito proizvodi suprotne efekte: u debati povodom ovog zakona, naime, izraz "poljski logori smrti" korišten je češće nego ikada ranije.
U toj debati prevladava razumijevanje da je logore smrti u Poljskoj, uključujući i najzloglasniji, Auschwitz Birkenau – u kojem je ubijeno više od 1,1 milion Jevreja – uspostavljala nacistička Njemačka i da je među poljskim stanovništvom postojao i pokret otpora nacističkim zlodjelima kao što su postojali i poljski nacistički kolaboracionisti.
Znak "Stop!" u Auschwitzu
Ali, usvajanje zakona kojim se zabranjuje – i čak kriminalizuje prijetnjom zatvora od tri godine – upotreba termina koji "vrijeđaju nacionalno dostojanstvo" moglo bi imati i krajnje štetne posljedice na naučno i publicističko bavljenje izučavanjem i dokumentovanjem Holokausta.
Ova drama poljskog suočavanja s prošlošću imala je i svoju gotovo istovremenu balkansku verziju.
Srbija je, naime, povodom Međunarodnog dana sjećanja na Holokaust u sjedištu Ujedinjenih nacija u Njujorku priredila izložbu o ustaškom logoru Jasenovac a Hrvatska je na to reagovala optužbama da Srbija "falsifikuje istoriju u propagandne svrhe".
Jasenovac bi morao biti istorijska činjenica izvan i iznad svih balkanskih mržnji i ispostavljanja i podmirivanje sitnih računa. Njegove žrtve zaslužuju bespogovorno poklonjenje i poštovanje nasuprot nacionalističkom umanjivanju ili uveličavanju od "samo" 20.000 do 800.000 ubijenih.
Politizovanje i tako nespornog poglavlja zajedničke prošlosti kao što je Jasenovac – u kojem su najbrojniji među dokumentovanim žrtvama bili Srbi (47.627), Romi (16.173), Jevreji (13.116), Hrvati (4.255) i Bošnjaci (1.128) uz žrtve još 15 drugih nacionalnosti – pokazuje i koliko je u pravu Evropska unija (EU) kad u svojoj strategiji za pridruženje balkanskih zemalja insistira ne tome da prije ulaska u Uniju moraju riješiti međusobne nesporazume i neprijateljstva.
Simboličan istorijski korak u tom smjeru bio bi kada bi se, recimo, u Hrvatskoj i Srbiji – umjesto slijepih sljedbenika tuđmanovske i miloševićevske orijentacije i projekata – našli istinski proevropski političari koji bi učinili danas nezamislivo: da zajedno organizuju obilježavanje Dana Holokausta u kojem će povodu i jedni i drugi iskazati poštovanje žrtvama uz bezrezervnu osudu ustaške ideologije i zlodjela prije svega od strane najviših predstavnika Hrvatske.
Bosanskohercegovačko vodstvo – i svakako najviši bošnjački predstavnici u njemu – mogli bi doprinijeti tom svečanom činu tako što će osuditi bilo kakvu povezanost s fašističkom ideologijom na jedino uvjerljiv način: preimenovanjem ulica, trgova, škola i drugih javnih ustanova kojima su u poratnom vremenu davana imena ustaških simpatizera, saučesnika i propagandista.
Sa tako nepomirljivim razlikama u odnosu na prošlost, u kojoj današnji najviši predstavnici balkanskih plemena nisu bili ni rođeni, teško je zamisliti njihovo zajedničko razumijevanje odgovornosti za "udružene zločinačke poduhvate" devedesetih.
Vukovar, 1995.
Predubok je jaz između iskustva opsade i ubijanja Vukovara i trijumfalističkog naslova u beogradskom dnevniku "Vukovar sravnjen ali slobodan"; između onih koji su preživjeli opsadu Sarajeva, "etničko čišćenje" od Prijedora do Višegrada i Foče sve do genocida u Srebrenici, i onih koji nasuprot i uprkos presudama međunarodnih sudova proslavljaju ruski veto na rezoluciju o genocidu u Srebrenici kao vlastitu "veliku pobedu"; između prognanih i progonitelja od Knina do Kosova.
Kad EU ovih dana, objavljujući strategiju za pridruženje balkanskih država, kao jedan od ključnih uslova insistira na tome da one prije toga riješe međusobne sporove ona, osim međudržavnih sporova – kao što su normalizacija odnosa između Srbije i Kosova i razgraničenja između Srbije i Bosne i Hercegovine (i Hrvatske i Slovenije kao članica EU) – svakako ima u vidu i neslaganje unutar država kandidatkinja za članstvo.
Primjer za to je Bosna i Hercegovina.
Mogu njeni predstavnici koliko god to odgovara potrebama njihove kampanje za predstojeće izbore pričati o napretku prema evropskim integracijama, činjenica je da su oni propustili sve vozove i rokove i da je Bosna i Hercegovina daleko iza Srbije i Crne Gore na tom "evropskom putu".
Jedan od očitih razloga za to zaostajanje je obnavljane, dvije i po decenije kasnije, miloševićevsko-tuđmanovskih projekata o podjeli Bosne i Hercegovine koja bi bila dovršena formiranjem "trećeg entiteta" odnosno obnovom međunarodnopravno osuđenog ratnog projekta "Herceg-Bosne".
Ni najmanje ne iznenađuje kad, u suočavanju s tako ekstremnim manifestacijama nacionalizma, Evropa uz očite kriterije eurokompatibilnosti država kandidatkinja, kao što su vladavina prava, bezbjednost i migracije, povezanost i digitalna agenda – naglašava i kriterije pomirenja i dobrosusjedskih odnosa.
Iz evropske perspektive, projekt je "europeizacija Balkana" a ne "balkanizacija Unije".