(Komentar*)
Čitam ovih dana esej komentatora New York Timesa Breta Stivensa (Stephens), naslovljen „Odumiruća umjetnost neslaganja“ – zapravo tekst njegovog predavanja u nedavnoj svečanoj prilici na Institutu Lowy u Sidneju – i, iako su njegove refleksije osvrt na aktuelne krajnosti u američkom društvu, prepoznajem ljude, prilike, odnose, karaktere i netrpeljivosti koje dominiraju u našim podnebljima.
Stivens polazi od toga kako su neslaganja najvitalniji sastojak, a inteligentno neslaganje krvotok svakog pristojnog i naprednog društva ali zaključuje kako su aktuelne polarizacije u Americi, uključujući i one oko novog predsjednika, učinile da su „lijevo“ i „desno“ na javnoj sceni sve udaljeniji: javni dijalog je sve ljući, ulični protesti sve nasilniji, lične konverzacije su ispunjene gorčinom a politička neslaganja postala su sasvim lična pa 50 posto republikanaca ne žele da im se dijete oženi ili uda za demokratu, a na drugoj strani jedna trećina demokrata gaji ista osjećanja pa međupartijski brak danas izgleda gotovo jednako nepoželjan kao i međurasni nekada. Ovaj autor zaključuje kako je preduslov za dobro neslaganje – dobro razumijevanje: zato morate duboko čitati, pažljivo slušati, izbliza gledati i ukazati protivniku moralno poštovanje. Umjesto toga – danas se praktikuje neslaganje iz daljine, svako na svom otoku ideologije i identiteta čuje samo sebe ...
Ni Srbija ni Hrvatska nikada nisu iskreno prihvatile nalaze iz haških suđenja: Haški tribunal
Kao jedan mogući odgovor na takvo stanje, Stivens ukazuje na ulogu visokokvalitetnog novinarstva, koje razlikuje činjenice od vjerovanja i mišljenja i u kojem cilj mišljenja nije da se odvoji od činjenica nego da ih koristi kao most prema ideji istine. Ukratko – novinarstvo utemeljeno na činjenicama i bogato neslaganjima.
Javnosti postjugoslovenskih država dnevno se serviraju neprobavljive količine sirovog neslaganja bez ikakvog obzira prema činjenicama.
Ono je najčešće poticano iz vrhova državne vlasti i političkih partija i širi se u javnosti na način koji budi stare i proizvodi nove mržnje i nepovjerenja. Najčešći povod današnjih prepirki u trouglu Beograd-Zagreb-Sarajevo su nepomirljivo različite interpretacije ratova iz devedesetih. Ni Srbija ni Hrvatska nikada nisu iskreno prihvatile nalaze iz haških suđenja i presuda o ulozi njihovih političkih vodstava u „udruženom zločinačkom poduhvatu“: Srbija je svojevremeno vodila kampanju protiv donošenja rezolucije Ujedinjenih nacija o genocidu u Srebrenici i primila ruski veto na tu rezoluciju kao „veliku pobedu“. Hrvatska takođe vodi kampanju prema haškom tribunalu za ratne zločine čiji je cilj da se ta država ne proglašava krivom za učešće u „udruženom zločinačkom poduhvatu“ u predstojećoj presudi „Prliću i ostalima“ iz ratnog vodstva „Herceg-Bosne“.
Trovanju međusobnih odnosa na temama iz devedesetih u novije vrijeme je doprinijela i predsjednica Republike Hrvatske izjavom kako je Bosna i Hercegovina – sa 10.000 povratnika sa ratišta „Islamske države“ – najveća sigurnosna prijetnja Hrvatskoj. Predsjednica povodom žestokih demantija i reakcije iz Bosne i Hercegovine nije ponudila nijedan izvor za licitiranje s brojem islamskih ekstremista u toj državi a najefektniji odgovor u Sarajevu ponudio je najpozvaniji: ministar bezbjednosti Dragan Mektić koji je naveo da se ukupno 226 državljana BiH priključilo „Islamskoj državi“ u Siriji ili Iraku, da ih je 65 poginulo a 46 se vratilo u BiH. Takav činjenički odgovor mnogo je ubjedljiviji od političkog kakav je ponudilo bošnjačko vodstvo s podsjećanjem kako su islamski ratnici u toku rata dolazili preko Hrvatske uz njenu i međunarodnu logističku pomoć i kako Bosni i Hercegovini nisu trebali islamski ratnici nego ukidanje embarga na oružje da se sama brani. To naknadno ograđivanje od džihadista bilo bi ubjedljivije da nije ratnih snimaka na kojima bosanskohercegovački predsjednik postrojava strane dobrovoljce i da zločini „ratnika džihada“ nad hrvatskim civilima u Centralnoj Bosni i srpskim oko Vozuće i četvrt vijeka nakon rata nisu ostali nekažnjeni.
Tvrdnje bez ikakvih izvora: Kolinda Grabar Kitarović
Ne truju odnose u trouglu ratnih prijestonica, Beograd-Zagreb-Sarajevo, samo nepomirljive razlike u razumijevanju devedesetih.
Isto je tako i sa interpretacijom uloge „naroda“, kao da u svakom nije bilo i fašista i antifašista, u Drugom svjetskom ratu: u buđenju ustaštva i neofašizma i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, u kojem se njihove vladajuće partije odriču nasljeđa antifašizma, Srbija se nametnula kao baštinik narodnooslobodilačke borbe istovremeno provodeći rehabilitaciju četništva. U odsustvu kulture sjećanja i uvažavanja žrtava koncentracionih logora spomen-ploča „Za dom spremni“ postavljena je neposredno uz spomenik jasenovačkim žrtvama a u novije vrijeme i vlasti u Sarajevu doprinijele su toj rehabilitaciji fašizma nazivajući školu po ustaškom propagandisti.
Tamo gdje bi dragocjeno bilo „inteligentno neslaganje“, kao poziv na premošćivanje jazova, balkanske vođe nalaze rješenje u otkazivanju međusobnih posjeta i na taj način odgađanju zajedničke evropske budućnosti.