Ovog vikenda u pomalo iznenađujućem povodu našao sam se u vrlo osvježavajućem akademskom okruženju: Grupa studenata koji su nedavno bili na praksi u mojoj viržinijskoj redakciji pozvala me da gostujem na njihovom Swarthmore koledžu – na nekih dvadesetak kilometara od Filadelfije u Pensilvaniji - osnovanom još 1864. godine, čiji studenti dolaze iz svih krajeva svijeta i svih 50 američkih država.
Željeli su da održim dva predavanja, jedno o američkoj spoljnoj politici i jedno o svom iskustvu u novinarstvu i ulozi novinarstva u zonama sukoba nekad i sad.
U ovim susretima, i na večeri sa studentima organizatorima gostovanja, posebno su me impresionirala dva zapažanja.
Prvo je: to da djeca rođena mahom nakon što je završen rat u Bosni i Hercegovini pokazuju primjerno znanje i istinsko interesovanje ne samo za tu njima daleku zemlju, nego i za sadašnja krizna žarišta i ulogu međunarodnog faktora u bavljenju tim krizama.
Drugo: njihova želja da na različite načine sami doprinose mijenjanju svijeta nabolje.
Dvojica studenata pričali su mi o svojim utiscima iz studijskih posjeta Bosni i Hercegovini. Jedan od njih pitao me kako se mogu prevazići duboke razlike u pogledima na budućnost zemlje koje je zapazio – kako on kaže – „između Federacije i Republike Srpske“.
Rekao sam mu kako je stanje još i komplikovanije nego što se njemu čini jer postoje duboke razlike i unutar Federacije.
A rješenje? Možda pridruženje Evropskoj uniji koje će učiniti da „konstitutivni narodi“ koji i dalje dijele Bosnu (i Hercegovinu) postanu dio šire evropske porodice i da žive u evropskom poretku vladavine prava.
Drugi je pitao ne bi li dugoročno stabilizirajuće za cijeli region bilo pristupanje i Bosne i Hercegovine NATO-u. Rekao sam mu kako lično dijelim to mišljenje ali da, osim srpskog podozrenja prema savezu čija je avijacija bombardovala Srbiju 1999. godine, i Rusije u dva međunarodna foruma, pod objašnjenjem kako „treba ostaviti Bosancima da se sami dogovore“ – računajući pri tom na srpski veto na takvu inicijativu – i kako „euroatlantske integracije nisu jedina alternativa“, sama pretenduje na pravo da se miješa u taj bosanskohercegovački izbor.
U razgovoru o američkoj spoljnoj politici, student koji se očito pripremio za predavanje tako što je čitao i neke stare tekstove predavača u američkoj štampi pitao me: "Kako objašnjavate to što ste vi, koji ste aktivno podržavali američku intervenciju u Bosni i Hercegovini, kritični prema intervenciji u Iraku?".
Odgovorio sam mu kako postoje duboke razlike u povodima i ishodu te dvije intervencije. U bosanskom slučaju – najveći dio stanovništva očajno je želio okončanje rata i pokazalo se kako su zastrašivanja i nekih vojnih autoriteta u Americi kako bi za uspjeh te intervencije trebalo poslati kopnene snage sa 400.000 vojnika, bila dramatično pogrešna jer je i 60.000 vojnika NATO-a, od kojih 20.000 američkih, bilo dovoljno da se uspostavi mir, a da pri tome nije bilo ni jedne žrtve neprijateljske vatre.
Tu se intervencija pokazala dobrodošlom i blagotvornom. U slučaju Iraka – bio je lažan i povod i ishod: nisu nađeni dokazi o navodnim oružjima masovnog uništenja a ishod je potpuno urušavanje države i uspostava Islamske države Irana i Levanta na značajnom dijelu iračke teritorije.
Koliko su do u detalj upućeni u bosanskohercegovačke teme pokazalo mi je i pitanje dame iz prvog reda u amfiteatru: "Da li 'Oslobođenje' još štampa naizmjenično jednu stranu ćirilicom, a drugu latinicom".
Rekao sam joj kako prije rata najvećem dijelu čitalaca to nije smetalo i kad smo ih anketirali, pored ostalog i o tome, 64 posto ih je reklo da nemaju ništa protiv te prakse. Danas se znatno izmijenila i struktura stanovništva na tržištu na kojem se prodaje "Oslobođenje" i nivo tolerancije za simbolične manifestacije identiteta, uključujući i jezik i pismo.
Nakon predavanja, djevojka koja je jedva bila rođena u vrijeme kad su bosanske izbjeglice dolazile u Ameriku i koja danas želi da učestvuje u zbrinjavanju sirijskih izbjeglica, pitala me ima li razlike u tome kako je svijet prihvatao izbjegle iz Bosne i Hercegovine i kako danas prihvata izbjegle sa Bliskog Istoka.
Odgovorio sam joj kako su i prognanici iz Bosne i Hercegovine imali problema na granicama tek ujedinjene Evrope ali da je bilo i vrlo gostoljubivih zemalja – uključujući Njemačku, skandinavske zemlje i Sjedinjene Države – a da su sirijske izbjeglice nakon početne dobrodošlice posebno od njemačke kancelarke Angele Merkel, nakon terorističkih napada u Parizu, Briselu i San Bernardinu u Kaliforniji, naišle na Evropu opasanu zidovima i Ameriku koja i za prijem relativno malog broja izbjeglih želi da provede bezbjednosne provjere koje mogu potrajati i cijelu godinu.
Ona ipak želi da pomogne u tome otkrivajući mi jedan intelektualno radoznao saosjećajni mladi svijet.