Pišu: Inna Denisova i Robert Coalson
Priredila: Mirjana Rakela
Petnaest godina nakon tragedije ruske nuklearne podmorice Kursk u Barencovu moru u kojoj je poginulo 118 mornara, ruska javnost danas je manje kritična prema predsjedniku Vladimiru Putinu i načinu na koji je reagirao na tragičan incident. Te 2000. godine je bio tek nekoliko mjeseci na dužnosti u Kremlju, a javnost je o tragediji saznala tek dva dana kasnije. Danima je odbijana zapadna pomoć, a kada se pojavio pred rodbinom stradalih bio je izviždan. Istraživanja su pokazala da je te godine čak 72 posto građana Rusije smatralo da je vlast nije učinila dovoljno kako bi spasila mornare. Obitelji žrtava i danas traže istinu.
Konačna istina o udesu Kurska, tada ponosa ruske Sjeverne flote ni do danas nije poznata. Ono što se događalo neposredno nakon nesreće, prva je laž ruskog predsjednika Vladimira Putina, tvrdi odvjetnik Boris Kuznjecov koji zastupa obitelji 55 žrtava.
“Laž je počela sa potonućem Kurska. Tada se vlada počela miješati u pravosudni sistem. Sve medije je stavila pod svoju kontrolu. Proces urušavanje demokracije u Rusiji, zapravo je počeo ovom tragedijom”, kaže on.
Podmornica Kursk
Odvjetnik Kuznjecov danas živi u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je dobio politički azil. Ruska vlada je raspisala za njim međunarodnu potjernicu, a tereti ga da je otkrivao državne tajne.
Ipak, Rusija je u augustu 2000., bila sasvim drugačija zemlja nego danas. Nacionalnu televiziju kontrolirali su oligarsi koji su bili u napetim odnosima s vlastima.
U oktobru 2000., je ugledni televizijski novinar Sergej Dorenko vodio jednosatnu emisiju o tragediji Kurska na nacionalnoj ORT televiziji čiji je vlasnik bio tajkun Boris Berezovski. Dorenko je emsiju završio najbrajanjem grešaka koje je Vlada učinila nakon nesreće. Završio je emisiju slijedećim zaključkom:
“Priča o Kursku nije završena. Otvorili smo prva pitanja. Glavni zaključak je da nas Vlada ne respektira – da nas laže. Tako se prema nama ponašaju, jer im to dopuštamo.”
Kada se Putin u augustu 2000., susreo sa suprugama i obiteljima nastradalih mornara bio je vidno potresen, no tada se niko nije ustručavo vikati na njega da je nestručan.
Vjerojatno je to bio najteži trenutak za Putina, smatra odvjetnik Kuznjecov, i tog momenta je odlučio da se s nečim takvim više nikada neće suočiti.
Povodom 15 obljetnice tragedije Kurska, Kuznjecov je objavio prošireno izdanje svoje knjige o podmornici, s naslovom “Potonula je”. Tako je, naime, odgovorio Putin na pitanje Larrya Kinga o tome što se dogodilo s podmornicom.
Kuznjecov ističe da ga Kremlj nastoji spriječiti da otkrije istinu o tregadiji Kurska. Izvještaj o incidentu ima 133 stranice, još uvijek je klasificiran kao državna tajna. Godine 2002. objavljen je javno tek sažetak izvještaja na četiri stranice.
Kuznjecov odbacuje teorije zavjere po kojima se Kursk sudario s drugom podmornicom ili brodom da ga je potopila NATO podmornica ili da je potonuo zbog tzv. prijateljske vatre s drugog ruskog broda koji je sudjelovao u vježbi. Akustički dokazi potvrđuju da je došlo do eksplozije torpeda, prvo jednog , a nakon dvije minute još nekoliko. Druga eksplozija je bila toliko snažna da su je zabilježili seizmografi širom Evrope i na Aljaski.
Vladimir Putin odgovara na pitanja porodica poginulih mornara (avgust 2000)
Ruska vlada i vojska na mnoga pitanja još trebaju odgovoriti, kao i sam Putin, kaže Kuznjecov.
“Putin je bio glavni vojni zapovjednik. Možda njegova prisutnost i nije bila potrebna, ali morao je znati smisao i organizaciju vježbe. Morao je slušati stručnjake i izvještaje mornaričkog glavnog štaba. To mu je bila dužnost. No, on to nije učinio. Da Kursk ima probleme objavljeno je tek nakon 12 sati. To je 12 izgubljenih sati.”
Do sada nitko nije dogovaro za tragediju Kurska. Kuznjecov ističe da je Putin donio političku odluku kako bi zaštitio glavnog zapovjednika mornarice Vladimira Kurojedova. Zbog incidenta on je podnio ostavku, ali nije prihvaćena, te je on otišao u mirovinu 2005.
Putin je smijenio 13 viših oficira, uključujući i zapovjednika Sjeverne flote viceadmirala Olega Burcova. No, vrlo brzo su svi dobili visoke pozicije ili u Vladi ili u tvrtkama pod kontrolom države.