U očekivanju jednodnevnih sastanaka - šefova vlada, šefova diplomatija i ministara ekonomije – posvećenih evropskim perspektivama zemalja Zapadnog Balkana 28. avgusta u Berlinu brojni su, i zvani i nezvani i samozvani, „eksperti za Balkan“ gatali šta će donijeti ta inicijativa njemačke kancelarke Angele Merkel.
Zagovornici obnove snažnije međunarodne intervencije na Balkanu mjesecima su najavljivali kako će Njemačka, uz podršku Sjedinjenih Država, preuzeti vodeću ulogu i najzad početi da zavodi red i diktira promjene neophodne za bržu integraciju zapadnobalkanskih zemalja u Evropsku uniju. Protivnici „međunarodnog miješanja“ u balkanske poslove govorili su kako se ništa novo neće desiti i kako ni Njemačka ni Sjedinjene Države nemaju nikakvih namjera da uz sve goruće probleme, sada već i na evropskom kontinentu – u vidu ruske intervencije u Ukrajini – preuzimaju odgovornost i za region u kojem neke od zemalja, posebno Bosna i Hercegovina, nisu ispunile ni uslove za kandidaturu za prijem u Evropsku uniju.
Sastanci u Berlinu u četvrtak, 28. avgusta, pokazali su koliko su i jedni i drugi, kao što često biva sa zagovornicima političkih krajnosti, bili u krivu.
Intervencionisti – zato što Njemačka zaista nije pokazala nikakvu namjeru da diktira uslove integracije balkanskih država.
Protivnici intervencije – zato što su, nasuprot njihovim uvjeravanjima kako su „lično čuli u pripremama za berlinske razgovore“ kako će Njemačka ostaviti balkanskim zemljama da same traže svoje mjesto u Evropi, Angela Merkel i njen tim potvrdili opredjeljenje za integraciju Balkana u evropsku porodicu i ponudili i nove inicijative i poticaje na tom putu.
Pa šta je to tako novo – pitaće sada i oni koji sve nade polažu u snažnije međunarodno angažovanje i oni koji su protiv bilo kakvog međunarodnog „miješanja“.
Novo je – baš sve.
Nove su, prije svega, teme: umjesto da, kao u ranijim međunarodnim pokušajima poticanja proevropskih reformi – na primjer u Bosni i Hercegovini – svijet nudi ili čak nameće tempo ili rješenja, ovog puta berlinskim dnevnim redom dominirala je potreba za regionalnom ekonomskom saradnjom i otvaranjem, sa konkretnim razgovorima o infrastrukturnim i energetskim projektima koji bi povezivali i otvarali zemlje u regionu ali bi ih povezivale i sa Evropom. Za Bosnu i Hercegovinu, među ostalim takvim projektima visoko su rangirani nova i savremena željeznička veza između Beograda i Sarajeva i projekti na Jadransko-jonskom koridoru koji uključuju i autoput i plinovod od Azerbejdžana preko Turske, Grčke, Albanije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine prema Hrvatskoj i Italiji.
Novi su i partneri: U bosanskohercegovačkom slučaju – nakon višegodišnjih potpuno uzaludnih nastojanja da se za proevropske reforme pridobiju „predstavnici naroda“, u kojima su aspiranti za predstavljanje Bošnjaka 2006. godine odbacili „aprilski projekt“ postepenog jačanja državnih institucija a srpski glasnogovornik projekta „ne damo srpsku“ i hrvatski zagovornici „trećeg entiteta“ torpedovali maratonske pregovore o usvajanju evropskih standarda ravnopravnosti građana u izbornom procesu, ovog puta Evropa je pozvala predstavnike država (predsjednike vlada, ministre spoljnih poslova i ekonomije) i ponudila im projekte međusobne saradnje i dugoročne ekonomske eurokompatibilnosti. (O tome je sasvim praktičan argument u Berlinu iznio predsjednik Evropske komisije kad je je rekao kako je planiranih gotovo 12 milijardi eura za projekte na Zapadnom Balkanu „više od dobrih namjera“.) Koliko je ova evropska promjena partnera u razgovorima o evropskim perspektivama balkanskih država „pogodak u sridu“ pokazala su reagovanja predsjednika Republike Srpske koji je najprije omalovažio berlinski poziv predsjedavajućem Savjeta ministara Bosne i Hercegovine Vjekoslavu Bevandi tvrdnjom kako on ne predstavlja Republiku Srpsku već samo Bosnu i Hercegovinu kao jednu „neuspješnu i nakaradnu zemlju“ a zatim ipak priznao da neki od zajedničkih infrastrukturnih projekata mogu biti od interesa i za njegov entitet. Pouka je očita: lakše je, naime, reći „ne“ evropskoj ideji ravnopravnosti građana simbolizovanoj u presudi Sejdić-Finci nego željezničkoj pruzi koja će povezati Zvornik i Doboj sa svijetom. Evropsko odustajanje od partnerstva s „predstavnicima naroda“ i opredjeljenje za partnerstvo s predstavnicima država odgovor je i svima onima koji su – u odnosu na Bosnu i Hercegovinu – pokušali da obezvrijede berlinske razgovore zato što oni koji su učestvovali u njima neće biti na tim pozicijama poslije oktobarskih izbora. To je – iz evropske perspektive – potpuno nevažno: Partneri će biti oni koji u oktobru dobiju izbornu legitimaciju.
Nova su – najzad – i evropska i balkanska očekivanja: Njemačka, a ni ostali u Evropi ili Sjedinjenim Državama kojima je stalo do evropske budućnosti Zapadnog Balkana, nikome neće „zavrtati ruke“ za prihvatanje zajedničkih evropskih vrijednosti, ali će nastaviti da prate i potiču progres balkanskih zemalja na tom putu. U Berlinu je već najavljeno da će sljedeći susret sa istom tematikom i partnerima biti održan iduće godine u Austriji a zatim u Francuskoj – sve dok zemlje Zapadnog Balkana ne nađu mjesto u zajedničkom evropskom domu.