Od početka ruske invazije, 24. februara, u Ukrajini je uništeno ili oštećeno 330 mjesta kulturnog naslijeđa.
Ministarstvo za kulturu Ukrajine objavilo je da je unutar ovog broja 114 vjerskih objekata, od kojih su 42 nacionalni spomenici. Zabilježeni su napadi na muzeje, biblioteke, pozorišta i druge važne historijske građevine. Među ovim mjestima su Balet teatar u Harkivu, Dramsko pozorište u Mariupolju, biblioteka u Černihivu i brojni drugi.
Samo nekoliko godina ranije, slične vijesti o kulturocidu stizale su iz Sirije, gdje je tokom rata i vladavine terorističke grupe tzv. Islamske države uništeno ili oštećeno svih šest UNESCO-ovih zaštićenih područja, a 40.000 artefakata iz muzeja je opljačkano. Slično je doživjelo i iračko kulturno naslijeđe.
Etničko čišćenje, kulturni genocid, namjerno uništavanje vjerskih objekata i historijskih spomenika, brisanje simbola etničkih grupa nisu, međutim, u modernoj historiji prvi put viđeni u Siriji.
Od 1992. do 1995. godine u Bosni i Hercegovini zabilježeno je uništenje ili oštećenje 2.771 kulturnog dobra. Srušeno je više od hiljadu vjerskih objekata, od čega najviše džamija – 614.
Fotografija nastala 27. marta 2022. prikazuje pogled na spomenik Menora, postavljen na mjesto masovnog ubijanja Jevreja tokom Drugog svjetskog rata, dan nakon što je oštećen u ruskom granatiranju, na ulazu u Memorijalni kompleks holokausta na istočnoj periferiji Harkiva.
(Ne)naučene lekcije
Da užasi razaranja i lekcije koje su trebale biti naučene u BiH, ne bi trebali biti zaboravljeni sada kad se uništava kultura i historija u Ukrajini, smatra Helen Walasek, autorica knjige "Bosna i uništavanje kulturnog naslijeđa".
"Oni koji uništavaju žele obrisati, negirati, zatrti postojanje nečega, nanijeti psihološku štetu, nametnuti njihovu verziju historije i kulture, nasiljem", kaže Walasek za Radio Slobodna Evropa (RSE).
Dramsko pozorište u Mariupolju, nakon bombardiranja 16. marta 2022., koje je korišteno kao sklonište, na području koje sada kontroliraju ruske snage.
Podatke o uništenim i oštećenim spomenicima u Ukrajini objavio je u UNESCO (Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu).
Oni su zabilježili da je oštećeno 127 mjesta kulturnog naslijeđa, 55 vjerskih objekata, 11 muzeja, 26 historijskih građevina, 14 zgrada namijenjenih za kulturu, 15 spomenika i sedam biblioteka.
Naglašeno je da nije oštećeno nijedno zaštićeno UNESCO-ovo područje.
Međutim, ovdje nije samo riječ o uništenju ili oštećenju nekog mjesta, spomenika, smatra Walasek.
"A može se sigurno raspravljati o tome je li to bilo namjerno, svjesno, ciljano ili nije, i sigurna sam da će se o tome raspravljati. Ovdje treba govoriti o krađi muzejskih kolekcija koju su navodno počinili ruski vojnici, i to je zasigurno namjerno i ciljano izvedeno, i planirano“, ocjenjuje.
Gradonačelnik Mariupolja prijavio je da je više od 2.000 artefakta ukradeno iz tri muzeja. Ruske trupe su predmete odnijele na teritorij pod kontrolom ruskih snaga u Donjecku.
"Prijavljeno je i da su artefakte antičkog sisijanskog zlata pokrali ruski vojnicu u Melitopolju. Kasnije su ovi objekti prikazani na ruskoj televiziji tako da je moguće i pratiti da se ovo zaista desilo", kaže Walasek.
Na primjeru iz BiH, Walasek kaže da je vidjela kako nažalost malo toga može biti učinjeno dok rat traje.
Pogled na biblioteku oštećenu granatiranjem u Černihivu, Ukrajina, 11. mart 2022.
"Naučila sam baveći se BiH da se nažalost ne može mnogo učiniti od međunarodne zajednice. Učinit će jako malo, ali će pričati mnogo", mišljenja je autorica koja dodaje da su ključni lokalni aktivisti, ljudi koji se bave kulturom.
Walasek smatra da oni mogu učiniti mnogo kad je o spašavanju kulturnog naslijeđa riječ putem svojih poznanstava ili kontakata.
"Još važnije što sam vidjela, ne samo na primjeru BiH, ali i drugih mjesta, jeste da su ovdje mnogo važni lokalni aktivisti, osobe koje se bave kulturom. Oni često putem svojih poznanstava, veza ili kontakata učine mnogo više kad je o spašavanju kulturnog naslijeđa riječ", ističe ona.
Vatrogasci gase vatru unutar Vijećnice u Sarajevu 26. augusta 1992, nakon granatiranja od strane snaga bosanskih Srba.
Kako međunarodno pravo štiti ili ne štiti kulturno naslijeđe?
Prema Haškoj konvenciji iz 1954. protivno je međunarodnom pravu namjerno ciljati na kulturnu baštinu i imovinu u ratu. I Rusija i Ukrajina su potpisnice konvencije, pa bi uništavanje i šteta na ukrajinskim kulturnim i historijskim građevinama mogla postati dokaz u slučaju ratnih zločina.
"Kad agresor napadne, ti zakoni su skoro, pa nevažeći. To, nažalost, nema nikakvog utjecaja na vojne trupe koje djeluju na terenu i one koji uništavaju i vode se nekom ideologijom“, dodaje.
S druge strane, muzeji, arhive i biblioteke mogu u nekoj mjeri zaštititi predmete, naravno za ovo je potrebno vrijeme, volja i plan.
"Predmeti mogu biti zaštićeni čak i kad sama zgrada nije zaštićena. Ovo smo vidjeli u Bosni i Hercegovini, sa zaštitom kolekcija Zemaljskog i Olimpijskog muzeja", podsjeća Walasek.
Olimpijski muzej U Sarajevu prije obnove, 2014. godine. Olimpijski muzej, nastao 1984. godine, iste godine kada su održane i Zimske olimpijske igre u Sarajevu (ZOI). Njegova zgrada, čuvena Mandića vila, uništena je u granatiranju na samom početku rata u BiH. Od tada se eksponati Muzeja nalaze u Olimpijskom komitetu. Dugo najavljivana obnova počela je 2000. godine, a Muzej je nakon 20 godina radova, otvorio svoja vrata 8. oktobra 2020.
Uništavanje kulturnog naslijeđa kao ratni zločin pred Međunarodnim krivičnim sudom pomenuto je 2021. godine u dokumentu u slučaju Ahmada al-Faqija al-Mahdija zbog uništavanja kulturnih i vjerskih građevina u Timbuktuu, u Maliju.
Walasek, međutim, ocjenjuje da je zabrinjavajuće što se trenutni glavni tužitelj Karim Khan nijednom nije referirao na uništavanje kulturnog naslijeđa kad je riječ o ratu u Ukrajini.
"Prema informacijama koje imam, nijedan od savjetnika koje je Khan imenovao, istražitelj, nije stručnjak za pitanja kulturnog naslijeđa", ističe Walasek.
Zabrinjavajuće je, smatra, i što Haški sud nikad nikoga nije procesuirao zbog uništavanja gradske biblioteke Vijećnice u Sarajevu u augustu 1992. godine.
"Ovo je sigurno jedan od primjera uništavanja biblioteke koji je vidio cijeli svijet, jedan od najviše snimanih i fotografiranih primjera ratne destrukcije tokom cijelog rata u BiH", smatra Walasek.
Uništavanje sarajevske Vijećnice je donekle bilo obuhvaćeno prvom optužnicom protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića, kao i "bosanskom" optužnicom protiv Slobodana Miloševića, u paragrafima kojima se terete za "namjerno i bezobzirno uništavanje vjerskih i kulturnih objekata poput džamija, crkvi, biblioteka".
O granatiranju i spaljivanju Vijećnice bilo je riječi na raspravi za potvrđivanje optužnice protiv Karadžića i Mladića u julu 1996. godine, kao i u dokaznom postupku po "bosanskoj" optužnici na suđenju Miloševiću.
Niko, međutim, nije proglašen krivim za uništavanje kulturnih spomenika. Milošević je umro prije izricanja presude, a Vijećnica je precrtana u izmijenjenim optužnicama po kojima se sudilo Karadžiću i Mladiću.
Slično su krivicu izbjegli i odgovorni za rušenje Starog mosta u Mostaru, u novembru 1993. godine, nakon što je žalbom prvostepena presuda izmijenjena.
Trenutak rušenja Starog mosta u Mostaru, novembar 1993.
Stari most u Mostaru je u bivšoj Jugoslaviji bio spomenik od posebnog nacionalnog interesa. Rušenje je bilo obuhvaćeno optužnicom protiv ratnih lidera bosanskih Hrvata, ali ne kao uništavanje historijskih spomenika, već u okviru tačke optužnice u kojoj se terete za "razaranje ustanova namijenjenih obrazovanju i religiji".
U prvostepenoj presudi Raspravno vijeće je utvrdilo da su Stari most srušile snage Hrvatskog vijeća obrane u okviru ofanzive na istočni Mostar kako bi podrile moral muslimanskog stanovništva za koje je most imao poseban simbolički značaj.
Vijeće je većinom glasova kvalifikovalo rušenje Starog mosta kao bezobzirno razaranje koje nije opravdano vojnom nuždom.
U žalbenom postupku, pak, presuđeno je da je Most bio legitimni vojni cilj.
"Možemo zaključiti da nisu svi koji rade u ovim organizacijama za ideju da se uništavanje kulturnog naslijeđa označi i procesuira i kazni kao ratni zločin", kaže Walasek.
Osim BiH, kulturno naslijeđe uništavano je u Hrvatskoj i Kosovu. Granatiranje dubrovačkog Starog grada krajem 1991. bilo je predmet dvije optužnice Haškog suda.
Od četvorice optuženih pripadnika Jugoslavenske narodne armije, samo se generalu Strugaru sudilo za granatiranje Starog grada, koje je kvalificirano kao uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji, dobrotvornim svrhama i obrazovanju, umjetnosti i znanosti, povijesnim spomenicima i umjetničkim i znanstvenim djelima. Osuđen je na osam godina zatvora, a u žalbenom postupku kazna mu je smanjena na 7,5 godina, stoji u publikaciji Zatiranje istorije i sjećanja, u kojoj je sudjelovala Walasek.
Kad je riječ o Kosovu, razaranje kulturnih i verskih objekata bilo je predmet tri kosovska suđenja pred Haškim sudom.
Prema dokazima izvedenim na ovim suđenjima, na Kosovu je 1999. godine, djelimično ili u potpunosti, razoreno 225 od ukupno 607 verskih objekata s popisa lokalne Islamske zajednice. Prema zaključcima iz presuda, izbor vjerskih objekata za mete napada je nesumnjiv dokaz diskriminativne namjere počinilaca i njihovog cilja da se trajno uklone pripadnici etničkih i vjerskih grupa čiji se spomenici i svetilišta uništavaju.
Obnovljen Stari most u Mostaru, 2020.
Je li svako uništavanje isto?
Iako je retorika koju koristi Vladimir Putin, predsjednik Rusije, zastrašujuće slična onome što je govorio Slobodan Milošević, bivši predsjednik Srbije, i Radovan Karadžić, ratni predsjednik Republike Srpske, uništenje kulturnog naslijeđa različito je od onog u BiH, smatra Walasek.
Pročitajte i ovo: Hiljade srušenih bogomolja u BiH - zločini koji bez kazne padaju u zaboravRazlike između Ukrajine i BiH, a sličnosti BiH i Sirije, sagovornica Radija Slobodna Evropa (RSE) vidi u uništavanju kulturnih i vjerskih objekata.
U Siriji i Iraku su za to najviše bili odgovorni pripadnici terorističke organizacije "Islamska država", u BiH pripadnici Vojske Republike Srpske.
"Sličnost je u tom etničko-vjerskom ekstremizmu i ideologiji. U obje zemlje uništavana je kultura i historija baš iz tih razloga“, kaže Walasek.
Nisu sve u Siriji uništili militanti "Islamske države".
Fotograf drži svoju fotografiju Arc du Triomphe u Palmiri snimljenu 14. marta 2014. ispred ostataka povijesnog spomenika nakon što su ga militanti "Islamske države" uništili u oktobru 2015.
Hram Ain Dara u Afrinu, na sjeveru Sirije, uništile su turske snage 2018. godine.
Dijelovi Mosula u Iraku oštećeni su u granatiranju snaga međunarodne koalicije koje su se borile protiv "Islamske države".
"Naravno, ovo ne umanjuje činjenicu da je 'Islamska država' uništila neke od najpoznatijih historijskih mjesta na svijetu“, kaže Walasek.
Istraživanje koje je financirao State Department pokazalo je da su sirijski srednjovjekovni gradovi, kulturni centri i spomenici uništeni tokom zračnih napada Rusije u Siriji 2011.
Drevni hram Ain Dara, nekih sedam kilometara od Afrina, nakon turskog bombardiranja regije, 31. januara 2018.
Kako obnoviti kulturno naslijeđe?
Jednom od uspješnijih "priča" nastalih iz Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je zaustavljen rat u BiH, odnosno Ustava BiH, koji je dio sporazuma, jeste formiranje Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika BiH.
"Vrlo pametno rješenje, posebno u prvih deset godina rada, od 2002. kada je počela s radom. Ovdje je svakako bila jako važna podrška visokih predstavnika u BiH, posebno Peddyja Ashdowna i Wolfganga Petritscha", ocjenjuje Walasek.
Značajan dio oštećenog kulturnog naslijeđa u BiH je obnovljen, dijelom i djelovanjem Komisije, ali i međunarodnih donatora i vlasti u BiH.
U Siriji i Iraku mnoge organizacije ponudile su pomoć u obnovi i brojni projekti su u toku.
Walasek smatra da će Ukrajina dobiti značajnu pomoć u obnovi spomenika kulture i historije.
"Pomoć koju već sad dobivaju govori da za to nema sumnje", kaže Walasek.
Crkva oštećena nakon ruskog napada u Harkivu, Ukrajina, 27. januara 2022.
Pismo UNESCO-a Rusiji
Šefica UNESCO-a Audrey Azoulay pozvala je u martu Rusiju da se pridržava sporazuma iz 1954. godine o zaštiti kulturne baštine.
"Potreba da se osigura ova zaštita proizlazi iz obaveza koje je Ruska Federacija preuzela prema Konvenciji iz 1954. i drugim relevantnim normama međunarodnog humanitarnog prava”, napisala je Azoulay u pismu.
"Svako kršenje ovih standarda uključivat će međunarodnu odgovornost njegovih autora."
Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov odgovorio je da je Moskva svjesna svojih obveza prema sporazumu i da im ostaje predana, rekao je glasnogovornik UNESCO-a o tome kakav je odgovor uslijedio iz Rusije.