Gost je Strajo Krsmanović, direktor Umjetničke galerije BiH i jedan od najangažovanijih ovdašnjih kulturnih djelatnika. Svojim aktivnostima uvijek je ulijevao optimizam među kulturne radnike i ljude kojima je ova djelatnost na srcu.
RSE: O čemu drugom govoriti na početku novog ljeta, osim o očekivanjima. Da li jedan od najangažovanijih kulturnih radnika gaji optimizam u vezi sa ovom oblasti?
Krsmanović: Sa svojim saradnicima ne bih ni do sada opstao, da nismo gajili optimizam. Vjera je ono što nas apsolutno drži. Za sada nam se ona isplatila, pokazala se dobro.
RSE: Pogledamo li našu kulturu generalno, ima li tu nagovještaja boljih dana?
Krsmanović: Ne volim kukakti. Naročito ne volim kukati medijima i javnosti jer javnost manje-više zna sve o našem statusu. Javnost nije ta koja može promijeniti stvari. Činjenica je da kultura u BiH, zaista dugo nije bila na nižem nivou. To su činjenice i to se ne da ničim pobiti. Mislim da ovako više neće moći i da moramo tražiti nove puteve, nove načine. Uvijek sam optimista. Ima snage, ima kreativnih potencijala, i te kako, ali nažalost, briga društva i konkretno države, naročito za vlastite institucije, je na jako niskom nivou.
RSE: Negdje pred kraj pretprošle godine, bio si među prvima koji je govorio o konkretnim koracima ka ozdravljenju kulture. Najavio si kako će Federalna vlada preuzeti osnivačka prava nad spornih sedam institucija. Šta bi od toga?
Krsmanović: Stalo se na pola puta, nažalost. Naime, pet od sedam institucija je ušlo u budžet Vlade FBiH za sufinansiranje. To je značajan napredak, kako finansijski, tako i kao putokaz ka rješenju statusa tih pet. Nažalost, ovaj saziv Vlade nije dovršio taj posao i čekamo novu, da taj posao napravimo. Sada sam zaista uvjeren da bi to ove godine trebalo da bude urađeno.
RSE: Šta to konkretno znači? Vlada FBiH preuzima osnivačka prava i daje određenu količinu novca za osnovne djelatnosti?
Krsmanović: Ovih sedam institucija nemaju osnivača dugi niz godina. To javnost zna, to je prepucavanje između Vijeća ministara i Vlade FBiH. Nikada to nije bilo riješeno i mi nemamo osnivača. Intencija je da za pet institucija osnivač bude Vlada FBiH, a onda to podrazumijeva sve obaveze koje ima osnivač. Znači, formiranje upravnih i nadzornih odbora i finansiranje u mjeri u kojoj je to realno i moguće.
Govorim o pet jer je bila ideja da Zemaljski muzej, kao najsloženija i najveća ustanova, ostane na nivou Vijeća ministara, a da se Kinoteka pripoji Arhivu BiH. Međutim, na tom planu, koliko znam, do sada nije urađeno ništa. Što se tiče ovih preostalih pet, mi smo za sada u budžetu FBiH, sa jednom sumom koja je možda trećina ili četvrtina dostatnih sredstava, ali stabilnih, tako da je to nešto što nas ipak drži.
RSE: U Nacionalnoj galeriji si trajno direktor, mada nominalno privremeni. Prije nego si došao, Galerija je također zalupila vrata posjetiocima, ali izgleda da ste se predomislili?
Krsmanović: Kada sam došao, moja prva rečenica je bila da mi nećemo zatvarati. Mi ćemo raditi, izdržavati ćemo je. Svakako smo tu, pa šta bude. Niz nekoliko sretnih okolnosti, između ostalog i nešto malo povećana briga za status Galerije, angažman uposlenika i neka opšta atmosfera, su učinile da je Galerija od tog momenta počela napredovati, počela se stabilizovati. Nije lažna skromnost, ali to se ne vezuje toliko uz moj dolazak. Da je bilo ko došao, nakon dvije godine, koliko uopšte nije bilo direktora, osjetili bi se određeni pomaci. Ako sam lično doprinjeo tome, naravno da sam ponosan. Ali, prije svega sam ponosan na moje uposlenike, koji su jedva dočekali da počnu raditi i sa punim angažmanom. Sa neizvjesnim dotacijama smo krenuli u posao.
RSE: Čini li ti se ipak da dio naših kulturnih radnika nekako stanuje u onomadnom vremenu, čeka svoje mrvice iz budžetske pogače i stenje što one ne dolaze?
Krsmanović: Tu postoje strateška razmimoilaženja između dva vremena, da tako kažem. Olako je nama rečeno da mi moramo da se prilagođavamo liberalnoj ekonomiji i liberalnim uslovima privređivanja u kulturi. Međutim, iskustva zapadnih demokratija govore da je za takve institucije, kao što su naše, muzeji prije svega, odnos javnog i komercijalnog novca 80% - 20%. Dakle, država mora brinuti za svoje nacionalno blago. Tu se ne radi, ni o direktoru, ni o uposlenicima, nego o nacionalnoj galeriji kompletno, konkretno o 6.000 umjetničkih djela neprocjenjive vrijednosti - umjetničke i materijalne. To je kulturno blago, to je kulturno nasljeđe i država to mora čuvati. Na tim djelima, na tom fundusu, u uslovima koje mi imamo, mi možemo i stvarati određeni dohodak - iznajmljivanjem prostora, naplatom ulaznica, marketingom i tako dalje. Mi to i radimo, ali se ne može očekivati da jedna takva institucija, kao ni Zemaljski muzej, kao ni drugi muzeji, zaradi više od 20% ili 30%, ukupnog prihoda.
RSE: Uvijek kada prođem pored Zemaljskog muzeja pogledam one morbidne daske kojima su zakovana vrata. Prisjetim se Galerije i tvog dolaska tamo. Znam da ne spadaš među ljude koji propisuju recepte, ali ipak, misliš li da se ponešto može uraditi i iznutra?
Krsmanović: Iznutra uistinu malo. Ja sam na strani tih uposlenika. Oni su potpuno u pravu. Ne zato što su zatvorili, to je nužda i krajnja mjera. To je pokušaj da se skrene pažnja javnosti, već dvije i po godine. Država je digla ruke od svoje najznačajnije kulturne institucije. To više tako neće moći.
Moj najveći problem je što su neki ministri olako prešli na personalni sukob sa direktorom Muzeja i preveli tu priču na personalni sukob, ali ne radi se o tome. Radi se o tome da u ovoj zemlji nije bilo pameti da tri do pet odgovornih ljudi sjednu i nađu strategiju izlaska iz krize. Problem jeste nastao, ali se problem može prevazići. U ovoj državi su riješeni i puno teži problemi, tipa Bosnalijek, Elektroprivreda ili nekih drugih firmi.
Dakle, može se to. Pri tome, to i nije neki red veličina koji je nedostižan. Tu se radi o tri miliona, koji bi sanirali dug i stavila stvar na svoje noge. To nisu tako velike pare za državu. Problem je što se krenulo rješavati stvari krivim putem, što se prevelo na personalni sukob, a ne radi se o tome. U krajnjoj liniji, direktori dolaze i prolaze, ali treba naći trajan način održavanja te ustanove.
RSE: Da li je došlo vrijeme za jednu veliku, sistemsku promjenu u ovoj oblasti? Jer sva ova palijativna rješenja samo produžavaju agoniju. Ima li nekih razmišljanja o tome?
Krsmanović: To je ključno pitanje i ključna tema. Lično mislim da je trezorsko poslovanje u kulturi bila strateška, sistemska greška. Mi smo račune kulturnih ustanova stavili u ministarstva. Od ministara smo napravili najobičnije blagajnike, a pri tom smo kulturu stavili u ruke politike. To tako nema smisla. Ministar je tu da vodi strategiju, dakle da kreira zakone i odnose u kulturi, a ne da dijeli sredstva ovom ili onom.
Mislim da je jedino ozbiljno sistemsko rješenje prelazak na finansiranje iz fondova. Fondovi su ti koji kulturu depolitizuju i koji kulturu stabilizuju. Trezorsko poslovanje jednostavno nije za siromašne zemlje, kao što smo mi. Mislim da je krajnje vrijeme da se na taj način počne razgovarati, barem kada je kultura u pitanju. Slična stvar je i sa naukom i sportom.
RSE: Možemo li ovo kao neku sugestiju uputiti, da naredna godina bude tome posvećena?
Krsmanović: Moj angažman u tom smislu je apsolutno na tom fonu i apsolutno ću se zalagati za tu stvar. Čekamo i novi sastav Vlade FBiH, novog premijera i ministra, da vidimo kakav će oni odnos imati prema tome. Mislim da je to jedino ozbiljno rješenje jer ovako ne može, sa trezorom u državi, u kojoj se desi da na jednom računu, na primjer Kantona Sarajevo, ponekada ima 1.500 KM. Tu nemate nikakvu priču o trezoru. To može u Njemačkoj, gdje to nije problem. Ovdje to ne može. Mi moramo tražiti način da formiramo Fond za kulturu i da se iz tog Fonda pokrivaju sve potrebe.