Pišu: Simon Johnson i Peter Boone (Huffington Post)
U toku svake ekonomske krize dođe do jednog trenutka jasnoće. U Evropi će se uskoro milioni ljudi probuditi i shvatiti da je euro kakav poznaju, sada prošlost. Čeka ih samo ekonomski haos.
Da bi shvatili zašto, moraju se riješiti postojećih iluzija. Evropska kriza do sada je serija navodno „odlučnih“ prekretnica za koje se ispostavilo da su samo još jedan korak prema ponoru. Predstojeći izbori u Grčkoj zakazani za 17. juni su još jedan takav trenutak.
Iako bi stranke koje se zalažu za novčanu infuziju zemlji mogle dobiti većinu u parlamentu, neka vrsta nove valute će uskoro preplaviti ulice Atine. Već je sada skoro nemoguće spasiti grčko članstvo u euro zoni: štediše napuštaju banke, poreski obveznici odgađaju plaćanje poreza, a kompanije odgađaju isplate svojim dobavljačima jer ih ne mogu platiti ili očekuju da će uskoro moći plaćati u jeftinim drahmama.
Trojka sastavljena od Evropske komisije, Evropske centralne banke i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) se pokazala nesposobnom da omogući oporavak u Grčkoj, i svaki novi program pozajmice bi naišao na iste prepreke. Isfrustrirana direktorica MMF-a Christine Lagarde je prošle sedmice kazala: „Kada pomislim na Atinu, također pomislim na sve one ljude koji uvijek pokušavaju izbjeći plaćanje poreza.“
Empatija gospođe Legarde postaje sve slabija, što nije dobro, posebno što propast Grčke pokazuje koliko je jedna valuta loša za Evropu. Pad grčke ekonomije reflektira velike poteškoće povezane sa pokušajima kontrolisanja „internih devalvacija“ (tojest, smanjenja velikih plata i troškova) da bi se ponovo uspostavila kompetitivnost i otplatio veliki dug.
Kako je Grčka suočena sa pet godina recesije, stopom nezaposlenosti od preko 20%, novim smanjenjem troškova i listom neispunjenih obećanja političara unutar i van zemlje, politička kriza je prirodna. MMF, Evropska komisija i finansijski reporteri sada govore o mogućnosti odlaska Grčke iz euro zone, tako da nije za očekivati da postoji neko ko je voljan investirati u zemlju ili potpisati neki dugoročni ugovor. Stanje u grčkoj ekonomiji se može samo pogoršati.
Neki evropski političari sada govore da je izlazak Grčke iz zone izvodljiv pod trenutnim uvjetima i Grčka će biti jedina zemlja koja će napustiti euro zonu. Nisu u pravu. Izlazak Grčke je samo jedan korak u ovome lancu događaja koji vodi haotičnom raspadu euro zone.
U toku naredne faze ove krize, biračko tijelo Evrope će se probuditi i vidjeti velike finansijske rizike s kojima se suočavaju zbog neuspjelih pokušaja održavanja jedinstvene valute u životu. Kada Grčka napusti euro, njena vlada će zvaničnim kreditorima ostati dužna 121 milijardu eura, kao i 27 milijardi eura MMF-u.
Još važnija činjenica, koja je manje poznata njemačkim poreskim obveznicima, jeste da će Grčka također dugovati 155 milijardi eura direktno evropskom sistemu, koji čine Centralna evropska banka i sedamnaest nacionalnih centralnih banaka u euro zoni. To uključuje i 110 milijardi eura omogućenih Grčkoj kroz Target2 sistem naplate. Kako štediše i vjerovnici napuštaju grčke banke, neko mora finansirati taj kapital inače će grčke banke propasti. Tu ulogu su preuzele centralne banke iz euro zone, koje su potiho pozajmljivale velike sume novca putem Target2 računa.
Veliku većinu ovih posudbi radi Bundesbank, jer kapital uz Grčke većinom ide u Njemačku, iako svi članovi euro sistema dijele gubitak ako dođe do neispunjenja obaveza.
Grčka putanja moguća i u drugim zemljama
Evropska centralna banka je uvijek negirala da je preuzela ogroman rizik uprkos sve opuštenijoj politici pozajmljivanja novca. Ali između Target2 sistema i direktne kupovine obveznica, euro sistem potražuje oko 1.1 billion eura u nestabilnim zemljama. (To je naša pretpostavka zasnovana na službenim podacima.) To iznosi preko 200% kapitala euro sistema. Niti jedna odgovorna banka ne bi tvrdila da ove sume predstavljaju manji rizik kapitalu ili poreskim obveznicima. To također iznosi 43% njemačkog bruto društvenog proizvoda, oko 2,57 biliona eura. Kako Grčka dokazuje da je svo ovo finansiranje dosta rizično, euro sistem djeluje dosta krhko i opasno poreskim obveznicima i investitorima.
Jacek Rostowski, ministar finansija Poljske, nedavno je upozorio da će propast Grčke i njena nemogućnost plaćanja obaveza vjerovatno rezultirati povlačenjem iz banaka i inozemnim dugom na periferiji da bi se spriječila još veća katastrofa; sve preostale članice će trebati neograničeno finansiranje najmanje osamnaest mjeseci. Rostowski je izrazio zabrinutost da Evropska centralna banka nije spremna da omogući takav sistem zaštite, kao ni bilo koja druga institucija.
Slažemo se: kada ljudima postane jasno da Evropska centralna banka već ima dosta visok kreditni rizik u svojim knjigama, malo je vjerovatno da će banka omogućiti neograničeno finansiranje svim vladama država članica koje se suočavaju s pritiskom na tržištu obveznica. Grčka putanja koja je počela sa mjerama štednje, usporavanjem i završila nemogućnošću plaćanja dugova je moguća i u drugim zemljama, i zato se pitamo zašto bi Njemci željeli da Evropska centralna banka udvostruči ili učetverostruči svoje gubitke tako što će omogućiti finansiranje drugih zemalja.
Najvjerovatniji scenarij jeste da će Evropska centralna banka nevoljno i omogućiti novac drugim zemljama uz isprekidanu podršku, što jednostavno neće biti dovoljno za stabilizaciju situacije. Kako su svjesni negativnih posljedica grčkog izlaska iz sistema i činjenice da Evropska centralna banka i njemački poreski obveznici neće tolerisati neograničene dodatne gubitke, investitori i ulagači će reagovati tako što će napustiti banke u drugim zemljama na periferiji i zalediti svoje investicije.
Izliv kapitala bi mogao trajati mjesecima, što bi banke na periferiji učinilo nelikvidnim i natjeralo na kredit – to bi dovelo do još dublje recesije i nezadovoljstva glasača. Čak i ako Evropska centralna banka odbije omogućiti veće količine novca, automatika evropskog platnog sistema će dovesti do toga da će izliv kapitala iz Španije i Italije u njemačke banke biti transformiran u sve veće kredite Bundesbanka za Banca d'Italia i Banco de Espana, tojest za italijansku i špansku državu. Njemački poreski obveznici će konačno vidjeti šta se dešava i plašit će se novih gubitaka.
Kraj euro sistema izgleda ovako. Periferija će osjetiti još dublju recesiju, jer neće uspjeti ispuniti obaveze koje je nametnula Trojka i njihovo opterećenje javnog duga će postati neisplativo. Euro će značajno oslabiti u poređenju sa drugim valutama, ali ne na takav način da Evropa postane privlačna za nove investicije.
U toku svake ekonomske krize dođe do jednog trenutka jasnoće. U Evropi će se uskoro milioni ljudi probuditi i shvatiti da je euro kakav poznaju, sada prošlost. Čeka ih samo ekonomski haos.
Da bi shvatili zašto, moraju se riješiti postojećih iluzija. Evropska kriza do sada je serija navodno „odlučnih“ prekretnica za koje se ispostavilo da su samo još jedan korak prema ponoru. Predstojeći izbori u Grčkoj zakazani za 17. juni su još jedan takav trenutak.
Iako bi stranke koje se zalažu za novčanu infuziju zemlji mogle dobiti većinu u parlamentu, neka vrsta nove valute će uskoro preplaviti ulice Atine. Već je sada skoro nemoguće spasiti grčko članstvo u euro zoni: štediše napuštaju banke, poreski obveznici odgađaju plaćanje poreza, a kompanije odgađaju isplate svojim dobavljačima jer ih ne mogu platiti ili očekuju da će uskoro moći plaćati u jeftinim drahmama.
Trojka sastavljena od Evropske komisije, Evropske centralne banke i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) se pokazala nesposobnom da omogući oporavak u Grčkoj, i svaki novi program pozajmice bi naišao na iste prepreke. Isfrustrirana direktorica MMF-a Christine Lagarde je prošle sedmice kazala: „Kada pomislim na Atinu, također pomislim na sve one ljude koji uvijek pokušavaju izbjeći plaćanje poreza.“
Empatija gospođe Legarde postaje sve slabija, što nije dobro, posebno što propast Grčke pokazuje koliko je jedna valuta loša za Evropu. Pad grčke ekonomije reflektira velike poteškoće povezane sa pokušajima kontrolisanja „internih devalvacija“ (tojest, smanjenja velikih plata i troškova) da bi se ponovo uspostavila kompetitivnost i otplatio veliki dug.
Kako je Grčka suočena sa pet godina recesije, stopom nezaposlenosti od preko 20%, novim smanjenjem troškova i listom neispunjenih obećanja političara unutar i van zemlje, politička kriza je prirodna. MMF, Evropska komisija i finansijski reporteri sada govore o mogućnosti odlaska Grčke iz euro zone, tako da nije za očekivati da postoji neko ko je voljan investirati u zemlju ili potpisati neki dugoročni ugovor. Stanje u grčkoj ekonomiji se može samo pogoršati.
Neki evropski političari sada govore da je izlazak Grčke iz zone izvodljiv pod trenutnim uvjetima i Grčka će biti jedina zemlja koja će napustiti euro zonu. Nisu u pravu. Izlazak Grčke je samo jedan korak u ovome lancu događaja koji vodi haotičnom raspadu euro zone.
U toku naredne faze ove krize, biračko tijelo Evrope će se probuditi i vidjeti velike finansijske rizike s kojima se suočavaju zbog neuspjelih pokušaja održavanja jedinstvene valute u životu. Kada Grčka napusti euro, njena vlada će zvaničnim kreditorima ostati dužna 121 milijardu eura, kao i 27 milijardi eura MMF-u.
Još važnija činjenica, koja je manje poznata njemačkim poreskim obveznicima, jeste da će Grčka također dugovati 155 milijardi eura direktno evropskom sistemu, koji čine Centralna evropska banka i sedamnaest nacionalnih centralnih banaka u euro zoni. To uključuje i 110 milijardi eura omogućenih Grčkoj kroz Target2 sistem naplate. Kako štediše i vjerovnici napuštaju grčke banke, neko mora finansirati taj kapital inače će grčke banke propasti. Tu ulogu su preuzele centralne banke iz euro zone, koje su potiho pozajmljivale velike sume novca putem Target2 računa.
Veliku većinu ovih posudbi radi Bundesbank, jer kapital uz Grčke većinom ide u Njemačku, iako svi članovi euro sistema dijele gubitak ako dođe do neispunjenja obaveza.
Grčka putanja moguća i u drugim zemljama
Evropska centralna banka je uvijek negirala da je preuzela ogroman rizik uprkos sve opuštenijoj politici pozajmljivanja novca. Ali između Target2 sistema i direktne kupovine obveznica, euro sistem potražuje oko 1.1 billion eura u nestabilnim zemljama. (To je naša pretpostavka zasnovana na službenim podacima.) To iznosi preko 200% kapitala euro sistema. Niti jedna odgovorna banka ne bi tvrdila da ove sume predstavljaju manji rizik kapitalu ili poreskim obveznicima. To također iznosi 43% njemačkog bruto društvenog proizvoda, oko 2,57 biliona eura. Kako Grčka dokazuje da je svo ovo finansiranje dosta rizično, euro sistem djeluje dosta krhko i opasno poreskim obveznicima i investitorima.
Jacek Rostowski, ministar finansija Poljske, nedavno je upozorio da će propast Grčke i njena nemogućnost plaćanja obaveza vjerovatno rezultirati povlačenjem iz banaka i inozemnim dugom na periferiji da bi se spriječila još veća katastrofa; sve preostale članice će trebati neograničeno finansiranje najmanje osamnaest mjeseci. Rostowski je izrazio zabrinutost da Evropska centralna banka nije spremna da omogući takav sistem zaštite, kao ni bilo koja druga institucija.
Evropska centralna banka
Slažemo se: kada ljudima postane jasno da Evropska centralna banka već ima dosta visok kreditni rizik u svojim knjigama, malo je vjerovatno da će banka omogućiti neograničeno finansiranje svim vladama država članica koje se suočavaju s pritiskom na tržištu obveznica. Grčka putanja koja je počela sa mjerama štednje, usporavanjem i završila nemogućnošću plaćanja dugova je moguća i u drugim zemljama, i zato se pitamo zašto bi Njemci željeli da Evropska centralna banka udvostruči ili učetverostruči svoje gubitke tako što će omogućiti finansiranje drugih zemalja.
Najvjerovatniji scenarij jeste da će Evropska centralna banka nevoljno i omogućiti novac drugim zemljama uz isprekidanu podršku, što jednostavno neće biti dovoljno za stabilizaciju situacije. Kako su svjesni negativnih posljedica grčkog izlaska iz sistema i činjenice da Evropska centralna banka i njemački poreski obveznici neće tolerisati neograničene dodatne gubitke, investitori i ulagači će reagovati tako što će napustiti banke u drugim zemljama na periferiji i zalediti svoje investicije.
Izliv kapitala bi mogao trajati mjesecima, što bi banke na periferiji učinilo nelikvidnim i natjeralo na kredit – to bi dovelo do još dublje recesije i nezadovoljstva glasača. Čak i ako Evropska centralna banka odbije omogućiti veće količine novca, automatika evropskog platnog sistema će dovesti do toga da će izliv kapitala iz Španije i Italije u njemačke banke biti transformiran u sve veće kredite Bundesbanka za Banca d'Italia i Banco de Espana, tojest za italijansku i špansku državu. Njemački poreski obveznici će konačno vidjeti šta se dešava i plašit će se novih gubitaka.
Kraj euro sistema izgleda ovako. Periferija će osjetiti još dublju recesiju, jer neće uspjeti ispuniti obaveze koje je nametnula Trojka i njihovo opterećenje javnog duga će postati neisplativo. Euro će značajno oslabiti u poređenju sa drugim valutama, ali ne na takav način da Evropa postane privlačna za nove investicije.