Morton Abramowitz, James Hooper (National Interest), preveo Nedim Dervišbegović
Etničko nasilje sa vratilo na Balkan. I to je ponovo iznenadilo Zapad.
Ovog puta, žarišna tačka je sjeverno Kosovo, područje sjeverno od rijeke Ibar. Formalno pod kosovskim suverenitetom ali tretirano od strane Srbije i prihvaćeno od strane Zapada kao de facto dio Srbije, ovo je mjesto gdje paravojne strukture profitiraju od šverca sa albanskom mafijom i nameću poslušnost većinskom srspkom stanovništvu.
Jedinice iz NATO-ve misije na Kosovu - koja uključuje i neke američke vojnike - kao i misija EU za vladavinu prava oprezno postupaju sa ovom realnošću. Beograd koristi paravojne formacije da nametne svoje teritorijane zahtjeve. Službenici iz Prištine rijetko zalaze u ovu zemlju sjenki. Sjedinjene Države,
Evropska unija i Beograd smatraju Prištinu dalekim i nezgodnim zemljoposjednikom, tihim partnerom u njihovim trojnim dogovorima. Od Kosova se očekuje da prihvati status quo i da se ne buni u vezi nesklada između zapadnog proklamovanja kosovskog suvereniteta (uz bliske veze sa Beogradom) i realnosti koja uključuje srpske paravojne strukture na terenu.
Ovi aranžmani su nedavno poremećeni kada je premijer Kosova - konačno, po mišljenju njegovih sunarodnika - poslao policijske jedinice na dva sjeverna granična prelaza kako bi sproveli u djelo odluku Vlade Kosova o vanjskoj trgovini. Kosovski zvaničnici su se često (bezuspješno) žalili EU i SAD da Srbija slobodno izvozi svoju robu na Kosovo ali blokira uvoz kosovske robe. Zamjenik premijera Kosova je javno upozorio Srbiju da će u slučaju da ne ukine blokadu za trideset dana, Priština blokirati uvoz srpskih roba preko Sjevera. Premijer Kosova je 25. jula - nakon što je, kako kaže, obavijestio EULEX o svojim namjerama - poslao policijske snage da preuzemu dva prelaza na granici sa Srbijom. Ova akcija je izazvala sukob sa oružanim Srbima i jedan kosovski policajac je ubijen u pucnjavi.
Ono što je uslijedilo su scene koje podsjećaju na Hrvatsku i BiH u ranim devedesetim godinama prošlog vijeka: barikade koje su podignute širom sjevernog Kosova su ograničile kretanje KFOR-a; dva visoka zvaničnika iz Beograda
koji su odgovorni za odnose sa Kosovom su prešli na Sjever kako bi pokazali solidarnost sa Srbima koji su na barikadama, naglasili tvrdnje Beograda tvdnje o njegovoj teritoriji i sačuvali prethodno stanje kroz pregovore sa KFOR-ovim komandantima; Srbi su bacili Molotovljeve koktele u KFOR-ovu bazu i zapalili dva granična prelaza. KFOR je u okviru kompromisnog rješenja za smirenje nasilja preuzeo kontrolu nad prelazima.
Varljivi mir se vratio do četvrtka u to područje i kosovske snage su povučene. Nasilje je međutim stvorilo novu relanost. Uz jake emocije s obje strane, stavovi dvije strane postaju sve čvršći. Kosovari stoje ujedinjeni iza premijera koji je kritikovao i prije nepopularni EULEX da nije učinio ništa da pomogne policijskim jedinicama.
Sljedeća žrtva mogu biti pregovori između Kosova i Srbije o malim ali praktičnim tehničkim problemima pod patronatom EU. Prije samo nekoliko sedmica, EU je ponosno objavila postizanje dogovora o tri pitanja i nadala se da je stvoren trenutak za nastavak ograničenih razgovore. Ali prizori srpskog predstavnika iz tih pregovora kako posjećuje ljude na barikadama bacili su novo i manje povoljno svjetlo na pregovarački proces. Događaji su također uzburkali nacionaliste u Beogradu. U Prištini, Kosovari sada vide razgovore kao sporedni događaj u kojem su njihovi pregovarači iskorišteni kao statisti od strane Brisela kako bi se Srbija predstavila u što boljem izdanju zapadnim vladama koje uskoro trebaju odlučiti o njenom statusu kandidata za članstvo u EU.
Još veća šteta može biti nanesena fundamentalnoj pretpostavci američke politike da je bolje odgoditi bavljenje pitanjem statusu sjevernog dijela Kosova o kojem se u razgovorima ne raspravlja. Beograd tvrdi da se Kosovo može podijeliti dužinom rijeke Ibar dok Kosovari smatraju da sjever pripada Kosovu.
Vrlo lako se može desiti da se poželjna opcija Zapada o vraćanju na prethodni status neće moći ostvariti, iako diplomate u Prištini, Beogradu i Briselu marljivo rade na tome. U tom slučaju, Washington će morati preispitati svoje dugotrajnu stajalište da razgovore o konačnom statusu Sjevera drži u diplomatskom dubokom ledu i razmotriti da li ga događaji na terenu tjeraju na njegovu promjenu. Ako bi se ovo desilo, onda bi Sjedinjene Države morale preuzeti glavnu ulogu u trenutnim pregovorima i cjelokupnoj srpsko-kosovskoj podjeli.
Washington bi, očigledno, želio izbjeći ovu seriju glavobolja - mnogo bi lakše bilo "šutnuti konzervu dalje niz put". Kada nasilje, međutim, postane jedan od problema, ono može gurnuti u drugi u drugi plan diplomatske napore kojima ga se želi suzbiti, kao što smo naučili na Balkanu u devedesetim.
Washington se sada suočava sa izborom između dvije široke opcije: slijediti EU u pokušaju da povrati prijašnje stanje ako uspije nagovoriti Prištinu da prihvati stvari kakve su bile prije nemira i ubijedi obje strane da se vrate ograničenim razgovorima. Ili može pokušati da stvori novu relanost, mijenjajući prirodu razgovora i fokusirajući se na fundamentalno pitanje o budućnosti Sjevera; ili predvoditi EU u preuzimanju kontole nad Sjeverom i granicom sa Srbijom od strane Zapada. Ako je istorija ikakav pokazatelj, kratkotrajna rješenja će gotovo sigurno prevladati nad onim dugotrajnim.
Etničko nasilje sa vratilo na Balkan. I to je ponovo iznenadilo Zapad.
Ovog puta, žarišna tačka je sjeverno Kosovo, područje sjeverno od rijeke Ibar. Formalno pod kosovskim suverenitetom ali tretirano od strane Srbije i prihvaćeno od strane Zapada kao de facto dio Srbije, ovo je mjesto gdje paravojne strukture profitiraju od šverca sa albanskom mafijom i nameću poslušnost većinskom srspkom stanovništvu.
Jedinice iz NATO-ve misije na Kosovu - koja uključuje i neke američke vojnike - kao i misija EU za vladavinu prava oprezno postupaju sa ovom realnošću. Beograd koristi paravojne formacije da nametne svoje teritorijane zahtjeve. Službenici iz Prištine rijetko zalaze u ovu zemlju sjenki. Sjedinjene Države,
Evropska unija i Beograd smatraju Prištinu dalekim i nezgodnim zemljoposjednikom, tihim partnerom u njihovim trojnim dogovorima. Od Kosova se očekuje da prihvati status quo i da se ne buni u vezi nesklada između zapadnog proklamovanja kosovskog suvereniteta (uz bliske veze sa Beogradom) i realnosti koja uključuje srpske paravojne strukture na terenu.
Ovi aranžmani su nedavno poremećeni kada je premijer Kosova - konačno, po mišljenju njegovih sunarodnika - poslao policijske jedinice na dva sjeverna granična prelaza kako bi sproveli u djelo odluku Vlade Kosova o vanjskoj trgovini. Kosovski zvaničnici su se često (bezuspješno) žalili EU i SAD da Srbija slobodno izvozi svoju robu na Kosovo ali blokira uvoz kosovske robe. Zamjenik premijera Kosova je javno upozorio Srbiju da će u slučaju da ne ukine blokadu za trideset dana, Priština blokirati uvoz srpskih roba preko Sjevera. Premijer Kosova je 25. jula - nakon što je, kako kaže, obavijestio EULEX o svojim namjerama - poslao policijske snage da preuzemu dva prelaza na granici sa Srbijom. Ova akcija je izazvala sukob sa oružanim Srbima i jedan kosovski policajac je ubijen u pucnjavi.
Ono što je uslijedilo su scene koje podsjećaju na Hrvatsku i BiH u ranim devedesetim godinama prošlog vijeka: barikade koje su podignute širom sjevernog Kosova su ograničile kretanje KFOR-a; dva visoka zvaničnika iz Beograda
koji su odgovorni za odnose sa Kosovom su prešli na Sjever kako bi pokazali solidarnost sa Srbima koji su na barikadama, naglasili tvrdnje Beograda tvdnje o njegovoj teritoriji i sačuvali prethodno stanje kroz pregovore sa KFOR-ovim komandantima; Srbi su bacili Molotovljeve koktele u KFOR-ovu bazu i zapalili dva granična prelaza. KFOR je u okviru kompromisnog rješenja za smirenje nasilja preuzeo kontrolu nad prelazima.
Varljivi mir se vratio do četvrtka u to područje i kosovske snage su povučene. Nasilje je međutim stvorilo novu relanost. Uz jake emocije s obje strane, stavovi dvije strane postaju sve čvršći. Kosovari stoje ujedinjeni iza premijera koji je kritikovao i prije nepopularni EULEX da nije učinio ništa da pomogne policijskim jedinicama.
Sljedeća žrtva mogu biti pregovori između Kosova i Srbije o malim ali praktičnim tehničkim problemima pod patronatom EU. Prije samo nekoliko sedmica, EU je ponosno objavila postizanje dogovora o tri pitanja i nadala se da je stvoren trenutak za nastavak ograničenih razgovore. Ali prizori srpskog predstavnika iz tih pregovora kako posjećuje ljude na barikadama bacili su novo i manje povoljno svjetlo na pregovarački proces. Događaji su također uzburkali nacionaliste u Beogradu. U Prištini, Kosovari sada vide razgovore kao sporedni događaj u kojem su njihovi pregovarači iskorišteni kao statisti od strane Brisela kako bi se Srbija predstavila u što boljem izdanju zapadnim vladama koje uskoro trebaju odlučiti o njenom statusu kandidata za članstvo u EU.
Još veća šteta može biti nanesena fundamentalnoj pretpostavci američke politike da je bolje odgoditi bavljenje pitanjem statusu sjevernog dijela Kosova o kojem se u razgovorima ne raspravlja. Beograd tvrdi da se Kosovo može podijeliti dužinom rijeke Ibar dok Kosovari smatraju da sjever pripada Kosovu.
Vrlo lako se može desiti da se poželjna opcija Zapada o vraćanju na prethodni status neće moći ostvariti, iako diplomate u Prištini, Beogradu i Briselu marljivo rade na tome. U tom slučaju, Washington će morati preispitati svoje dugotrajnu stajalište da razgovore o konačnom statusu Sjevera drži u diplomatskom dubokom ledu i razmotriti da li ga događaji na terenu tjeraju na njegovu promjenu. Ako bi se ovo desilo, onda bi Sjedinjene Države morale preuzeti glavnu ulogu u trenutnim pregovorima i cjelokupnoj srpsko-kosovskoj podjeli.
Washington bi, očigledno, želio izbjeći ovu seriju glavobolja - mnogo bi lakše bilo "šutnuti konzervu dalje niz put". Kada nasilje, međutim, postane jedan od problema, ono može gurnuti u drugi u drugi plan diplomatske napore kojima ga se želi suzbiti, kao što smo naučili na Balkanu u devedesetim.
Washington se sada suočava sa izborom između dvije široke opcije: slijediti EU u pokušaju da povrati prijašnje stanje ako uspije nagovoriti Prištinu da prihvati stvari kakve su bile prije nemira i ubijedi obje strane da se vrate ograničenim razgovorima. Ili može pokušati da stvori novu relanost, mijenjajući prirodu razgovora i fokusirajući se na fundamentalno pitanje o budućnosti Sjevera; ili predvoditi EU u preuzimanju kontole nad Sjeverom i granicom sa Srbijom od strane Zapada. Ako je istorija ikakav pokazatelj, kratkotrajna rješenja će gotovo sigurno prevladati nad onim dugotrajnim.