Regionalno pomirenje i saradnja nužna su pretpostavka za buduću integraciju zemalja Zapadnog Balkana. Da bi se to postiglo, potrebno je odmaći se od one političke agende koja je dovela do sukoba, te se okrenuti realnim pitanjima, koja neće biti nametnuta već će izrasti iz potrebe ljudi da sarađuju, te da se međusobno pomažu i razvijaju - rečeno je na konferenciji o Zapadnom Balkanu u okviru rasprave o regionalnom pomirenju i saradnji.
Pomirenje, solidarnost saradnja i dijalog su imperativ za napredak regiona, kako na unutrašnjem tako i vanjskom planu. Mnogo je toga iza kulisa političke stvarnosti o čemu se ne govori u javnom diplomatskom životu, a tiče se pomirenja i zadire u sve zemlje.
Jedan od takvih primjera iznio je i nekadašnji ministar vanjskih poslova Srbije Goran Svilanović, danas koordinator ekonomskih i okolišnih aktivnosti pri OSCE-u. Ispričao je kako mu je svojevremeno jedan srbijanski političar na pitanje šta je rezultat podržavanja Miloševićevog projekta i nacionalne politike, odgovorio da su to srpska Vojvodina i RS.
U kontekstu tog primjera treba posmatrati i političke aktivnosti kao i njihovo prelijevanje na unutrašnja zbivanja u zemlji, kaže Svilanović.
„Uodbrani tih rezultata srpsko javno mnjenje je mnogo jedinstvenije nego što vam se čini, bez obzira šta govorio Goran Svilanović ili bilo ko drugi ko dođe u Sarajevo. Iskren odgovor na pitanje da li su to rezultati koje će i ova i neka sledeća vlada Srbije nastojati da sačuva, odgovor je da. Drugo, još neprijatnije: moj je utisak da je važno da se kaže u Sarajevu da je ustavni patriotizam među građanima, ne političarima, RS gotovo jednak nuli u odnosu na državu BiH“, ocjenjuje Svilanović.
Nema nametnutog pomirenja
Komentarišući neprisustvo predstavnika RS-a Konferenciji, kao i indolentan odnos domaćina prema toj činjenici, Svilanović je naveo kako to ne doprinosi boljitku, jer o zajedničkoj budućnosti moraju razgovarati svi.
Na neophodnost dijaloga ukazao je i ministar vanjskih poslova Kosova Enver Hodžaj, koji je ocijenio kako on ne može biti samo tehnička prepostavka, već mora ulijevati povjerenje da su stvari iz prošlosti zaista prošlost. Sa scene mora otići ona politika koja je dovela do sukoba.
„U isto vrijeme smatram kako ne možemo imati valjan proces pomirenja ukoliko je on nametnut izvana, ili je postavljen kao dodatni standard za članstvo u EU. Ne mislim ni da u ovom procesu trebamo početi poricati ono što se dogodilo ili preinačavati istoriju - jer, ukoliko imamo taj proces koji u sebi ima i elemente manipulacije, a to su neke od poruka koje dobijamo iz regije, pomirenje neće imati očekivane rezultate“, smatra Hodžaj.
Povjerenje u regiji može se graditi samo na pravdi. Takav način će žrtvama i porodicama dati moralnu satisfakciju, kazao je ministar vanjskih poslova BiH Sven Alkalaj. Kao primjer saradnje u regiji, Alkalaj je podsjetio na nedavne trilateralne sastanke:
„Imali smo nekoliko konkretnih mjera saradnje, od kojih bih izdvojio trilateralne susrete pod pokroviteljstvom Turske. Imali smo desetak njih sa Hrvatskom i Srbijom kako bismo riješili otvorena pitanja i vjerujem da smo ovaj proces pomakli naprijed. Mislim da je ovo jedan od mehanizama koje treba koristiti, pored onih redovnih susreta koje imamo i sa više od tri zemlje.“
U ovoj fazi se, ipak, može reći da Balkan napreduje, smatra premijer Crne Gore Igor Lukšić. Ipak, napominje kako nije samo politička saradnja imperativ.
„Treba insistirati na određenim projektima koji su od bilateralnog interesa u različitim sferama, koji mogu popuniti ovu prazninu između političkog i onoga što je opipljivo od interesa naših građana“, napominje Lukšić.
Poruka koja se mora poslati jeste da se mora izdići izvan okvira političke kulture koja vlada ovdje, a to je ili si s nama ili protiv nas, kaže savjetnica predsjednika Hrvatske Romana Vlahutin. U priču o pomirenju i saradnji mora se uključiti solidarnost, koja znači i to da zemlje regiona u svom napretku pružaju podršku jedna drugoj, poručila je Vlahutin:
„Mi želimo biti inkluzivni, želimo komunicirati sa svakim, ne dolazi uopće u obzir da se priklanjamo u raznorazne kutije ili grupacije. Naprosto mislimo da moderna evropska politika je inkluzivna politika. Ja se slažem da pomirenje je vrlo teško moguće ako agenda rata se nije promijenila. Ali se opet vraćam na početak - to je odgovornost svakog društva ponaosob. I onoliko koliko bude u stanju odgovoriti na izazov tog odnosa prema sebi i onom što se dogodilo u prošlosti, toliko će se modernizirati.“
Pomirenje, solidarnost saradnja i dijalog su imperativ za napredak regiona, kako na unutrašnjem tako i vanjskom planu. Mnogo je toga iza kulisa političke stvarnosti o čemu se ne govori u javnom diplomatskom životu, a tiče se pomirenja i zadire u sve zemlje.
Jedan od takvih primjera iznio je i nekadašnji ministar vanjskih poslova Srbije Goran Svilanović, danas koordinator ekonomskih i okolišnih aktivnosti pri OSCE-u. Ispričao je kako mu je svojevremeno jedan srbijanski političar na pitanje šta je rezultat podržavanja Miloševićevog projekta i nacionalne politike, odgovorio da su to srpska Vojvodina i RS.
U kontekstu tog primjera treba posmatrati i političke aktivnosti kao i njihovo prelijevanje na unutrašnja zbivanja u zemlji, kaže Svilanović.
„Uodbrani tih rezultata srpsko javno mnjenje je mnogo jedinstvenije nego što vam se čini, bez obzira šta govorio Goran Svilanović ili bilo ko drugi ko dođe u Sarajevo. Iskren odgovor na pitanje da li su to rezultati koje će i ova i neka sledeća vlada Srbije nastojati da sačuva, odgovor je da. Drugo, još neprijatnije: moj je utisak da je važno da se kaže u Sarajevu da je ustavni patriotizam među građanima, ne političarima, RS gotovo jednak nuli u odnosu na državu BiH“, ocjenjuje Svilanović.
Nema nametnutog pomirenja
Komentarišući neprisustvo predstavnika RS-a Konferenciji, kao i indolentan odnos domaćina prema toj činjenici, Svilanović je naveo kako to ne doprinosi boljitku, jer o zajedničkoj budućnosti moraju razgovarati svi.
Na neophodnost dijaloga ukazao je i ministar vanjskih poslova Kosova Enver Hodžaj, koji je ocijenio kako on ne može biti samo tehnička prepostavka, već mora ulijevati povjerenje da su stvari iz prošlosti zaista prošlost. Sa scene mora otići ona politika koja je dovela do sukoba.
„U isto vrijeme smatram kako ne možemo imati valjan proces pomirenja ukoliko je on nametnut izvana, ili je postavljen kao dodatni standard za članstvo u EU. Ne mislim ni da u ovom procesu trebamo početi poricati ono što se dogodilo ili preinačavati istoriju - jer, ukoliko imamo taj proces koji u sebi ima i elemente manipulacije, a to su neke od poruka koje dobijamo iz regije, pomirenje neće imati očekivane rezultate“, smatra Hodžaj.
Povjerenje u regiji može se graditi samo na pravdi. Takav način će žrtvama i porodicama dati moralnu satisfakciju, kazao je ministar vanjskih poslova BiH Sven Alkalaj. Kao primjer saradnje u regiji, Alkalaj je podsjetio na nedavne trilateralne sastanke:
„Imali smo nekoliko konkretnih mjera saradnje, od kojih bih izdvojio trilateralne susrete pod pokroviteljstvom Turske. Imali smo desetak njih sa Hrvatskom i Srbijom kako bismo riješili otvorena pitanja i vjerujem da smo ovaj proces pomakli naprijed. Mislim da je ovo jedan od mehanizama koje treba koristiti, pored onih redovnih susreta koje imamo i sa više od tri zemlje.“
U ovoj fazi se, ipak, može reći da Balkan napreduje, smatra premijer Crne Gore Igor Lukšić. Ipak, napominje kako nije samo politička saradnja imperativ.
„Treba insistirati na određenim projektima koji su od bilateralnog interesa u različitim sferama, koji mogu popuniti ovu prazninu između političkog i onoga što je opipljivo od interesa naših građana“, napominje Lukšić.
Poruka koja se mora poslati jeste da se mora izdići izvan okvira političke kulture koja vlada ovdje, a to je ili si s nama ili protiv nas, kaže savjetnica predsjednika Hrvatske Romana Vlahutin. U priču o pomirenju i saradnji mora se uključiti solidarnost, koja znači i to da zemlje regiona u svom napretku pružaju podršku jedna drugoj, poručila je Vlahutin:
„Mi želimo biti inkluzivni, želimo komunicirati sa svakim, ne dolazi uopće u obzir da se priklanjamo u raznorazne kutije ili grupacije. Naprosto mislimo da moderna evropska politika je inkluzivna politika. Ja se slažem da pomirenje je vrlo teško moguće ako agenda rata se nije promijenila. Ali se opet vraćam na početak - to je odgovornost svakog društva ponaosob. I onoliko koliko bude u stanju odgovoriti na izazov tog odnosa prema sebi i onom što se dogodilo u prošlosti, toliko će se modernizirati.“