Istaknuti hrvatski znanstvenik, „otac“ nauke o upravi na ovim prostorima, akademik Eugen Pusić (1916-2010) umro je i sahranjen u rodnom Zagrebu. Iza njega je ostalo 40-tak knjiga i 1.300 znanstvenih i stručnih radova. Svojim je profesorskim radom i znanstvenim djelom, te diskretnim ali upornim intelektualnim anagažmanom ostavio veliki trag.
U proteklih dvadesetak godina više od stotinu hrvatskih ministara pravosuđa, javnih tužitelja, predsjednika sudova svih razina, članova vlada mnogih saziva bili su studenti Eugena Pusića. A i oni prije njih, iz socijalističkog vremena. Pusićevi đaci su ministri, direktori, tužitelji i suci i u mnogim državama nastalim na području bivše Jugoslavije.
Kakva bi bila Hrvatska da su pripadnici današnjih elita primijenili ono što su naučili od Pusića? I to ne samo gradivo iz njegovih knjiga, nego i da su usvojili barem djelić njegovog intelektualnog i građanskog ponašanja?
Bila bi to normalna zemlja. U kojoj vladaju zakoni i u kojoj je stručna i neovisna uprava služba a ne vlast.
Njegova „Nauka o upravi“ , u bezbroj izdanja i s neophodnim izmjenama, udžbenik je na studiju prava više od 30 godina.
Preživjela je promjenu društvenog sustava gotovo bezbolno. Jer je bila utemeljena na najboljim svjetskim zasadama, jer je respektirala domete ljudskog uma svih civilizacija i epoha, uvažavajući ali neprekidno kritički preispitujući ideologije i političke sustave. S nepogrešivim osjećajem za bitno, znao je prepoznati znakove vremena i djelovao. Kao profesor, akademik i intelektualac. Prije svega kao građanin.
Bio je profesor na američkim i britanskim sveučilištima, bio je savjetnik generalnog tajnika UN-a, bio je svjetski autoritet.
Posljednji je put javno istupio na okruglom stolu s temom „Hrvatska država i uprava: stanje i perspektive“ u proljeće 2008. godine. Govorio je: budućnost nam je bliže nego što je ikada bila. Razvoj se stalno ubrzava... Više nema smisla govoriti o ljudskim društvima nego samo o jednom društvu koje čini globalnu zajednicu... Transnacionalne organizacije utjecajnije su od država... Racionalan program globalizacije trebao bi biti usmjeren na jačanje transdržavnih mreža i postupno ograničavanje suverenosti svake pojedine države, kako bi se stvorila protuteža monopolu sile... Naglasak je na pojedincu, lokalnoj zajednici, infradržavnim regijama i civilnim organizacijama...
U kriznim vremenima i u svakom prelomnom trenutku, a na ovim balkanskim prostorima bilo ih je previše za jedan ljudski vijek, djelovao je umjereno, koncilijantno i istodobno odlučno. Nije bio komunist, nije bio ni protivnik režima. Nije bio nacionalist 90-tih, nije bio ni Tuđmanov protivnik.
Izravno političko djelovanje bilo mu je strano, ali njegove ocjene i sudovi polazili su od shvaćanja politike kao djelovanja za opće dobro.
Pusić je naprosto znao prepoznati kada je neko vrijeme prošlo i znao je predvidjeti koje su zamke novoga.
Nakon 1971. godine i sječe nacionalnih intelektualaca, prihvatio je poziv Vladimira Bakarića i angažirao se u časopisu Encyclopaedia moderna, okupljajući ponovno intelektualce u promišljanju vremena, pa i one kojima je javni prostor bio zatvoren. Svoj stav i poruku vladajućima izrazio je u tekstu „Sila i društveni poredak“.
Sredinom 80-tih znao je da dolazi kraj jednoj epohi. Svjetsku proslavu 200-te godišnjice Francuske revolucije iskoristio je, organizirajući skup u tadašnjoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, da mirno i bez okolišanja zaključi kako je komunizmu i jednostranačju odzvonilo. Ljudska prava i politička demokracija, tema njegovog uvodnog slova, odjeknula je u intelektualnoj javnosti. Vrijeme je za višestranačke izbore. Sistem se delegitimirao i nasiljem na Kosovu. Nije se dao impresionirati kritikama koje su uslijedile. Gotovo je.
Iako nesklon javnom eksponiranju, prihvatio je naš poziv, poziv tadašnje Televizije Zagreb, da bude član tročlanog vijeća uglednika (ostala dvojica su bili Jadranko Crnić, kasnije predsjednik Ustavnog suda Hrvatske i Vlatko Pavletić, kasnije predsjednik Hrvatskog sabora) koji su nadzirali dvomjesečnu kampanju za prve višestranačke izbore u Hrvatskoj. Svojim neporecivim autoritetom omogućio je da ta kampanja, što se najutjecajnijeg medija tiče, protekne u demokratskoj, tolerantnoj atmosferi.
Nije bio naivan čovjek, znao je što slijedi u društvu poput jugoslavenskoga, znao je da može doći i do nasilja i rata. Ali promjene su nezaustavljive.
Od toga kako će one biti izvedene, ovise desetljeća budućeg razvoja.
Smatrao je da treba sačuvati institucije, upravu, sudstvo, ma kako krhki bili, jer prijeti stihija. Bolja je i najlošija uprava i red, nego nikakva. Teba je ohrabriti, stručno ojačati, osamostaliti, a ne rušiti.
Nisu ga poslušali. I dobili smo stihiju.
Prihvatio se i članstva u prvoj Komisiji za izradu Ustava RH. Ostao je usamljen u stavu da Hrvatsku treba definirati kao građansku, a ne nacionalnu državu. Glavne probleme tranzicije Eugen Pusić detektirao je na vrijeme.
Inspirativan je u tom smislu njegov tekst „Moralne implikacije političkih promjena“ (časopis Erasmus, br.1, 1993) koji se dotiče promjena u cijeloj Istočnoj Evropi.
Za ovdašnje prilike, poučne su stranice o pritiscima političkog sustava na moralni komformizam, koji je uspješan u uvjetima neizvjesnoti, osjećaja ugroženosti, u ratu, na primjer. Vezanost za naciju i organiziranu religiju nadoknađuje prijašnje autoritete države i partije.
Iako novonastali režim relativno lako integrira naciju na tim osnovama, njegova situacija s vremenom postaje sve teža.
„Društvo će biti to sretnije što je veći broj njegovih članova došao do pune moralne zrelosti... a to znači da prihvate opća načela ljudske uviđavnosti i tolerancije, poštivanja ljudske osobe... da su u stanju kritički vrednovati ne samo vlastite postupke i postupke drugih, već i normativne sustave vlastitog društva, uključivši i politički sustav“.
Znanstvena, intelektualna i moralna ostavština Eugena Pusića neprocjenjiva je.
Da je barem desetak njegovih studenata, sadašnjih pripadnika elite, krenulo njegovim tragom Hrvatska bi danas bila funkcionalna država.
U proteklih dvadesetak godina više od stotinu hrvatskih ministara pravosuđa, javnih tužitelja, predsjednika sudova svih razina, članova vlada mnogih saziva bili su studenti Eugena Pusića. A i oni prije njih, iz socijalističkog vremena. Pusićevi đaci su ministri, direktori, tužitelji i suci i u mnogim državama nastalim na području bivše Jugoslavije.
Kakva bi bila Hrvatska da su pripadnici današnjih elita primijenili ono što su naučili od Pusića? I to ne samo gradivo iz njegovih knjiga, nego i da su usvojili barem djelić njegovog intelektualnog i građanskog ponašanja?
Bila bi to normalna zemlja. U kojoj vladaju zakoni i u kojoj je stručna i neovisna uprava služba a ne vlast.
Njegova „Nauka o upravi“ , u bezbroj izdanja i s neophodnim izmjenama, udžbenik je na studiju prava više od 30 godina.
Preživjela je promjenu društvenog sustava gotovo bezbolno. Jer je bila utemeljena na najboljim svjetskim zasadama, jer je respektirala domete ljudskog uma svih civilizacija i epoha, uvažavajući ali neprekidno kritički preispitujući ideologije i političke sustave. S nepogrešivim osjećajem za bitno, znao je prepoznati znakove vremena i djelovao. Kao profesor, akademik i intelektualac. Prije svega kao građanin.
Izravno političko djelovanje bilo mu je strano, ali njegove ocjene i sudovi polazili su od shvaćanja politike kao djelovanja za opće dobro. Pusić je naprosto znao prepoznati kada je neko vrijeme prošlo i znao je predvidjeti koje su zamke novoga.
Bio je profesor na američkim i britanskim sveučilištima, bio je savjetnik generalnog tajnika UN-a, bio je svjetski autoritet.
Posljednji je put javno istupio na okruglom stolu s temom „Hrvatska država i uprava: stanje i perspektive“ u proljeće 2008. godine. Govorio je: budućnost nam je bliže nego što je ikada bila. Razvoj se stalno ubrzava... Više nema smisla govoriti o ljudskim društvima nego samo o jednom društvu koje čini globalnu zajednicu... Transnacionalne organizacije utjecajnije su od država... Racionalan program globalizacije trebao bi biti usmjeren na jačanje transdržavnih mreža i postupno ograničavanje suverenosti svake pojedine države, kako bi se stvorila protuteža monopolu sile... Naglasak je na pojedincu, lokalnoj zajednici, infradržavnim regijama i civilnim organizacijama...
U kriznim vremenima i u svakom prelomnom trenutku, a na ovim balkanskim prostorima bilo ih je previše za jedan ljudski vijek, djelovao je umjereno, koncilijantno i istodobno odlučno. Nije bio komunist, nije bio ni protivnik režima. Nije bio nacionalist 90-tih, nije bio ni Tuđmanov protivnik.
Izravno političko djelovanje bilo mu je strano, ali njegove ocjene i sudovi polazili su od shvaćanja politike kao djelovanja za opće dobro.
Pusić je naprosto znao prepoznati kada je neko vrijeme prošlo i znao je predvidjeti koje su zamke novoga.
Nakon 1971. godine i sječe nacionalnih intelektualaca, prihvatio je poziv Vladimira Bakarića i angažirao se u časopisu Encyclopaedia moderna, okupljajući ponovno intelektualce u promišljanju vremena, pa i one kojima je javni prostor bio zatvoren. Svoj stav i poruku vladajućima izrazio je u tekstu „Sila i društveni poredak“.
Sredinom 80-tih znao je da dolazi kraj jednoj epohi. Svjetsku proslavu 200-te godišnjice Francuske revolucije iskoristio je, organizirajući skup u tadašnjoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, da mirno i bez okolišanja zaključi kako je komunizmu i jednostranačju odzvonilo. Ljudska prava i politička demokracija, tema njegovog uvodnog slova, odjeknula je u intelektualnoj javnosti. Vrijeme je za višestranačke izbore. Sistem se delegitimirao i nasiljem na Kosovu. Nije se dao impresionirati kritikama koje su uslijedile. Gotovo je.
Iako nesklon javnom eksponiranju, prihvatio je naš poziv, poziv tadašnje Televizije Zagreb, da bude član tročlanog vijeća uglednika (ostala dvojica su bili Jadranko Crnić, kasnije predsjednik Ustavnog suda Hrvatske i Vlatko Pavletić, kasnije predsjednik Hrvatskog sabora) koji su nadzirali dvomjesečnu kampanju za prve višestranačke izbore u Hrvatskoj. Svojim neporecivim autoritetom omogućio je da ta kampanja, što se najutjecajnijeg medija tiče, protekne u demokratskoj, tolerantnoj atmosferi.
Nije bio naivan čovjek, znao je što slijedi u društvu poput jugoslavenskoga, znao je da može doći i do nasilja i rata. Ali promjene su nezaustavljive.
Od toga kako će one biti izvedene, ovise desetljeća budućeg razvoja.
Smatrao je da treba sačuvati institucije, upravu, sudstvo, ma kako krhki bili, jer prijeti stihija. Bolja je i najlošija uprava i red, nego nikakva. Teba je ohrabriti, stručno ojačati, osamostaliti, a ne rušiti.
Za ovdašnje prilike, poučne su stranice o pritiscima političkog sustava na moralni komformizam, koji je uspješan u uvjetima neizvjesnoti, osjećaja ugroženosti, u ratu, na primjer.
Nisu ga poslušali. I dobili smo stihiju.
Prihvatio se i članstva u prvoj Komisiji za izradu Ustava RH. Ostao je usamljen u stavu da Hrvatsku treba definirati kao građansku, a ne nacionalnu državu. Glavne probleme tranzicije Eugen Pusić detektirao je na vrijeme.
Inspirativan je u tom smislu njegov tekst „Moralne implikacije političkih promjena“ (časopis Erasmus, br.1, 1993) koji se dotiče promjena u cijeloj Istočnoj Evropi.
Za ovdašnje prilike, poučne su stranice o pritiscima političkog sustava na moralni komformizam, koji je uspješan u uvjetima neizvjesnoti, osjećaja ugroženosti, u ratu, na primjer. Vezanost za naciju i organiziranu religiju nadoknađuje prijašnje autoritete države i partije.
Iako novonastali režim relativno lako integrira naciju na tim osnovama, njegova situacija s vremenom postaje sve teža.
„Društvo će biti to sretnije što je veći broj njegovih članova došao do pune moralne zrelosti... a to znači da prihvate opća načela ljudske uviđavnosti i tolerancije, poštivanja ljudske osobe... da su u stanju kritički vrednovati ne samo vlastite postupke i postupke drugih, već i normativne sustave vlastitog društva, uključivši i politički sustav“.
Znanstvena, intelektualna i moralna ostavština Eugena Pusića neprocjenjiva je.
Da je barem desetak njegovih studenata, sadašnjih pripadnika elite, krenulo njegovim tragom Hrvatska bi danas bila funkcionalna država.