Pakao u 'medijskom raju'

Kemal Kurspahić

Gledajući prošlonedjeljnu emisiju Pošteno Duške Jurišić na bosanskohercegovačkoj federalnoj televiziji - o jeziku mržnje i nekulturi dijaloga - u jednom trenutku pomislio sam da je i takav umjetnik riječi kakav je komentator Oslobođenja Gojko Berić možda, ipak, posegao za neprimjerenim jezikom u svojim obično filigranski preciznim komentarima. Profesor Ugo Vlaisavljević, koji se kao kolumnista Avazovog nedjeljnika Global, htio-ne htio, u tom dijalogu našao u ulozi nekoga ko umanjuje odgovornost Avazovih izdanja za eskalaciju jezika mržnje ukazivanjem na njegovu rasprostranjenost u federalnom medijskom prostoru, ustvrdio je, naime, da je i Berić tog dana nazvao vlasnika Avaza "kurvinim sinom". U američkoj javnosti, u kojoj praktikujem novinarstvo posljednjih petnaestak godina, sličan izraz, "kučkin sin" (son of the bitch), koristi se često i nikad se naravno ne odnosi ni na čiju majku već označava karakter osobe o kojoj se govori u širokom rasponu značenja: i pokvarenjak i snalažljivac, i teška osoba i senzacionalno uspješna, najčešće u negativnom ali ponekad i u pozitivnom kontekstu. Moje izvjesno razočarenje što je i neko ko je u profesionalnom gospodstvu daleko iznad batinaške medijske policije potegao riječi ipak neprimjerene vlastitim strandardima i ugledu potrajalo je samo toliko koliko mi je bilo potrebno da u elektronskom izdanju Oslobodjenja nađem njegov komentar u kojem je povodom izjave Avazovog osnivača kako Duška Jurišić "kao pripadnica manjeg naroda" ne bi trebalo da bude urednica na javnoj televiziji napisao:

"Sa ove časnije strane sarajevske intelektualne scene uzvraćeno mu je da je tajkunski kurvin sin, rasista i fašista. Ali, time se zadržavamo na površini stvari, na olakom objašnjenju jedne složenije pojave, na posljedicama, a ne na uzrocima".

Ne morate biti univerzitetski profesor pa da vidite da Berić zapravo kvalifikaciju "kurvin sin" u ovom kontekstu smatra površnom - dakle, neadekvatnom - ali: koliko će ljudi koji su gledali emisiju provjeriti u ovom slučaju neosnovanu tvrdnju kako je komentator na neki način skrivio ili zaslužio batinaške napade. Učestalost, predvidivost i primitivna metodologija tih napada na bilo koga ko se javno usprotivio nacionalističoj kampanji protiv recimo Duške Jurišić - u vidu nepotkrijepljenih udara na ljudsko dostojanstvo, profesionalni integritet i čak umrle članove porodica odabranih za odstrel - nudi krajnje uznemirujući odgovor na pitanje koje je domaćin njegove stranačke promocije u američkom Institutu za mir uputio osnivaču Avaza: kako će pomiriti svoje političke ambicije sa vlasništvom nad novinama?

Protekla nedjelja dramatično je nametnula to pitanje ravnoteže između interesa javnosti i interesa političkih elita posebno u ovoj izbornoj godini.

Povod je opet došao s federalne televizije, što bio u svakoj punoljetnoj demokratiji značilo da ona vjerovatno sve bolje obavlja svoju zakonitu misiju. U emisiji "60 minuta" emitovan je satirični video spot pod naslovom "Vidimo se u Bileći", u kojem je na scenu iz Hitlerovog bunkera iz njemačkog filma "Pad" iz 2004. godine, namontiran tekst koji sugeriše kako je riječ o štabu premijera Republike Srpske Milorada Dodika u kojem Führeru valja nekako reći kako je njegova partija izgubila Bileću. Iako je voditelj u najavi rekao kako je spot preuzet s Interneta i ogradio se - koliko je to moguće - od "svake sličnosti sa stvarnim ličnostima" prikazivanje spota izazvalo je žestoka reagovanja u Republici Srpskoj uključujući i izjavu državnog premijera Nikole Špirića kako je taj spot "poziv na linč i fizičke likvidacije". Promptno se oglasila i Regulatorna agencija za komunikacije saopštenjem u kojem kaže:

"U potpunosti poštujući slobodu uređivačke politike i nezavisno novinarstvo, te satire kao specifičnog oblika izražavanja, Agencija smatra da se prikazivanjem ovakve vrste sadržaja u informativnim programima, ozbiljno ugrožavaju profesionalni i etički standardi koje javni servisi trebaju primjenjivati, kao i da se time ugrožava i sama funkcija javnog servisa", pozivajući organe federalne radio-televizije da "preduzmu mjere i aktivnosti" koje je naravno teško pomiriti s uvodnim uvjeravanjem u potpuno poštovanje nezavisnog novinarstva. Satirična aktuelizacija filmskog isječka iz Hitlerovog bunkera pokrila je već najširi spektar svjetskih tema i ličnosti - uključujući i uzbunu u Manchesterovom štabu zbog prelaska Cristiana Ronalda u Real; i Hitlerov bijes zbog izbornog poraza Hilary Clinton i zbog Obaminog govora u Berlinu; i uznemirenost mladog Internet ovisnika zbog zabrane igranja omiljene Internet igre koji je gledan ravno 2,959.881 puta - i nigdje nikada nije izazvala tako smrtno ozbiljna reagovanja kao u Bosni i Hercegovini.

Ljudi iz Dodikovog štaba imali bi naravno nešto ubjedljiviji legitimitet u osudi asocijacije na nacistički bunker da je iko od njih našao građanske hrabrosti da se na sličan način javno ogradi od izjave svog stranačkog šefa kako "ne mogu nama suditi sudije muslimani" koja je ideološka bliznakinja Radončićeve izjave kako "pripadnica manjeg naroda" ne može biti urednik u javnom servisu. Ali sve je to zapravo na tragu najautoritativnije neformalne fetve lidera Islamske zajednice kako ni zamjenik visokog međunarodnog predstavnika nema šta da arbitrira u Bosni pošto je - kao što znamo - "oženjen gospođom Olgom". Pa, dobrodošli u svijet medijskih sloboda.