Postoji samo jedna stvar o kojoj se ne pregovara i to je uspjeh – rekao je jednom šef kabineta predsjednika SAD, Baracka Obame, Emanuel Rham. I uspjeh je baš ono za čim traga američki predsjedsjednik. Oko Baracka Obame se, naime, polako stvara mišljenje da su njegove namjere dobre ali nerealne. I protivnici i pristalice za svoje argumente uzimaju primjere Afganistana i Pakistana, te Rusije i Irana.
Krajem prošlog tjedna afganistanski je predsjednik konačno objavio sastav svoje vlade. To je trebalo pokazati da li je pritisak američke administracije da se Karzai riješi korumpiranih funkcionera urodio plodom. Rezultat je – polovičan. Neki ministri za koje je zapad tražio da zadrže resore su ostali, ali su ostali i mnogi od onih koji su trebali otići. Teško je ionako bilo vjerovati da će se jedan predsjednik koji je na vlasti ostao dobrim dijelom zahvaljujuci falsificiranim izborima odreći usluga baš onih koji su te izbore falsificirali. Moglo bi se, dakle, reći da je Obamin uspjeh u Afganistanu tek – polovičan. Ali, isto tako jedino realan.
“GRUBA” LJUBAV U PAKISTANU
U Pakistanu se stvari izgleda mijenjaju nabolje. Stephen Cohen iz Brookings Instituta u Washingtonu kaže za naš radio da se strategija prema Pakistanu promijenila nayivajući je ¨gruba¨ljubav. ¨Mi volimo Pakistan ali mi zaista imamo uvjete za tu ljubav i insistiraćemo da se oni ispune. Novac koji obezbjeđujemo i oružje koje šaljemo nije tamo radi ljubavi nego da se obračunavamo sa zajedničkim neprijateljem.”
70 kongresmena SAD je uputilo prošli tjedan javno pismo predsjedniku tražeći od njega da preduzme mjere protiv kršenja ljudskih prava u Rusiji koja su, pišu, "sponzorirana" od strane vlade. Obama nije koristio taj riječnik u razgovorima sa ruskim partnerima. Njegova strategija da sa Rusijom želi pritisnuti “reset” dugme još uvijek izaziva nedoumice. Susan Glasser, glavni urednik uglednog washingtonskog magazina “Spoljna politika” kaže da je problem što se još i ne zna šta ta strategija znači: ” Ima različith mišljenja na tu temu čak i unutar same administracije. Jedni kažu – “ne, mi ne trgujemo sa našom zabrinutošću za poštivanje ljudskih prava u Rusiji ili na teritoriji bivšeg SSSR-a ali naglašavamo da imamo sa Rusijom neke zajedničke interese. Drugi kažu da je Amerika ostavila po strani demokraciju i ljudska prava, ne zato što joj to više ništa ne znači, nego zato što ne vidi korist u potezanju tih pitanja u odnosima sa Rusijom.”
Prvi savjetnik za Rusiju u Bijeloj kuci, Michael McFaul, kaže za naš radio: ¨Nama ne pada na pamet da trgujemo ili odustajemo od bilo čega u odnosima sa Rusijom ili proširenja NATO saveza. Mi u ime “reset” dugmeta ne napuštamo vrlo bliske odnose koje imamo sa Ukrajinom i Gruzijom.” Činjenica ostaje da Rusija za sada pokazuje interes, čini se da će prihvatiti oštrije sankcije prema Iranu ali je to još uvijek daleko od uspjeha koji treba Obami.
IRAN – UNIŠTITI ILI NE?
Treći region u kojem se očekuju uspjesi Baracka Obame je Iran. Državni sekretar SAD, Hillary Clinton: "Mi smo ponudili dijalog koji nije prazan dijalog, koji je ozbiljan i mi smo se potpuno uključili u razgovore 5+1 sa Iranom. Ali ne vjerujem da iko sumnja da je taj pokušaj razgovora sa Iranom donio rezultat, sa iranske strane nema odgovora.”
Iran ne samo da ne odgovara na ponude Washingtona nego postupa sasvim suprotno – prosle je nedjelje okupirao jedno naftno polje u susjednom Iraku, Teheran i dalje obmanjuje medjunarodnu zajednicu i tajno gradi nuklearno oružje. Zapad je suočen sa dva loša izbora – intervenirati vojno ili ne. Mnogi tvrde da bi najveći poklon iranskom režimu bio vojno uništavanje nuklearnih postrojenja. To bi zemlju ujedinilo i režim bi preživio. Jer u Teheranu protesti protiv režima traju redovno, bune se čak i vjerski lideri, te oslonac predsjedniku Irana ostaje samo revolucionarna garda. Dakle – sila i represija.
I sam Barack Obama poručuje sa govornice dobitnika Nobelove nagrade za mir da pregovaranje ne može trajati dovijeka te da je njegov posao upotrijebiti i druge metode: “Ja se suočavam sa svijetom kakav jeste i ne mogu sjediti skrštenih ruku dok je Amerika suočena sa prijetnjama. Neka niko ne napravi grešku: zlo postoji na svijetu. Pokret nenasilja nije mogao zaustaviti Hitlerove vojske. Pregovori neće ubijediti Al Kaidu da položi oružje. Reći da je sila ponekad neophodna nije cinizam nego poznavanje istorije, čovjeka koji nije perfektno biće i priznavanje činjenice da i logika ima svoj limit.”
Suočen sa previsokim očekivanjima Obama mora da pokaže veliki uspjeh. Za njega ne važi realnost da je dovoljno postići ono što je moguće, od njega se traži ono što je za druge nemoguće.
Da li je ta misija - u svijetu hladnih računica, gdje se univerzalne vrijednosti više ne prihvaćaju kao nešto čemu svi teže, gdje se u ime uspjeha i neuspjeh prihvaća kao napredak – u stvari nemoguća i da li je Barack Obama osuđen na nesupjeh?
Krajem prošlog tjedna afganistanski je predsjednik konačno objavio sastav svoje vlade. To je trebalo pokazati da li je pritisak američke administracije da se Karzai riješi korumpiranih funkcionera urodio plodom. Rezultat je – polovičan. Neki ministri za koje je zapad tražio da zadrže resore su ostali, ali su ostali i mnogi od onih koji su trebali otići. Teško je ionako bilo vjerovati da će se jedan predsjednik koji je na vlasti ostao dobrim dijelom zahvaljujuci falsificiranim izborima odreći usluga baš onih koji su te izbore falsificirali. Moglo bi se, dakle, reći da je Obamin uspjeh u Afganistanu tek – polovičan. Ali, isto tako jedino realan.
“GRUBA” LJUBAV U PAKISTANU
U Pakistanu se stvari izgleda mijenjaju nabolje. Stephen Cohen iz Brookings Instituta u Washingtonu kaže za naš radio da se strategija prema Pakistanu promijenila nayivajući je ¨gruba¨ljubav. ¨Mi volimo Pakistan ali mi zaista imamo uvjete za tu ljubav i insistiraćemo da se oni ispune. Novac koji obezbjeđujemo i oružje koje šaljemo nije tamo radi ljubavi nego da se obračunavamo sa zajedničkim neprijateljem.”
70 kongresmena SAD je uputilo prošli tjedan javno pismo predsjedniku tražeći od njega da preduzme mjere protiv kršenja ljudskih prava u Rusiji koja su, pišu, "sponzorirana" od strane vlade. Obama nije koristio taj riječnik u razgovorima sa ruskim partnerima. Njegova strategija da sa Rusijom želi pritisnuti “reset” dugme još uvijek izaziva nedoumice. Susan Glasser, glavni urednik uglednog washingtonskog magazina “Spoljna politika” kaže da je problem što se još i ne zna šta ta strategija znači: ” Ima različith mišljenja na tu temu čak i unutar same administracije. Jedni kažu – “ne, mi ne trgujemo sa našom zabrinutošću za poštivanje ljudskih prava u Rusiji ili na teritoriji bivšeg SSSR-a ali naglašavamo da imamo sa Rusijom neke zajedničke interese. Drugi kažu da je Amerika ostavila po strani demokraciju i ljudska prava, ne zato što joj to više ništa ne znači, nego zato što ne vidi korist u potezanju tih pitanja u odnosima sa Rusijom.”
Prvi savjetnik za Rusiju u Bijeloj kuci, Michael McFaul, kaže za naš radio: ¨Nama ne pada na pamet da trgujemo ili odustajemo od bilo čega u odnosima sa Rusijom ili proširenja NATO saveza. Mi u ime “reset” dugmeta ne napuštamo vrlo bliske odnose koje imamo sa Ukrajinom i Gruzijom.” Činjenica ostaje da Rusija za sada pokazuje interes, čini se da će prihvatiti oštrije sankcije prema Iranu ali je to još uvijek daleko od uspjeha koji treba Obami.
IRAN – UNIŠTITI ILI NE?
Treći region u kojem se očekuju uspjesi Baracka Obame je Iran. Državni sekretar SAD, Hillary Clinton: "Mi smo ponudili dijalog koji nije prazan dijalog, koji je ozbiljan i mi smo se potpuno uključili u razgovore 5+1 sa Iranom. Ali ne vjerujem da iko sumnja da je taj pokušaj razgovora sa Iranom donio rezultat, sa iranske strane nema odgovora.”
Iran ne samo da ne odgovara na ponude Washingtona nego postupa sasvim suprotno – prosle je nedjelje okupirao jedno naftno polje u susjednom Iraku, Teheran i dalje obmanjuje medjunarodnu zajednicu i tajno gradi nuklearno oružje. Zapad je suočen sa dva loša izbora – intervenirati vojno ili ne. Mnogi tvrde da bi najveći poklon iranskom režimu bio vojno uništavanje nuklearnih postrojenja. To bi zemlju ujedinilo i režim bi preživio. Jer u Teheranu protesti protiv režima traju redovno, bune se čak i vjerski lideri, te oslonac predsjedniku Irana ostaje samo revolucionarna garda. Dakle – sila i represija.
I sam Barack Obama poručuje sa govornice dobitnika Nobelove nagrade za mir da pregovaranje ne može trajati dovijeka te da je njegov posao upotrijebiti i druge metode: “Ja se suočavam sa svijetom kakav jeste i ne mogu sjediti skrštenih ruku dok je Amerika suočena sa prijetnjama. Neka niko ne napravi grešku: zlo postoji na svijetu. Pokret nenasilja nije mogao zaustaviti Hitlerove vojske. Pregovori neće ubijediti Al Kaidu da položi oružje. Reći da je sila ponekad neophodna nije cinizam nego poznavanje istorije, čovjeka koji nije perfektno biće i priznavanje činjenice da i logika ima svoj limit.”
Suočen sa previsokim očekivanjima Obama mora da pokaže veliki uspjeh. Za njega ne važi realnost da je dovoljno postići ono što je moguće, od njega se traži ono što je za druge nemoguće.
Da li je ta misija - u svijetu hladnih računica, gdje se univerzalne vrijednosti više ne prihvaćaju kao nešto čemu svi teže, gdje se u ime uspjeha i neuspjeh prihvaća kao napredak – u stvari nemoguća i da li je Barack Obama osuđen na nesupjeh?