Poslije duže vremena, proteklu nedjelju proveo sam u Sarajevu, u manje-više neformalnim razgovorima sa znancima i prijateljima – ponešto i s medijima i onima koji su došli na razgovor sa mnom o etičkim izazovima novinarstva na Fakultetu političkih nauka u srijedu – ali možda je prevlađujući osjećaj zabrinutosti za „aktuelne prilike“ u bosanskoj državi najbolje izrazio strani diplomata s višegodišnjim iskustvom u Bosni i Hercegovini koji mi je rekao: „U Sarajevu je optimista samo onaj ko je upravo sletio popodnevnim avionom“. Hoće reći: već do jutra optimizmu više nema mjesta. Gledano iz lokalne perspektive, predugo traje očekivanje da stvari krenu nabolje, pa – u tom odsustvu pozitivnih promjena – i obećanja evropske budućnosti djeluju isprazno i nestvarno.
Ali, oni čija je misija da doprinose projektu mirne Bosne nemaju prava na pesimizam.
Od njih se očekuje da nađu neki kreativan odgovor na četverogodišnju stagnaciju – pa i nazadovanje – Bosne i Hercegovine u odnosu na susjede u ispunjavanju euroatlantskih aspiracija. I, dok domaći pobjednici prošlomjesečnih izbora, s uobičajenim licitiranjem o tome s kim hoće, a s kim nipošto neće u koalicije, nastavljaju da rasipaju vrijeme, stekao sam utisak da su međunarodni posrednici u tom predugom čekanju da prođe izborna pauza na putu da najzad usaglase bosansku strategiju i da sada samo još čekaju domaće partnere s izbornom legitimacijom pa da se nastavi tamo gdje se stalo još uoči izbora 2006. godine.
Strani stratezi su, naravno, proučili sve tri teoretski moguće opcije za Bosnu i Hercegovinu.
Jedna je: kontinuitet stagnacije s nastavkom opstrukcije ustavnih reformi. Iz međunarodne perspektive – ona je neodrživa. Četverogodišnja stagnacija, koja je počela Silajdžićevim odbijanjem „aprilskog paketa“ ustavnih promjena iz 2006. godine, proizvela ja uglavnom slabljenje umjesto obećavanog jačanja državnosti i frustracije i licitacije radikalnim opcijama do tačke na kojoj se više ne vjeruje ni domaćim ni međunarodnim partnerima.
Druga opcija je mirenje s idejom kako je cjelovita Bosna i Hercegovina „nemoguća misija“ i kako se nema kud već pomiriti se s etničkom podjelom.
Iz međunarodne perspektive – to je takođe neprihvatljivo. U odbijanju da se čak i ozbiljnije razmatra takav ishod ima i moralnih principa, po kojima bi etnička podjela značila legalizaciju „etničkog čišćenja“ devedesetih, ali – kako svijet ne počiva na isključivo moralnim principima – ozbiljni zapadni balkanolozi opominju i kako bi podjele značile i otvaranje niza teritorijalnih sporova, etničkih frustracija i napetosti i, pored ostalog, nastajanje i muslimanskog entiteta koji vjerovatno ne bi baš bio slika one nekadašnje sekularne i multietničke Bosne i Hercegovine.
Treća opcija – o kojoj postoji konsenzus među svim najrelevantnijim međunarodnim partnerima – jeste cjelovita bosanska država integrisana u NATO i Evropsku Uniju.Postoje ozbiljni nagovještaji kako su i tokom predugog perioda predizbornog zastoja u bosanskom kretanju prema euroatlantskim integracijama trajale inztenzivne američko-evropske konsultacije i usaglašavanja koja će učiniti da u vezi s Bosnom, pa i preostalim pitanjima na Balkanu, Vašington i Brisel ubuduće govore jednim glasom.
Njihovo prvo očekivanje je što skorije formiranje novih bosanskohercegovačkih vlasti u skladu s izbornim rezultatima. Poslije toga – očekuje se obnova unutarbosanskog dijaloga i sporazumijevanja o ispunjavanju uslova iz Akcionog plana za članstvo u NATO-u u vezi s državnom i vojnom imovinom.
Međunarodni partneri će, takođe, ohrabrivati obnovu nastojanja za ustavne promjene pri čemu neće biti pritisaka za radikalna rješenja, koja su nerijetko do sada vodila u blokadu započetih reformskih procesa. Umjesto toga – očekuje se da se bosanski partneri u tom poslu posvete uspostavi „funkcionalnosti države“ odnosno njenom osposobljavanju da ispunjava uslove za približavanje Evropskoj Uniji. Međunarodni posrednici u poticanju na te promjene rukovodiće se mudrošću kako „ne treba dozvoliti da idealna rješenja budu prepreka mogućim rješenjima“, odnosno usmjeravaće proces na ono što je nužno da Bosna i Hercegovina počne ispunjavati evropske uslove. Strani diplomata opisao mi je u anegdoti iz ličnog iskustva, kako su i ranija insistiranja kako su zagovarane promjene – na primjer u reformi policije – „evropski uslov i zahtjev“ i onda kad one to nisu bile u nekim slučajevima poticale opstrukciju umjesto saradnje na reformskom projektu.
Ali, šta ako se opstrukcije proevropskih reformi nastave? Međunarodni diplomati s kojima sam razgovarao radije govore o oživljavanju partnerstva, poticanju domaćih inicijativa i prvostepenoj odgovornosti domaćih političara ali može se očekivati da se – aktivnije nego do sada – obraćaju i domaćoj javnosti na način kako je to učinila šefica američke diplomatije Hilary Clinton u nedavnoj posjeti Sarajevu. Osim toga, u kontekstu bavljenja Balkanom na regionalnom nivou, Vašington i Brisel će podržavajući Srbiju u njenim evropskim aspiracijama insistirati na pozitivnoj ulozi Beograda u poticanju pozitivnih promjena i u Bosni i Hercegovini. A za one koji bi i pored toga da nastave po starom, iako je naglasak na otvorenim vratima za njihovo pridruženje neophodnim promjenama, postoji i čitav spektar mogućih mjera uključujući i političku izolaciju, ograničavanje putovanja u zapadne prijestonice, zamrzavanje imovine ili novca u inostranstvu.
Ali, oni čija je misija da doprinose projektu mirne Bosne nemaju prava na pesimizam.
Diplomata s višegodišnjim iskustvom u BiH: „U Sarajevu je optimista samo onaj ko je upravo sletio popodnevnim avionom“.
Od njih se očekuje da nađu neki kreativan odgovor na četverogodišnju stagnaciju – pa i nazadovanje – Bosne i Hercegovine u odnosu na susjede u ispunjavanju euroatlantskih aspiracija. I, dok domaći pobjednici prošlomjesečnih izbora, s uobičajenim licitiranjem o tome s kim hoće, a s kim nipošto neće u koalicije, nastavljaju da rasipaju vrijeme, stekao sam utisak da su međunarodni posrednici u tom predugom čekanju da prođe izborna pauza na putu da najzad usaglase bosansku strategiju i da sada samo još čekaju domaće partnere s izbornom legitimacijom pa da se nastavi tamo gdje se stalo još uoči izbora 2006. godine.
Strani stratezi su, naravno, proučili sve tri teoretski moguće opcije za Bosnu i Hercegovinu.
Jedna je: kontinuitet stagnacije s nastavkom opstrukcije ustavnih reformi. Iz međunarodne perspektive – ona je neodrživa. Četverogodišnja stagnacija, koja je počela Silajdžićevim odbijanjem „aprilskog paketa“ ustavnih promjena iz 2006. godine, proizvela ja uglavnom slabljenje umjesto obećavanog jačanja državnosti i frustracije i licitacije radikalnim opcijama do tačke na kojoj se više ne vjeruje ni domaćim ni međunarodnim partnerima.
Druga opcija je mirenje s idejom kako je cjelovita Bosna i Hercegovina „nemoguća misija“ i kako se nema kud već pomiriti se s etničkom podjelom.
Iz međunarodne perspektive – to je takođe neprihvatljivo. U odbijanju da se čak i ozbiljnije razmatra takav ishod ima i moralnih principa, po kojima bi etnička podjela značila legalizaciju „etničkog čišćenja“ devedesetih, ali – kako svijet ne počiva na isključivo moralnim principima – ozbiljni zapadni balkanolozi opominju i kako bi podjele značile i otvaranje niza teritorijalnih sporova, etničkih frustracija i napetosti i, pored ostalog, nastajanje i muslimanskog entiteta koji vjerovatno ne bi baš bio slika one nekadašnje sekularne i multietničke Bosne i Hercegovine.
Treća opcija – o kojoj postoji konsenzus među svim najrelevantnijim međunarodnim partnerima – jeste cjelovita bosanska država integrisana u NATO i Evropsku Uniju.Postoje ozbiljni nagovještaji kako su i tokom predugog perioda predizbornog zastoja u bosanskom kretanju prema euroatlantskim integracijama trajale inztenzivne američko-evropske konsultacije i usaglašavanja koja će učiniti da u vezi s Bosnom, pa i preostalim pitanjima na Balkanu, Vašington i Brisel ubuduće govore jednim glasom.
Njihovo prvo očekivanje je što skorije formiranje novih bosanskohercegovačkih vlasti u skladu s izbornim rezultatima. Poslije toga – očekuje se obnova unutarbosanskog dijaloga i sporazumijevanja o ispunjavanju uslova iz Akcionog plana za članstvo u NATO-u u vezi s državnom i vojnom imovinom.
Međunarodni partneri će, takođe, ohrabrivati obnovu nastojanja za ustavne promjene pri čemu neće biti pritisaka za radikalna rješenja, koja su nerijetko do sada vodila u blokadu započetih reformskih procesa. Umjesto toga – očekuje se da se bosanski partneri u tom poslu posvete uspostavi „funkcionalnosti države“ odnosno njenom osposobljavanju da ispunjava uslove za približavanje Evropskoj Uniji. Međunarodni posrednici u poticanju na te promjene rukovodiće se mudrošću kako „ne treba dozvoliti da idealna rješenja budu prepreka mogućim rješenjima“, odnosno usmjeravaće proces na ono što je nužno da Bosna i Hercegovina počne ispunjavati evropske uslove. Strani diplomata opisao mi je u anegdoti iz ličnog iskustva, kako su i ranija insistiranja kako su zagovarane promjene – na primjer u reformi policije – „evropski uslov i zahtjev“ i onda kad one to nisu bile u nekim slučajevima poticale opstrukciju umjesto saradnje na reformskom projektu.
Ali, šta ako se opstrukcije proevropskih reformi nastave? Međunarodni diplomati s kojima sam razgovarao radije govore o oživljavanju partnerstva, poticanju domaćih inicijativa i prvostepenoj odgovornosti domaćih političara ali može se očekivati da se – aktivnije nego do sada – obraćaju i domaćoj javnosti na način kako je to učinila šefica američke diplomatije Hilary Clinton u nedavnoj posjeti Sarajevu. Osim toga, u kontekstu bavljenja Balkanom na regionalnom nivou, Vašington i Brisel će podržavajući Srbiju u njenim evropskim aspiracijama insistirati na pozitivnoj ulozi Beograda u poticanju pozitivnih promjena i u Bosni i Hercegovini. A za one koji bi i pored toga da nastave po starom, iako je naglasak na otvorenim vratima za njihovo pridruženje neophodnim promjenama, postoji i čitav spektar mogućih mjera uključujući i političku izolaciju, ograničavanje putovanja u zapadne prijestonice, zamrzavanje imovine ili novca u inostranstvu.