Međunarodna krizna grupa detektira licitiranje radikalnim rješenjima – bilo “otcjepljenjem” ili “ukidanjem” – kao glavni razlog bosanskog višegodišnjeg tapkanja u mjestu: zaključuje, naime, kako su zagovornici tih krajnosti svjesni da se sa svakim korakom prema Evropskoj Uniji umanjuju izgledi za ostvarivanje njihovih projekata i zato im približavanje Evropi, za razliku od zemalja koje su već postale članice Unije, i nije prioritetno.
Pomniji čitalac balkanske nacionalno napaljene štampe nije mogao ne primijetiti posljednjih nedjelja učestalo uzajamno komplimentiranje između što plaćenih-što patriotskih etničkih lobista za “našu stvar” u svjetskim prijestonicama: srpski lobisti ubiše se ukazujući na najnovije “uspjehe bošnjačke propagande” – uglavnom u navodnom dramatizovanju stanja u Bosni i Hercegovini koje doprinosi očekivanoj odluci o produženju misije međunarodnog visokog predstavnika – a iz bošnjačkih krugova ukazuje se na “sve izdašnije finansiranje srpskih lobističkih aktivnosti u Briselu i Vašingtonu” kako bi se valjda potcrtale teškoće i značaj vlastitih nastojanja. Pretjerivanja u naglašavanju uticaja i navodnih uspjeha protivnika nisu, naravno, neki znak naglog buđenja osjećanja za fair play već uglavnom sasvim ogoljenog interesa: koliko je protivnik uticajniji i uspješniji, utoliko je veća potreba da se pojačaju – i više vrednuju – i naše aktivnosti.
Ova logika dobro funkcioniše uglavnom među političarima lijenim ili nesposobnim za čitanje i razumijevanje međunarodne politike.
Ako, naime, međunarodni Savjet za implementaciju mira na očekivanom zasjedanju 26. i 27. marta odluči da ostavi na snazi funkciju i ovlašćenja međunarodnog visokog predstavnika, biće to mnogo više zasluga onog koji najgorljivije zagovara ukidanje visokog predstavnika nego onih koji zagovaraju njegov dalji odlučujući uticaj u BiH. Međunarodni predstavnici u toj zemlji – ambasade, analitičari, nevladine organizacije – u neprekidnim dnevnim, nedjeljnim, mjesečnim, godišnjim ciklusima proizvode izvještaje u kojima, sve i kad bi iz neke potrebe za “pričom o uspjehu” htjeli da uljepšavaju bosansku stvarnost, ne mogu ne zapaziti kad neupitni entitetski vođa govori kako je njegova misija “jačanje entiteta i slabljenje Bosne i Hercegovine” i kad kao uslov i polaznu osnovu razgovora o ustavu naglašava neupitnost entiteta i njegovo ustavno pravo na budući referendum o otcjepljenju.
Koliko god istorija međunarodnog prisustva u poratnoj BiH obilovala primjerima popuštanja pred ekstremnim zahtjevima domaćih partnera i razvodnjavanja navodnih “striktnih evropskih kriterija”, najbolji primjer je međunarodno odustajanje od navodno međunarodno zadatih kriterija reforme policije, nema tog međunarodnog diplomate ili ozbiljnog analitičara koji bi i pored najočitijeg potkopavanja državnih institucija mogao potvrditi kako je, eto, Bosna i Hercegovina ispunila zadatih “pet ciljeva i dva uslova” za zamjenu visokog predstavnika međunarodne zajednice specijalnim predstavnikom Evropske Unije.
Bar jedan od dva uslova, “pozitivna ocjena političke situacije zasnovana na punom poštovanju Dejtonskog sporazuma” – ako će međunarodna zajednica ovog puta biti dosljedna vlastitim kriterijima – ostaje neispunjen sve dok je Bosna i Hercegovina paralisana s dva međusobno suprotstavljena ali i blizanački međusobno osnažujuća projekta: politike zasnovane na očekivanju bilo osamostaljenja bilo ukidanja dejtonskih entiteta onemogućile su bilo kakav napredak otkako je prije tri godine zaustavljen proces ustavnih promjena.
U najnovijem izvještaju ugledne Međunarodne krizne grupe (ICG), koja je upravo za svog novog predsjednika imenovala bivšu tužiteljku Tribunala u Hagu i komesarku Ujedinjenih nacija za ljudska prava, Kanađanku Luiz Arbor (Louise Arbour), pa ne treba sumnjati u njen dalji interes za Balkan, citira se izjava iskusnog diplomate koji kaže kako su “izgledi da će Republika Srpska postati nezavisna jednaki izgledima da će Bosna i Hercegovina postati centralizovana država: u oba slučaja to je ravno nuli”.
Ova organizacija, preciznije nego što je slučaj s mnogim prethodnim međunarodnim analizama, detektira upravo to licitiranje radikalnim rješenjima – bilo “otcjepljenjem” ili “ukidanjem” – kao glavni razlog bosanskog višegodišnjeg tapkanja u mjestu: zaključuje, naime, kako su zagovornici tih krajnosti svjesni da se sa svakim korakom prema Evropskoj Uniji umanjuju izgledi za ostvarivanje njihovih projekata i zato im približavanje Evropi, za razliku od zemalja koje su već postale članice Unije, i nije prioritetno.
Krizna grupa tu bilježi i jedan od mnogih bosanskih paradoksa: po svim anketama, najšira javnost – posebno bošnjačka – jeste za evropske integracije ali uporno glasa za kandidate čija je politika objektivno prepreka evropeizaciji.
Svijet je, nezavisno od plaćenih ili patriotski motivisanih promotora dvije bosanske krajnosti, zaključio kako je zbir njihovih nastojanja “od sada pa nadalje i ubuduće” zakonito ravan nuli, i zato će – osim ako, uprkos onom što vidi i zna, odluči da opere ruke nalazom kako je politička situacija dobra i kako se poštuje Dejtonski sporazum – sam morati da artikuliše neki realističan “plan B” kakvog nema na bosanskom horizontu.
U odsustvu međunarodne volje da se u Bosni nameću rješenja izvana, što bi zahtijevalo angažovanje za kakvo nema ni raspoloženja ni kapaciteta, sve upućuje na sljedeći scenario: novi visoki predstavnik biće ujedno i predstavnik Evropske Unije; Sjedinjene Države će tješnje sarađivati s Briselom u ocrtavanju “mape puta” za bosansko približavanje euroatlantskim integracijama i zajedno će ohrabrivati i podržavati sve one u BiH koji žele da doprinose ostvarenju tog projekta; i sve dok ne bude takvog napretka koji će omogućiti da se zaključi kako je “politička situacija pozitivna” a zemlja nepovratno na evropskom putu ostaće i međunarodni predstavnik s ovlaštenjima da donosi odluke ako to domaći političari ne mogu ili neće.