Kao tek izabrani glavni urednik Oslobođenja, otvarajući stranice lista za ispoljavanje različitih pogleda u toj 1989. godini – u kojoj nas je tada vrlo uvažena Slobodna Dalmacija pod dirigentskom palicom Joška Kulušića proglasila za List godine u Jugoslaviji – osjećao sam samo jedno ozbiljno ograničenje: parolu “Druže Tito mi ti se kunemo” u vrhu prve strane lista. Koliko god da je list osvajao nove slobode, a s njima i nove čitaoce i poštovaoce i u zemlji i u svijetu, to neiskazano obećanje ideološke pravovjernosti (“da sa tvoga puta ne skrenemo”) činilo je da se osjećam kao urednik moskovske Pravde iz doba strogo kontrolisane štampe. Zato sam, neposredno nakon objavljivanja vijesti o izboru novine godine, odlučio da s prvim novogodišnjim brojem u 1990. godini uklonim parolu iz zaglavlja lista. Obrazložio sam to u uvodniku pod naslovom “Zavjet i život”, moram reći: s puno uvažavanje za Titovu ulogu u istoriji. Tog dana je, kao provokativna demonstracija nove tržišne orijentacije lista, umjesto zavjetne parole osvanula reklama slovenačkog Gorenja.
Ta odluka imala je najširi odjek. Moj uvodnik prenijeli su svi jugoslovenski listovi a vijest o zamjeni parole reklamom objavljena je i izvan zemlje. Najduhovitiji je, ipak, bio naslov komentara Ozrena Kebe u konkurentskim sarajevskim Večernjim novinama: Druže Gorenje, mi ti se Velenje.
Tadašnji glavni urednik Borbe, Manjo Vukotić, pitao me s kim sam se konsultovao u donošenju te odluke pošto se on u to vrijeme nosio s brigama o tome kako da iz zaglavlja svog lista ukloni ipak manje emotivno nabijenu parolu “Proleteri svih zemalja ujedinite se”.
“Nikoga nisam pitao, jer da jesam, mnogima bi bilo neugodno da se izjašnjavaju o tome” – odgovorio sam.
Bilo je, naravno, i napada i prijetnji iz lokalnih komiteta još uvijek jedine partije i iz nekih razumljivo uznemirenih boračkih organizacija – ko to smije da dira uspomenu na vrhovnog komandanta – ali i to je nekako prošlo i list je uskoro morao da brani stečene slobode od udruženog pokušaja novoizabrane koalicije nacionalističkih partija, SDA-SDS-HDZ, da ovladaju medijima a zatim i od svakodnevne snajparske, mitraljeske, minoibacačke, tenkovske vatre na prvoj liniji opsjednutog Sarajeva. Samo sam jednom u prošlim godinama morao javno govoriti o toj svojoj odluci, kad su mi bošnjački šovinisti u nekoj polemici na stranicama svog nedjeljnika Ljiljan podmetali kako sam zavjet Titu uklonio tek onda kad sam uvidio da će njihov vođa Alija Izetbegović i njegova partija SDA osvojiti vlast. Nije bilo teško pokazati koliko je neistine u toj tvrdnji: parola je uklonjena u prvom januarskom broju Oslobođenja 1990, gotovo šest mjeseci prije nego što je Izetbegović čak i osnovao stranku. Takav prorok, da naslutim pobjedu još nepostojeće partije, nisam mogao biti. A osim toga, odbacivanje zavjeta na vjernost Titu nikada nije značilo pristajanje na zavjetovanje novim vođama tipa “naš Alija, mi ti se kunemo”.
Čemu ovo vraćanje nečemu što bi u normalnom svijetu bilo još samo istorija? Zato što je u zemljama nastalim na razvalinama Titove Jugoslavije – posebno u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini – taj zaboravljeni kult Titove ličnosti, na žalost, zamijenjen kultom bezličnosti. U Srbiji su krajem osamdesetih kamioni i autobusi bili okićeni slikama Slobodana Miloševića; njegova prijetnja kako “ni oružane bitke nisu isključene” dala je krila okupljanju Hrvata oko nacionalne partije i novog “oca nacije”, Franje Tuđmana; a – stiješnjen između srpskog i hrvatskog nacionalizma – profitirao je i Izetbegović postajući prvi u muslimana.
Nakon što su potpisali dejtonski mirovni sporazum, njih trojica su jedan po jedan odlazili sa scene: Milošević je smijenjen u “oktobarskoj revoluciji” 2000. godine i umro u haškoj ćeliji 11. marta 2006, ne dočekavši presudu za predsjedavanje nad “udruženim zločinačkim popduhvatom”. Kad je 10. decembra 1999. umro Tuđman, njegovo mjesto u istoriji možda je najbolje opisao bivši američki ambasador u Zagrebu Piter Galbrajt (Peter Galbraith) rekavši: “Bio je čovjek sa dva sna – nezavisna Hrvatska, što je i ostvario, i evropska Hrvatska, što se moglo početi ostvarivati tek njegovom smrću”. Izetbegović, koji je 1990. biran za predsjednika (Predsjedništva) cijele Bosne i Hercegovine, umro je 19. oktobra 2003. kao isključivo bošnjački vođa.
Niko od njih nikada nije imao ni djelić Titovog uvažavanja u svijetu. Tito je na odlasku ispraćen kao jedan od nesumnjivih velikana svjetske istorije. Na njegovoj, kako je izvijestio ugledni Tajm (Time) magazin, “epohalnoj sahrani” našla su se četiri kralja, 32 predsjednika-šefa države, 22 premijera i više od stotinu sekretara ili predstavnika komunističkih ili radničkih partija - da sve ostale i ne spominjemo.
Ali, dok je kult Titove ličnosti demontiran s naročitom sistematičnošću udruženih nacionalizama, u kojoj svaka novinarska šuša čak u potpuno nevezanim komentarima s lakoćom usput pljune na “mračnu prošlost” i “Brozovu diktaturu”, kult bezličnosti oko MIloševića, Tuđmana i Izetbegovića traje i nakon njihovog odlaska sa scene. U Srbiji se još tretiraju kao “izdajnici” svi koji javno dovode u pitanje ispravnost očito propalog velikosrpskog projekta; u Hrvatskoj je – nasuprot znacima istinskog opredjeljenja za “europsku budućnost” – bilo dovoljno da TV voditelj Denis Latin u svojoj “Latinici” otvori temu Tuđmanovog povijesnog nasljeđa pa da se digne kuka i motika, a njegova emisija i njen autor za neko vrijeme uklone s ekrana; u BiH se zapodjevanje razgovora o Izetbegovićevoj tragičnoj nekompetentnosti smjesta kvalifikuje kao moralno odvratno “izjednačavanje zločinca i žrtve”. A za to se, uklanjajući zavjet Titu, sigurno nismo borili…