Divljačko kamenovanje sudionika gay parade u Splitu već je desetak dana glavna, često i jedina, vijest iz Hrvatske u svjetskim medijima. To je i razlog snažnije mobilizacije političke elite u osudi, a države i u kaznenom procesuiranju počinitelja. Prvoga dana privedeni su kao obični prekršitelji javnog reda i mira.
Svi su ostali događaji pali u drugi plan. A praktički istodobno događale su se dvije veoma značajne stvari: Hrvatska je konačno dobila zeleno svjetlo za završetak pregovora s Europskom unijom, te je podignuta optužnica za ratni zločin protiv Tomislava Merčepa, nekadašnje pomoćnika ministra unutarnjih poslova.
Ova su tri događaja zapravo cjelina. Slika jednog društva u previranju, nestabilnog i krhkog. U kojemu žilavo opstaju i njegove predrasude, i nasilje, i govor mržnje, odnjegovan u novoj „ideologiji pobjednika“. U kojemu se polako, korak naprijed - korak unatrag, ili obrnuto, probija i svijest da postoje opće civilizirane norme koje treba primijeniti ili društva neće biti.
Kamenovanje različitih praksa je stara koliko i čovječanstvo. Vidimo je i danas, na mnogim bliskim i dalekim adresama. Bitno je kako se ponašaju oni koji imaju moć, oni koji oblikuju javno mnijenje i oni koji teže bit moralni arbitri.
Kada je društvo pretežno homofobno, a hrvatsko jest, najmanje što elita treba učiniti je aktivno stati uz diskriminiranu manjinu, bez obzira na vlastiti svjetonazor i opredjeljenja. To je civilizacijski minimum. Mediji su taj ispit položili, političari polovično. Predsjednik i premijerka na čelu gay parade – samo bi ta slika oprala sramotu koja se dogodila u Splitu.
Posebna je priča Crkva. Nakon nekoliko skandaloznih izjava svećenika, običnih župnika, ali i uglednih profesora teologije, Biskupska konferencija oglasila se priopćenjem, što rijetko čini, kojim je nedvosmisleno osudila nasilje i pozivanje na vjeru kao opravdanje. Ispričao se i teolog Adalbert Rebić zbog izjave da su sudionici parade „dobili što su i tražili“.
Ali problem ostaje. Splitski sociolog Zoran Malenica, učenik jednog od najznačajnijih hrvatskih sociologa Srđana Vrcana, kao uzrok provale nasilja u Splitu vidi i u afirmaciji katoličanstva kao političke ideologije. Nasilje
postaje neizbježno kada se politička pozicija izvodi iz vjerske. Sam je Vrcan 2004. godine, razrađujući teoriju američkog sociologa Petera Bergera o „religijskoj rekonkvisti“ koja je nastupila koncem 1980-tih godina, zaključio da je u Hrvatskoj došlo do svojevrsne „razmjene dobara“: religija se nacionalizira, a nacija sakralizira. Crkvi se dalo pravo društvenog veta. Novonastale političke elite u miru akumuliraju kapital i moć, a ideologijsko pokriće daje im Crkva.
Institucionalna crkva eksplicitno je osudila nasilje, što je svakako iskorak. Hoće li sankcionirati i svoje svećenike koji su ga podržali? Sumnjam.
U sjeni splitskih događanja, nekako medijski „potopljeno“ njima, odvijalo se dizanje optužnice za ratni zločin protiv Tomislava Merčepa. Optužen je za ubojstvo 43 (uglavnom srpska) civila i za još 9 pokušaja ubojstva. Devetorica su preživjela mučenja. Ukupno 52 ljudi, tvrdi Državno odvjetništvo, bili su žrtve „merčepovaca“, specifične falangističke grupe likvidatora i pljačkaša koja je legalno djelovala u okviru MUP-a. Poznavatelji govore da je žrtava bilo još više.
U dvadeset godina poslije jezivih zbivanja Merčep je stigao biti i parlamentarni zastupnik, i čelnik jedne od najvećih veteranskih udruga, pa ga je u Vladi primao i prvi posttuđmanovski premijer Račan, a zagrebački gradonačelnik Milan Bandić ga je još 2010. svečano predstavljao kao svoga podržavatelja u predsjedničkoj kampanji. Dobio je i sudski spor protiv Ferala, koji je uporno, godinama, iznosio dokaze o njegovim zločinima. Rječju – 20 godina Merčep je živio kao ugledan član zajednice. Kakva je to zajednica?
Ali, eto, dospio je u zatvor i uskoro će na sud.
Dobra vijest, iskorak pravne države – svakako. Ali, što s Merčepovim zaštitnicima i nalogodavcima kojih još ima u aktivnoj politici? Najvjerojatnije – ništa.
Za očekivati je još nekoliko krupnih procesa za ratne zločine, na primjer za one u Sisku. I tu će stvar zasigurno ostati na izravnim počiniteljima i
dužnosnicima srednjeg ranga.
U tim se okvirima formira suvremeno hrvatsko društvo. Teško i s mukom se probijaju opće vrijednosti, u konfuznom suživotu egzistiraju istodobno zadrtost i tolerancija.
I, last but not least, istodobno sa spomenutim zbivanjima pristigla je i vijest iz Bruxellesa da je Hrvatska spremna za zaključenje pregovora o pristupanju Uniji.
Europski mlinovi, da parafraziramo onu staru, melju polako i temeljito.
Prisilili su ovdašnje elite da se pokrenu iz samodovoljnosti i tepanja kako smo mi oduvijek bili Europa. Trebalo je konačno nešto i dokazati. I jest, ponešto je i učinjeno.
Hrvatska je donijela zakone o zabrani diskriminacije po osnovi rasne, nacionalne i vjerske pripadnosti ili spolnog opredjeljenja. Prihvatila je i punu suradnju s Haškim tribunalom i počela suditi ratnim zločincima iz redova vlastitih oružanih i policijskih jedinica. Uz povremene ispade nezadovoljnika.
Donijela je i stotine drugih europskih zakona i mjera.
Ostaje pitanje koliko je to sve učinjeno zbog ispunjavanja međunarodnih obaveza, a koliko iz uvjerenja da je riječ o civilizacijskom imperativu.
Svi su ostali događaji pali u drugi plan. A praktički istodobno događale su se dvije veoma značajne stvari: Hrvatska je konačno dobila zeleno svjetlo za završetak pregovora s Europskom unijom, te je podignuta optužnica za ratni zločin protiv Tomislava Merčepa, nekadašnje pomoćnika ministra unutarnjih poslova.
Ova su tri događaja zapravo cjelina. Slika jednog društva u previranju, nestabilnog i krhkog. U kojemu žilavo opstaju i njegove predrasude, i nasilje, i govor mržnje, odnjegovan u novoj „ideologiji pobjednika“. U kojemu se polako, korak naprijed - korak unatrag, ili obrnuto, probija i svijest da postoje opće civilizirane norme koje treba primijeniti ili društva neće biti.
Kamenovanje različitih praksa je stara koliko i čovječanstvo. Vidimo je i danas, na mnogim bliskim i dalekim adresama. Bitno je kako se ponašaju oni koji imaju moć, oni koji oblikuju javno mnijenje i oni koji teže bit moralni arbitri.
Kada je društvo pretežno homofobno, a hrvatsko jest, najmanje što elita treba učiniti je aktivno stati uz diskriminiranu manjinu, bez obzira na vlastiti svjetonazor i opredjeljenja. To je civilizacijski minimum. Mediji su taj ispit položili, političari polovično. Predsjednik i premijerka na čelu gay parade – samo bi ta slika oprala sramotu koja se dogodila u Splitu.
Posebna je priča Crkva. Nakon nekoliko skandaloznih izjava svećenika, običnih župnika, ali i uglednih profesora teologije, Biskupska konferencija oglasila se priopćenjem, što rijetko čini, kojim je nedvosmisleno osudila nasilje i pozivanje na vjeru kao opravdanje. Ispričao se i teolog Adalbert Rebić zbog izjave da su sudionici parade „dobili što su i tražili“.
Ali problem ostaje. Splitski sociolog Zoran Malenica, učenik jednog od najznačajnijih hrvatskih sociologa Srđana Vrcana, kao uzrok provale nasilja u Splitu vidi i u afirmaciji katoličanstva kao političke ideologije. Nasilje
Institucionalna crkva eksplicitno je osudila nasilje, što je svakako iskorak. Hoće li sankcionirati i svoje svećenike koji su ga podržali? Sumnjam.
postaje neizbježno kada se politička pozicija izvodi iz vjerske. Sam je Vrcan 2004. godine, razrađujući teoriju američkog sociologa Petera Bergera o „religijskoj rekonkvisti“ koja je nastupila koncem 1980-tih godina, zaključio da je u Hrvatskoj došlo do svojevrsne „razmjene dobara“: religija se nacionalizira, a nacija sakralizira. Crkvi se dalo pravo društvenog veta. Novonastale političke elite u miru akumuliraju kapital i moć, a ideologijsko pokriće daje im Crkva.
Institucionalna crkva eksplicitno je osudila nasilje, što je svakako iskorak. Hoće li sankcionirati i svoje svećenike koji su ga podržali? Sumnjam.
U sjeni splitskih događanja, nekako medijski „potopljeno“ njima, odvijalo se dizanje optužnice za ratni zločin protiv Tomislava Merčepa. Optužen je za ubojstvo 43 (uglavnom srpska) civila i za još 9 pokušaja ubojstva. Devetorica su preživjela mučenja. Ukupno 52 ljudi, tvrdi Državno odvjetništvo, bili su žrtve „merčepovaca“, specifične falangističke grupe likvidatora i pljačkaša koja je legalno djelovala u okviru MUP-a. Poznavatelji govore da je žrtava bilo još više.
U dvadeset godina poslije jezivih zbivanja Merčep je stigao biti i parlamentarni zastupnik, i čelnik jedne od najvećih veteranskih udruga, pa ga je u Vladi primao i prvi posttuđmanovski premijer Račan, a zagrebački gradonačelnik Milan Bandić ga je još 2010. svečano predstavljao kao svoga podržavatelja u predsjedničkoj kampanji. Dobio je i sudski spor protiv Ferala, koji je uporno, godinama, iznosio dokaze o njegovim zločinima. Rječju – 20 godina Merčep je živio kao ugledan član zajednice. Kakva je to zajednica?
Ali, eto, dospio je u zatvor i uskoro će na sud.
Dobra vijest, iskorak pravne države – svakako. Ali, što s Merčepovim zaštitnicima i nalogodavcima kojih još ima u aktivnoj politici? Najvjerojatnije – ništa.
Za očekivati je još nekoliko krupnih procesa za ratne zločine, na primjer za one u Sisku. I tu će stvar zasigurno ostati na izravnim počiniteljima i
Teško i s mukom se probijaju opće vrijednosti, u konfuznom suživotu egzistiraju istodobno zadrtost i tolerancija.
dužnosnicima srednjeg ranga.
U tim se okvirima formira suvremeno hrvatsko društvo. Teško i s mukom se probijaju opće vrijednosti, u konfuznom suživotu egzistiraju istodobno zadrtost i tolerancija.
I, last but not least, istodobno sa spomenutim zbivanjima pristigla je i vijest iz Bruxellesa da je Hrvatska spremna za zaključenje pregovora o pristupanju Uniji.
Europski mlinovi, da parafraziramo onu staru, melju polako i temeljito.
Prisilili su ovdašnje elite da se pokrenu iz samodovoljnosti i tepanja kako smo mi oduvijek bili Europa. Trebalo je konačno nešto i dokazati. I jest, ponešto je i učinjeno.
Hrvatska je donijela zakone o zabrani diskriminacije po osnovi rasne, nacionalne i vjerske pripadnosti ili spolnog opredjeljenja. Prihvatila je i punu suradnju s Haškim tribunalom i počela suditi ratnim zločincima iz redova vlastitih oružanih i policijskih jedinica. Uz povremene ispade nezadovoljnika.
Donijela je i stotine drugih europskih zakona i mjera.
Ostaje pitanje koliko je to sve učinjeno zbog ispunjavanja međunarodnih obaveza, a koliko iz uvjerenja da je riječ o civilizacijskom imperativu.