Nekad bi neko trebao napisati neku knjigu o ex-YU sudbinama. (Ako želite da sa mnom podijelite svoju priču – samo pišite PejicN@rferl.org.) Evo jedne od njih. Bilo je negdje u proljeće 2004-e godine kada je jedno tijelo pronađeno negdje blizu granice u Slovačkoj. Kratka je istraga pokazala da se radi o A.B. iz Modriče.
Već je duže vremena primjećivao da im razgovori postaju sve manje zanimljivi, nema više one prisnosti medju njima. Politika je dugo bila omrznuta, a onda je krajem 80-ih polako postajala glavna tema. Najprije su se zajednički šalili na račun tih "zadojenih budala", a onda su polako prelazili u jedan, drugi ili treći tabor. Nisu ti dali da budeš - ničiji. Sva tri tabora su se bojala - četvrtog. Sva tri su voljela jedan drugog čim bi se pojavio onaj - četvrti. Čim su, zajednički, uništili onaj četvrti tabor - počeli su da se svadjaju medjusobno. Najprije su se podijelili na "naše" i "njihove", a onda su se počeli dijeliti izmedju sebe, na "prave" i "nikakve" Hrvate, Srbe i Bošnjake. Onda su počeli da sjede u različitim kavanama. Čim bi naišao neko ko je "tudj" razgovor je prestajao i - ćutalo se. Ako bi se i počinjala rasprava - svadjali bi se, nekad se i potukli. Nekad su se tukli radi djevojaka, sada radi politike. Tog je proljeća 1991-e godine A.B. primjetio da više svoje bivše društvo i ne viđa, ni u nekadašnjoj zajedničkoj ni u sadašnjim podijeljenim kavanama. Prešlo se u kućne pripreme – shvatio je kasnije.
Gdje ću ja? – pitao se A.B. Nije uopće ni znao da je to nešto kao važno. Sve dok ga nisu počeli upozoravati. I jedni i drugi i treći su govorili da su neslobodni! Nije mu bilo jasno - kako mogu svi biti neslobodni? Da bi bio neslobodan, neko mora biti slobodan!! Govorili su da se zalažu za ravnopravnost da imaju iste uvjete. Nije primjećivao da su do sada imali različite uvjete. Pa nije njemu niko kriv što je propao na fakultetu. Jedan je Ostoja pričao da je izgubio posao zato što je Srbin, a svi su znali da je krao! Jedan je Fahro govorio kako mu ne daju da govori bosanski!! Pa koji je jezik govorio!!?? Jedan se Ivica vratio u Modriču iz Sarajeva i govorio da nije mogao naći posao jer "tamo ne vole Hrvate!" A svi su znali da je momak kupio diplomu pa čim ga počneš malo propitkivati - vidiš rupa stotinu.
Vidio je kako se se rat približava, već se ginulo u Hrvatskoj. Jednom su mu, kasno uveče dok je ispijao zadnje pivo, došli "njegovi". Rekli su mu da je vrijeme da im se pridruži. "Treba nam svaki čovjek, nas je Hrvata malo i ne možemo se razbacivati!" Pitao ih je protiv koga da ratuje. Rekoše: "Protiv četnika i balija!" Nije htio. "Meni je to protiv Duleta i Ibre, a ja to ne mogu!" Istukli su ga žestoko i nekoliko dana nije izlazio iz kuće. Kad se pojavio onako u modricama, pitali su ga šta mu bi. "Pao sam" - samo je rekao, a u Modriči se pričalo da su ga prebile balije.
Otišli su nekuda. I njegovi Hrvati, i Dule i Ibro. Vrijeme je prolazilo, rat je u BiH već bio počeo. Došli su četnici i JNA i išli od kuće do kuće, provjeravali osobne karte, adrese. Čekao ih je u kafiću, mislio je da ako bude kući možda će se naljutiti što je "pogrešne vjere" pa će mu stradati roditelji. Prilazili su mu onako razulareni i vidio je medju njima Duleta. "Ličnu kartu!" - dreknuo je onaj brkati. Izvadio je i dao mu je. "Ustaša, a?" "Nisam ustaša ali jesam Hrvat!" – uspio je kazati. Nisu čekali i odmah su ga premlatili. Dule ga nije dirao. Samo je čekao da se ovi istresu i da ih zaustavi - dok nije bilo kasno.
Najprije su ga istukli njegovi što nije htio s njima, a sad četnici zato što je Hrvat. Nije htio čekati da rat prodje, niti da ga dohvate Bošnjaci. Pokupio je stvari, ostavio poruku starcima i krenuo u Hrvatsku. I tu je bio sumnjiv. Ko god je bio mlad i zdrav nosio je neku uniformu i vitlao je zastavama. On nije. Tumarao je Hrvatskom godinama radeći na crno, gladujući. Ponešto je i krao. Sasvim malo. Onda je vidio neki kamion UN-a pa im prišao. Mislio je da će stići do Amerike, ali su ga odveli u Češku, pa zatim u Slovačku. Nije znao gdje je bilo gore. Najradije bi se vratio nazad ali kuda i kome!? Kuću su mu spalili, roditelje pobili sad tamo vitlaju neke druge zastave. Ni Modriča nije bila ono što je bila, ni Bosna nije bila ono što je bila, ni Juge više nije bilo. Našao je i posao, polako se počeo kućiti u Slovačkoj. I nije bilo tako loše. Bio je živ, tu i tamo je sreo i kakvo žensko ali uvijek mu je bilo isto - danima bi sjedio i gledao u brda razmišljajući šta mu se to dogodilo i kako da se izvuče. Osjećao se umoran od svega - od prošlosti, a još više od budućnosti.
Ibro je poginuo, Dule se izgubio negdje u Srbiji. Ono što je A.B. izgubio bilo mu preveliko da može nadoknaditi, ono što je u medjuvremenu izgradio još nedovoljno da zbog toga može živjeti. Jednostavno se bio izgubio. Nije bio heroj nikome pa ni sebi, nije imao ništa, a ipak je sve izgubio. Patio je i skratio sebi život.
Kad sam neki dan završavao ovaj tekst zape mi za oko ova vijest: U Bijeljini je prije tjedan ili dva ŠESTOGODIŠNJI D.D. ubio svog jarana PETOGODIŠNJEG D.T. Igrali su se sa puškomitraljezom!! Onda pročitam da u bosanskohercegovačkim podrumima i štalama čeka 500.000 komada oružja. I onda ugledam video numera na "You tube" http://www.youtube.com/watch?v=rflbV6nSlyc.
Ovako piše: "Izvorna muzika Podrinja: Ja imam pištolj mala ima zolju"