Valjda je san svakog muškarca da prisustvuje barem jednom od velikih nogometnih mečeva. 1994-e godine u Barceloni sam bio član jednog medjunarodnog žirija za dokumentarne filmove. Od 12 finalista, mislim da je osam bilo iz Bosne i Hercegovine. Rat je bijesnio u BiH i meni se duša razdirala dok sam prepoznavao ulice pa ponekad čak i ljude na snimkama iz Sarajeva. Predsjednik žirija, domaćin, uočio je tu bol i da bi mi nekako pomogao pitao me ima li išta što može uraditi za mene da se malo opustim. Pitao sam može li mi nabaviti kartu za utalmicu Barcelona - Real Madrid te subote.
Čitao sam nedavno jednu analizu dvojice politologa, zovu se Adam Przeworski i Fernando Limongi. Oni su pratili razvoj zemalja svijeta u periodu od 40 godina i to od 1950-e do 1990-e. Došli su do zaključka, i to pri tom dokazali, o direktnoj uvjetnosti stabilnosti demokracije i životnog standarda. U državama, naprimjer kaže istraživanje, koje imaju društveni proizvod po glavi stanovnika 1.500 USD (preračunato u američke dolare 1990’e godine) demokracija preživi u prosjeku - osam godina. Nije pri tom bitno koja je stranka na vlasti, istraživanje govori o društvenom uredjenju koje se ne mijenja. Ako se analiziraju zemlje na slijedećem niovu razvoja, od 1.500 do 3.000 dolara po glavi stanovnika demokratski sistem preživi u prosjeku - 18 godina, a ako se analiziraju zemlje čiji je prihod po stanovniku 6.000 dolara ili više, vijek takvog sistema je - praktično besmrtan. Dakle, bogate demokracije su - besmrtne. Čak 32 demokracije sa prihodom iznad 9.000 dolara nikad nisu bile ugrožene i život im je ukupno - 736 godina!!!
Ovi politolozi su čak radili i obrnutu analizu i pitali se kakve su šanse da se sistem društvenog uredjenja promijeni. Ako je prihod po stanovniku veći od 6.000 dolara šanse da se sistem promijeni je 1:500. S druge strane, od 69 demokracije u zemljama koje su siromašne čak 39 je - propalo, pa im je "smrtnost" čak 56%!!
Na onoj utakmici u Barceloni 1994-e godine je pobijedio Real Madrid sa 2:1. Ono što je mene šokiralo tog dana nija bila ljepota nogometa. Osim impresije biti dio mase od 120.000 prisutnih gledalaca na Noe Kampu mene je šokirala mržnja koja se gotovo fizički mogla osjetiti na stadionu. Katalonci nisu mogli smisliti Španjolce. Možda je bilo i gore nego na ondašnjim nogometnim stadionima bivše Jugoslavije kada je mržnja prvi put prepoznata. Zato što je ovdje bilo 120.000 gledalaca pa je izgledalo strašnije.
OSCE je u jednom od svojih ovogodišnjih izvještaja izrazio zabrinutost rastom broja zločina iz mržnje koji su uz to još i sve nasilniji. U analizi stotina incidenata na teritoriji evropskih zemalja kao i Sjedinjenih Američkih Država i Kanade posebno brine to što političari sve češće koriste jezik kojim se vrijedjaju pripadnici manjina. Ukazuje se na učestale napade na crkve, džamije i sinagoge, ima već dosta činjenica koje ukazuju da su u svemu, naravno, najradikalniji oni iz malde generacije.
Možda se neki balkanci nadaju da će se desiti kolaps neke Belgije, Švicarske, da će Slovačka za svoje političke poteze uvijek imati na umu Madjarsku manjinu, da će Katalonija izaći is Španije, da će Škotska pobjeći od Velike Britanije - ali ništa od toga. Sve je te želje i ambicije pomeo je ili će pomesti - osobni standard!!! Hoću li dakle živjeti u državi koja je bogata ili ću se upustiti u rizik da osnujem svoju državu ali ne znam kako će meni i mojoj obitelji tada biti?? Novac pobjedjuje. Snaga kapitalizma, komunikacije i privatnog vlasništva je odnijela sve separatističke ambicije koje bi radovale neke na Balkanu, onom dijelu Evrope gdje separatizam ima još snage.
A ni u mržnji nam nisu ni do koljena. Niko nam nije ravan. Kakva Evropa, kakva Amerika, kakva Kanada, kakve budalaštine. Mi, sa Balkana, smo najbolji. Dok stignemo do onih brojeva i dolara po glavi stanovnika napravićemo još koji svjetski rat i promijeniti još koji režim. Sa zadovoljstvom.
Mi, kad volimo, volimo previše, kad mrzimo - mrzimo još više.