Komentar: Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove Radija Slobodna Evropa
Riječ nedjelje u vezi sa zemljama Zapadnog Balkana vjerovatno je – pomirenje.
Povod za njenu danonoćnu upotrebu su, prije svega, dvije posljednje presude Haškog tribunala za ratne zločine, doživotna kazna zatvora ratnom komandantu vojske bosanskih Srba i kazne od 10 do 25 godina zatvora ratnim prvacima "Hrvatske Republike Herceg-Bosne" i reagovanja na te presude, od samoubistva hrvatskog generala Slobodana Praljka ispijanjem otrova pred kamerama u sudnici do osporavanja ključnog zaključka Tribunala kako su srpske i hrvatske nacionalističke vođe provodile udruženi zločinački poduhvat komadanja i podjele Bosne i Hercegovine u najvećim zlodjelima od vremena Drugog svjetskog rata.
U Srbiji se presuda Mladiću odbacuje kao odluka "političkog suda" koji je "sudio samo Srbima".
U Hrvatskoj se sa najviših vrhova države naročito odbacuje nalaz kako je nad zločinačkim poduhvatom "Herceg-Bosne" predsjedavao sam politički vrh Hrvatske predvođen predsjednikom Franjom Tuđmanom.
Ta regionalna antihaška histerija navela je i glavnog haškog tužioca da izjavi kako Tribunal nije doprinio pomirenju država i naroda na području bivše Jugoslavije i da u nepoštovanju njegovih presuda prednjače politička rukovodstva.
- Šaškor: Fantomska 'Herceg-Bosna' upravlja Zagrebom
- Jović: Neprihvatljivo da Sabor odaje počasti zločincu
- Za Hrvatsku presude politički neprihvatljive
Ono što je posebno razočaravajuće iz međunarodne perspektive jeste to da tim horskim odbijanjem haških presuda, u demonstraciji potpunog nepoštovanja principa vladavine prava, prednjače i diriguju politički prvaci od kojih se očekivalo da u svojim i susjednim zemljama promovišu evropske vrijednosti.
Kad se, recimo, predsjednica Hrvatske 6. jula u Varšavi sastala s novim američkim predsjednikom u drugoj od ukupno tri rečenice američkog saopštenja o tom susretu kaže se: "Potvrđujući našu odanost stabilnosti i bezbjednosti na Zapadnom Balkanu, predsjednik Tramp (Trump) tražio je od predsjednice Grabar-Kitarović da učini sve što je moguće za regionalno pomirenje".
Pomirenje, međutim, nikada i nije bilo među prioritetima nacionalističkih elita u tim državama.
One su bile zaokupljene – podmirenjem.
Pod njihovim vodstvom i nadzorom proces privatizacije gotovo bez izuzetka pretvorio se u bezobzirnu pljačku društvenih dobara. Stranački, ideološki – a najčešće i porodično – najbliži i najodaniji prisvajali su tvornice i zemljišta, dobijali najpoželjnije lokacije i najunosnije projekte i poslove.
Stranački nadzor nad zapošljavanjem u javnim ustanovama i preduzećima rezultirao je devalvacijom stručnosti i kompetentnosti uz stvaranje klijentelističkih uporišta u kojima je održavanje na vlasti istih partija i ličnosti pitanje najživotnijih ličnih interesa.
Dovoljno je pratiti tekući sukob u vladajućoj bošnjačkoj koaliciji pa da se, iz međusobnih optužbi za pljačku i korupciju, vidi koliko je osvajanje vlasti prije svega način da se očuva ili stekne pravo postavljanja vlastitih izabranika na najunosnije javne poslove, od državnih službi i privilegovanih javnih preduzeća do diplomatije.
Nije onda čudo što je podmirenje potpuno potisnulo pomirenje.
Na toj se liniji – pomirenja i obnove povjerenja – prenaglašeno mnogo očekuje od simboličnih političkih gestova, u kakve spada ovonedjeljna posjeta tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine Srbiji.
Ona je pokazala kako i takve – makar i najbolje režirane – manifestacije dobrosusjedstva i dobre volje mogu proizvesti suprotne utiske i efekte ako se unaprijed ne pripreme i usaglase teme za razgovor i realistični željeni ishodi.
"Incident" na konferenciji za medije nakon razgovora s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem u kojem je bošnjački član bosanskohercegovačkog Predsjedništva Bakir Izetbegović osjetio potrebu da javno reaguje na izjavu predsjedavajućeg Predsjedništva Dragana Čovića kako će Bosna i Hercegovina u vezi s diplomatskim priznavanjem Kosova "koordinirati sa Srbijom" rekavši kako će se spoljna politika Bosne i Hercegovine voditi u Sarajevu ne treba da iznenađuje.
Vaš browser nepodržava HTML5
Izetbegović prekida Vučića
Svakome ko bilo šta zna o dejtonskom uređenju bosanske države savršeno je poznato da se spoljnopolitičke odluke mogu donositi samo saglasnošću izabranih predstavnika "sva tri konstitutivna naroda" i zato je krajnje neproduktivno, pa i politički štetno, i kad Izetbegović javno govori o tome kako se nada da će Bosna i Hercegovina priznati Kosovo i kad srpski član Predsjedništva Mladen Ivanić kaže kako će on "spriječiti bosansko priznanje Kosova" – jer bi i "da" i "ne" tom priznanju moralo da se usaglasi – pa licitacija s nacionalno zapaljivom temom u kojoj nemaju nikakvu ulogu ili uticaj služi samo sticanju jeftinih političkih poena u predstojećim izborima.
Pravi skandal, međutim, nije to što su bosanskohercegovačka unutrašnja neslaganja demonstrirana u posjeti susjednoj državi: skandal je to što u pripremama za taj potencijalno pozitivan događaj u regionalnim odnosima očito nije usaglašena bosanskohercegovačka platforma koja bi utvrdila teme od zajedničkog interesa, među kojima bi u samom vrhu mogla da bude saradnja dvije zemlje i međusobna podrška u postizanju evropskih integracija ali i da se popišu teme o kojima nema saglasnosti pa ni potrebe da se o njima vodi prepirka u Beogradu umjesto da se traži konsenzus u Sarajevu.