Incidenti s fašističkim ispadima postali su u Hrvatskoj svakodnevica. Takva da se reagiranje čini dosadno. ''Ah, opet neko deranje na tribinama...'', vjerojatno mnogi kažu na te vijesti, odmahujući rukom.
Koliko fašizma treba da bi se regiralo, učinilo nešto? Kuhamo li se poput žabe, polako, pa nećemo osjetiti kada bude sve gotovo?
Na nedavnoj nogometnoj utakmici Hrvatska-Izrael u Osijeku gromko se uzvikivalo ''Za dom spremni'', ustašku inačicu ''Sieg heil!". Čulo se i ''ajmo ustaše'', ''ubij Srbina''. Već posve uobičajena pojava u hrvatskom nogometu.
Policija nije regirala, niti služba na stadionu, kao ni komentator javne televizije.
Pomoćnik izbornika reprezentacije nekadašnji je nogometaš koji je svojedobno i sam poveo takvo navijanje pa bio kažnjen praktičkim izbacivanjem iz reprezentacije od strane UEFE. On svoja uvjerenja ne mijenja, piše i knjigu kojom bi pokazao što je u stvari ''Za dom spremni''. Da nije tragično, bila bi to smijurija. Čovjek teško sastavlja smislenu rečenicu.
Što je tu novo?
Neuvijeno zatvaranje očiju državnog vodstva. Predsjednica Republike, Kolinda Grabar-Kitarović odlučila je ''ne čuti'' gromoglasne povike s tribina. A bila je na utakmici. Osuđuje takve stvari, kao i sve totalitarizme. Na utakmici je bila, zajedno s predsjednicom u svečanoj loži, i veleposlanica Izraela. Židovska općina oštro je reagirala, ukazujući na niz sličnih incidenata. Europarlamentarka iz redova vladajuće koalicije izjavila je da razumije osjetljivost Židova. A što je s njenom ''osjetljivošću'' na javno fašističko skandiranje?
Vlada je reagirala saopćenjem u kojemu se osuđuje govor mržnje i vrijeđanje i sve to stavlja u kontekst nedavnih događaja u Bruxellesu. Nezaobilazna je u saopćenju bila i osuda isticanja ''simbola i slogana totalitarističkih režima na sportskim borilištima''.
Što je Vlada poduzela? Ništa. Predsjednica je k tome izričito protiv kažnjavanja nogometne organizacije i djelovanja policije u ovakvim slučajevima. Ali zato jest za angažman vojske u izbjegličkoj krizi, na primjer.
Nereagiranje vlasti na slične pojave već postaje praksa i malo po malo se ozakonjuje povijesni revizionizam s dalekosežnim posljedicama za Hrvatsku, i ne samo za nju.
Mantra koja se koristi je navodni načelni stav o protivljenju ''svim totalitarizmima''... Kakvi ''svi totalitarizmi''? Ponajprije, u Hrvatskoj javno djeluje samo jedan, onaj fašistički.
Mantra koja se koristi je navodni načelni stav o protivljenju ''svim totalitarizmima''. Ne prođe niti jedna profašistička provokacija, a da se vladajući ritualno ne ograđuju od ''svih totalitarizama''. Pa i kada se nasrće na ljude, prebija ih se i vrijeđa zato što su druge nacionalnosti, kada im se uskraćuju zakonom zagarantirana prava na jezik i pismo, kada ih se kolektivno stigmatizira i s visokih mjesta šalje ''tamo odakle su došli'', kada tisuće marširaju ulicama uz fašističke pozdrave, kada se crnokošuljaši postrojavaju na glavnom zagrebačkom trgu, uz odobrenje policije. Stadioni su već dnevni boravci novih fašista.
Kakvi ''svi totalitarizmi''? Ponajprije, u Hrvatskoj javno djeluje samo jedan, onaj fašistički. Protezanje na druge, koji javno ne postoje, čista je blasfemija, relativiziranje i opravdavanje fašističkih pojava. Ta je teza izravno uvezena iz ustaške emigracije i sada je dobila poklonike u vlasti. Uostalom, i neke stranke vladajuće koalicije, pa i neki ministri, pripadaju ekstremno desnom političkom spektru i baštine ustašku tradiciju.
Onaj drugi totalitarizam, a nositelji takvih ideja misle na komunistički, pojava je oko kojeg nema javnog, povijesno utemeljenog i dijaloškim putem nastalog općeg konsenzusa. Sustav iz kojega je nastala suvremena Hrvatska, socijalističko samoupravljanje, nije bio ''komunistički totalitarizam''. Ovako kako ''dijalog'' vode vladajući do konsenzusa oko temelja društva i države u kojoj žive nikada neće ni doći. Građanima je ioanko poručeno da samo kod kuće mogu misliti što hoće, ali ne i na javnoj sceni.
Teza o ''svim totalitarizmima'' protiv kojih je navodno hrvatska vlast tako postaje obična šaralaža, mimikrija za propuštanje jedinog koji javno postoji, fašističkog.
Oliver Frljić
Rijeka je upravo izabrana za evropsku prijestolnicu kulture. Ministar kulture, jedan od autentičnih revizionista, nije došao na proglašenje. Među Riječane i kulturnjake ne spada. Tamošnjeg kazališnog intendanta i člana užeg riječkog tima za buduću veliku manifestaciju, Olivera Frljića, sadašnja vlast proglašava netalentiranim antihrvatom.
Premijer Orešković odlučio je Uskrs provesti u Rijeci i čestitati im da dobijenom priznanju. Tako je barem nekako pokušao oprati sramotu. Hoće li Vlada ubuduće imati jedne ljude za ''lijeve'', a druge za ''desne'' gradove?
Vlada, zbog načina na koji je formirana i s kaotičnim unutarnjim odnosima, ionako ima problem s vjerodostojnošću. Autistično ponašanje na ovakvoj temi ne čini je jačom. Naprotiv.
Šefica države ne vidi i ne čuje izravni fašistički huk s tribina. Ali zato lideru srpske zajednice koji se žali na konkretnu ugroženost manjinskih prava uzvraća po principu ''što ste tražili, to ste dobili''.
Kolindi Grabar-Kitarović glavna je preokupacija učvršćenje pa i proširenje vlastitih ovlasti. U situaciji kada joj rejting počinje padati, zaoštravanje s manjinama i zatvaranje očiju pred ekstremizmom, može biti i izabrana strategija jačanja svoje pozicije.
Ali to nije strategija demokratskog političara.