U Bosni i Hercegovini ima između 35.000 i 50.000 patoloških kockara, procjene su Kluba liječenih ovisnika o kocki (KLOK) iz Mostara. U razgovoru za Radio Slobodna Evropa, voditelj ovog Kluba, specijalista traumatske psihologije Marko Romić, kaže da među patološkim kockarima ima i mladih i starih, žena i muškaraca, obrazovanih i neobrazovanih ljudi.
To je problem koji razara ne samo cijele porodice, već i cijelu zajednicu, kaže Romić i dodaje da bi članovi porodice kockara trebale otvoreno govoriti o tome, jer tako pomažu sebi, zajednici, ali i ovisniku.
Pročitajte i ovo: Kladionice zamijeniše školeRSE: Sportske kladionice, automat-klubovi, kasina i slični kockarski prostori, čini se, najposjećenija su mjesta u BiH. Možete li procijeniti koliko Bosanci i Hercegovci kockaju?
Romić: Ta mjesta gdje se ljudi kockaju, a najčešće klade, su jako posjećena, ako ne i najposjećenija. Mi imamo procjene koje radimo zadnjih desetak godina. Prema našim procjenama, u Bosni i Hercegovini imamo između 35.000 i 50.000 patoloških kockara. Broj ljudi koji kockaju je mnogo veći, a ovdje govorim samo o patološkim kockarima. S tim da ja osobno mislim da je taj broj puno bliže 50.000, nego 35.000. To je, naravno, jako veliki broj ljudi i obitelji koje su pogođene tim problemom.
RSE: Zašto ljudi počinju kockati?
Kocka je problem, bolest koja ne bira žrtve: Marko Romić
Romić: Koliko sam ja vidio, a imam priliku da vidim svaki dan, počeci su čista znatiželja ili razonoda. Ljudi vide da oni oko njih kockaju. I kao što jedan patološki kockar reče, a u toj njegovoj rečenici je iskazana sva suština tih početaka, kaže on: 'Ja sam vidio da drugi oko mene kockaju i ja sam mislio da je to normalno'.
Dakle, u našem društvu dogurali smo dotle da smo, ne samo kockanje, nego mnogi poremećaji ponašanja, mnoge ovisnosti i razne druge nepodopštine počeli uzimati kao normalno ponašanje. Znači u početku, kockari kockaju čisto iz neke radoznalosti, razonode ili zabave, međutim, kod nekih od njih stvar ode u pogrešnom pravcu, tako da potpuno izgube kontrolu i unište svoj život i ne samo svoj, unište život svojoj obitelji i na taj način uništavaju cijelu zajednicu.
RSE: Da li ekonomska i društvena situacija ima uticaja na povećan broj ovisnika o kockanju?
Romić: Vjerujem da ima, ali kad govorimo o tome ne bismo trebali postavljati stvari tako da krivce za neki problem tražimo izvan nas samih. Sasvim je izvjesno da ima utjecaja, ali ne možemo reći da je to najvažnije. Ja sam nekako nastojao rasvijetliti taj problem zašto i kako, ali sam na kraju shvatio da nema pravila, da ne možemo pod dva, tri ili pet faktora nešto podvesti, da je svaki slučaj slučaj za sebe. Kada kažem svaki slučaj, mislim da imamo patološke kockare koji imaju 75 godina, a imamo patološke kockare koji imaju 15 ili 16 godina. Imamo žene, imamo muškarce, vrlo obrazovane ljude, potpuno neobrazovane, imamo one koje žive u ruralnim i one koji žive u urbanim sredinama. Jednostavno, kocka je problem, kocka je bolest koja ne bira žrtve.
Pročitajte i ovo: Pola miliona građana BiH ovisno o kockanjuRSE: Rekli ste da ni pol ni starost ne utiču na one koji postaju ovisnici o kocki? Jeste li primjetili drugačije trendove u posljednje vrijeme kada je riječ o kockanju?
Romić: Mijenja se to što više žena postaju patološki kockari. To je evidentno. Takođe, sve mlađe osobe postaju patološki kockari. Ako uđemo u osnovne škole i uradimo neko istraživanje, kao što sam ja radio u Mostaru, među osnovcima u sedmom i osmom razredu, najmanje svako treće ili četvrto je barem jednom išlo kockati. U srednjoj školi, barem svako drugo, najmanje jednom. To je ono što je žalosno i što je problematično. Na taj način se stvara slika kao da je to normalno.
RSE: Kolike su razmjere problema ovisnosti o kockanju? Možete li to kroz primjere objasniti?
Romić: Razmjere su prestrašne. Kada kažem da kod nas u Mostaru ima 1.200 patoloških kockara, to znači 1.200 obitelji zavijenih u crno. Kod patološkog kockara, za razliku od drugih ovisnosti, imamo jednu razliku, broj onih koji su žrtve je redovito veći. Patološki kockar napravi dubiozu do devetog koljena, jer on najprije uništi sebe, pa svoju ženu i djecu, pa roditelje, pa rođake, bliže i dalje, pa uzima kredite i mnogi od njih naprave toliko dugova, a istovremeno i toliko prevara pojedinaca, rođaka, banaka da je to apsolutno nemoguće nadomjestiti. Kad tome nadodate i stvari koje se ne mogu materijalno izraziti, ja imam nažalost često priliku vidjeti obitelji koje se raspadaju radi patološkog kockara. Kad ste pitali o razmjerama, one su više nego stravične. Mogu govoriti o individualnom propadanju, ekonomskom aspektu propadanja, socijalnom...
Vaš browser nepodržava HTML5
Ili sendvič ili listić
RSE: Koliko dugo postoji Klub liječenih ovisnika o kocki KLOK i koliko je ljudi prošlo odvikavanje?
Romić: Postoji od 2010. godine. Kroz klub je na razne načine prošlo više od 820, međutim, drugi broj je bitan, a to je koliko je njih koji su prošli tretman pola godine i više. E, takvih je jako malo. Takvih je tek oko 120. Trenutno u Klubu imamo 27 patoloških kockara. To su ljudi koji dolaze praktično od Livna, Sarajeva, Mrkonjić Grada, dole do Crne Gore, do Nikšića, cijela Hercegovina. Kad to tako promatramo, vidimo zapravo da to nije ni kap u moru u odnosu na to koliko ljudi je stvarno bolesno, koliko njih je zahvaćeno patološkim kockanjem. To šta ja radim, to je čisti volonterski rad, koji se odvija van institucije i van radnog vremena. Ovakvih klubova, kao što je naš u Mostaru, trebalo bi biti u Mostaru još barem tri, četiri, u Sarajevu bi trebalo biti barem desetak i u svakom mjestu gdje ima tisuću, dvije ljudi barem po jedan.
RSE: Kakve su metode odvikavanja?
Romić: Radimo na dva kolosjeka. Jedno je ono što ja smatram bitnim, a to je grupni rad. Grupa je ta koja ima nevjerovatnu iscjeliteljsku i motivirajuću moć, jer na grupi oni koji su slični, kao jaje jajetu, u tim svojim problemima i članovi njihovih obitelji, imaju priliku govoriti o svojim problemima, o svojim iskustvima sa istima sebi. Tu nema brane ili nekog otklona. Druga stvar, članovi obitelji su zahvaćeni problemom i njima treba pomoć. To je jedino mjesto gdje oni mogu pričati o svom problemu, jer je patološko kockanje problem koji se krije. To je naravno pogrešno. Ne treba govoriti ni o kakvoj sramoti ili o nečemu drugom. Sramota je kad taj patološki kockar ukrade iz vlastite kuće ili iz tuđe kuće ili prevari prijatelja, radne kolege, poznanike, rođake, a oni to redovito rade. To je sramota, a nije sramota liječiti se.