Novinarska odgovornost, fabrikovanje straha, borba za vrijednosti i nezavisnost od političkog uticaja, sve je ovo, i još više, opisano u knjizi "Isključi TV i otvori oči" Nenada Pejića, glavnog regionalnog direktora Radija Slobodna Evropa.
Iz ugla novinara a potom i glavnog urednika tadašnje Televizije Sarajevo, Pejić je podijelio svoja zapažanja, strahove i dileme, kojih se danas prisjeća s distance od preko 20 godina.
Prateći raspad Jugoslavije, a paralelno s tim i raspad nekadašnjeg javnog servisa zajedničke države, a kroz priču borbi za očuvanje RTV Sarajevo kao stuba otpora prema nacionalizmu i propagandi, Pejić u knjizi prenosi svoja iskustva sa prve medijske linije devedesetih.
On navodi kako se u to vrijeme ipak izborilo za prave vrijednosti.
„Ali te vrijednosti nisu pobijedile, nažalost. Mi smo vodili jednu izgubljenu bitku, mi smo u toj izgubljenoj bitci jednu malu bitku dobili, ali rat smo izgubili. Svi su kriteriji pali, ne samo u novinarstvu nego i u bilo kojoj drugoj profesiji. Idoli su danas neuporedivo slabiji nego nekada. Moral je neuporedivo niži nego što je bio. Naravno da mi je žao zbog toga, ali - šta je izbor bio? Boriti se ili se predati? Ja nisam bio dovoljno pametan da vidim kuda to sve vodi, do kraja. Da sam vidio šta će biti 20 godina kasnije, ja se ne bih ni borio. Možda bih otišao odmah“, ističe Pejić.
„Onda kada je kod nas bipoliziran napad na Sloveniju kroz priču o vojniku Bahrudinu i ono čuveno 'Oni kao napadaju, mi se kao branimo', onda kada 90 posto građana po mom sudu, zahvaljujući TVSA, Oslobođenju i Yutelu, nije znao ko napada, ko brani Vukovar. Mislim da tu postoji bitan problem i mislim da je medijska klima koju su stvarali ovi vodeći mediji išla objektivno na ruku nepripremljenosti građana Bosne i Hercegovine za ono što je već bilo pomno planirano“, navodi Pećanin.
Balans, činjenje ili nečinjenje
Glavni urednik „Slobodne Bosne“ Senad Avdić događaje opisane u knjizi je, kako kaže, preispitivao kroz vlastita iskustva. Pozicije i vrsta odgovornosti kaže nisu bile iste, a upravo su one odlučivale i o pristupu i izboru sagovornika. Teško je kritizirati i vraćati se u prošlost jer je svako radio kako je osjećao.
„Ja nisam imao potrebu da čujem dvije, pogotovo tri strane, to je zlatno pravilo novinarstva, tada se to još nikad nije zvalo 'govor mržnje', ali ja sam smatrao da nemam nikakvu potrebu i obavezu da u svoju novinu pustim svaku budalu koja će brbljati, bio on predsjednik jedne stranke ili bio predsjednik vlade koji govori gluposti, koji koristi jezik mržnje, poziva na ksenofobiju, koji priziva rat - takav meni neće ući u novinu. Na javni servis odnosno na javnu televiziju, nažalost, takvi su ljudi morali dolaziti jer su dio vlasti koja je to konstruirala“, kaže Avdić.
Pejić ovakvu ulogu TVSA uoči ratnih dešavanja smatra borbom u kojoj se od ove medijske kuće očekivalo više nego od čelnika države.
Kao jedan od bitnih zaključaka bivši urednik u „Oslobođenju“ Mehmed Halilović smatra pitanje medijske i novinarske odgovornosti za činjenje ili nečinjenje tokom devedesetih kao jedno od ključnih za napredak društva danas.
„Postoji niz instanci i niz mogućnosti za pozivanje tih ljudi na odgovornost, jer mislim da su oni u velikoj mjeri, gotovo pa u istom obimu, dopinijeli ratovima“, smatra Halilović.
Dugogodišnji novinar i urednik Oslobođenja Zija Dizdarević praveći paralelu s Pejićevim novinarskim radom u to vrijeme i uticajem građana na medije danas kaže:
Uzevši u obzir podijeljenost medija, političku i ekonomsku zavisnost, te nedostatak pluralizma ideja u medijima danas, Pejić daje i ocjenu kakvo će se drušvo time izgraditi:
„Podijeljeno, frustrirano, besperspektivno“.
Knjiga „Isključi TV i otvori oči“ je priča koja se događa prije 20 godina, a čini se kao da se dešava danas. Ona predstavlja i izuzetan istorijski doprinos percepciji događaja iz devedesetih godina prošlog vijeka, te kao takva čini vrijedan dokument za sve koji su ispred ili iza ekrana bili njihov dio.
Iz ugla novinara a potom i glavnog urednika tadašnje Televizije Sarajevo, Pejić je podijelio svoja zapažanja, strahove i dileme, kojih se danas prisjeća s distance od preko 20 godina.
Prateći raspad Jugoslavije, a paralelno s tim i raspad nekadašnjeg javnog servisa zajedničke države, a kroz priču borbi za očuvanje RTV Sarajevo kao stuba otpora prema nacionalizmu i propagandi, Pejić u knjizi prenosi svoja iskustva sa prve medijske linije devedesetih.
On navodi kako se u to vrijeme ipak izborilo za prave vrijednosti.
„Ali te vrijednosti nisu pobijedile, nažalost. Mi smo vodili jednu izgubljenu bitku, mi smo u toj izgubljenoj bitci jednu malu bitku dobili, ali rat smo izgubili. Svi su kriteriji pali, ne samo u novinarstvu nego i u bilo kojoj drugoj profesiji. Idoli su danas neuporedivo slabiji nego nekada. Moral je neuporedivo niži nego što je bio. Naravno da mi je žao zbog toga, ali - šta je izbor bio? Boriti se ili se predati? Ja nisam bio dovoljno pametan da vidim kuda to sve vodi, do kraja. Da sam vidio šta će biti 20 godina kasnije, ja se ne bih ni borio. Možda bih otišao odmah“, ističe Pejić.
Sa promocije knjige u Sarajevu
Brojni prvaci bh. medijske scene koji pamte i koji su se sami susretali s izazovima o kojima Pejić govori, otvorili su kroz dijalog i dilemu - je li se moglo učiniti više kako bi se građani Bosne i Hercegovine pripremili za nadolazeći rat. Novinar i bivši urednik lista „Dani“ Senad Pećanin:„Onda kada je kod nas bipoliziran napad na Sloveniju kroz priču o vojniku Bahrudinu i ono čuveno 'Oni kao napadaju, mi se kao branimo', onda kada 90 posto građana po mom sudu, zahvaljujući TVSA, Oslobođenju i Yutelu, nije znao ko napada, ko brani Vukovar. Mislim da tu postoji bitan problem i mislim da je medijska klima koju su stvarali ovi vodeći mediji išla objektivno na ruku nepripremljenosti građana Bosne i Hercegovine za ono što je već bilo pomno planirano“, navodi Pećanin.
Balans, činjenje ili nečinjenje
Glavni urednik „Slobodne Bosne“ Senad Avdić događaje opisane u knjizi je, kako kaže, preispitivao kroz vlastita iskustva. Pozicije i vrsta odgovornosti kaže nisu bile iste, a upravo su one odlučivale i o pristupu i izboru sagovornika. Teško je kritizirati i vraćati se u prošlost jer je svako radio kako je osjećao.
„Ja nisam imao potrebu da čujem dvije, pogotovo tri strane, to je zlatno pravilo novinarstva, tada se to još nikad nije zvalo 'govor mržnje', ali ja sam smatrao da nemam nikakvu potrebu i obavezu da u svoju novinu pustim svaku budalu koja će brbljati, bio on predsjednik jedne stranke ili bio predsjednik vlade koji govori gluposti, koji koristi jezik mržnje, poziva na ksenofobiju, koji priziva rat - takav meni neće ući u novinu. Na javni servis odnosno na javnu televiziju, nažalost, takvi su ljudi morali dolaziti jer su dio vlasti koja je to konstruirala“, kaže Avdić.
Pejić ovakvu ulogu TVSA uoči ratnih dešavanja smatra borbom u kojoj se od ove medijske kuće očekivalo više nego od čelnika države.
Nenad Pejić na promociji knjige, foto: Media Centar Sarajevo
„Od TVSA se tražilo da bude na braniku domovine, a da istovremeno iznutra nije bila na braniku domovine, nego se raspadala. Iznutra je rasturana, kao izvana. To je ta neka dilema ili moralni problem - da li je urađeno više ili nije urađeno više. Mi smo čak i razgovarali oko toga da li da uopšte emitiramo te izjave mržnje, da li time doprinosimo mržnji? Neki će reći da toga više nema. Šta je onda rezultat? Da li će gledaoci ostati bez tih poruka mržnje? Smatram da neće, jer oni stižu sa drugih medija ili ukradenih predajnika. Dakle, jedino što si mogao da uradiš jeste da emitiraš tu izjavu mržnje i kontra izjave nekih predstavnika, te na taj način praviš neki balans. Da li je taj balans pravi ili lažni - to je druga priča“, pojašnjava Pejić.Kao jedan od bitnih zaključaka bivši urednik u „Oslobođenju“ Mehmed Halilović smatra pitanje medijske i novinarske odgovornosti za činjenje ili nečinjenje tokom devedesetih kao jedno od ključnih za napredak društva danas.
„Postoji niz instanci i niz mogućnosti za pozivanje tih ljudi na odgovornost, jer mislim da su oni u velikoj mjeri, gotovo pa u istom obimu, dopinijeli ratovima“, smatra Halilović.
Dugogodišnji novinar i urednik Oslobođenja Zija Dizdarević praveći paralelu s Pejićevim novinarskim radom u to vrijeme i uticajem građana na medije danas kaže:
Promocija knjige Nenada Pejića: "Isključi TV i otvori oči"
„Ono što je on govorio i poručivao shvatalo se kao nešto što je pogodilo osjećanja, razmišljanja, htijenja i namjere većine ljudi. Građani su bili većinom uz takvu Radio-televiziju. Gdje je sada građanin u odnosu na javne servise i nove medije koji bi trebali biti u njegovoj funkciji? Kakvu moć ima građani da uče – nikakvu pod milim Bogom!“Uzevši u obzir podijeljenost medija, političku i ekonomsku zavisnost, te nedostatak pluralizma ideja u medijima danas, Pejić daje i ocjenu kakvo će se drušvo time izgraditi:
„Podijeljeno, frustrirano, besperspektivno“.
Knjiga „Isključi TV i otvori oči“ je priča koja se događa prije 20 godina, a čini se kao da se dešava danas. Ona predstavlja i izuzetan istorijski doprinos percepciji događaja iz devedesetih godina prošlog vijeka, te kao takva čini vrijedan dokument za sve koji su ispred ili iza ekrana bili njihov dio.