Jedan od najznačajnijih pisaca današnjice, Aleksandar Hemon, Sarajlija sa dugogodišnjom adresom u Chicagu, u rodnom gradu je predstavio svoje tek odštampano djelo za bosanskohercegovačko tržište „Knjiga mojih života“. Nije riječ o memoarima, rekao bi autor, već o ispovjednoj prozi.
Nakon engleskog, španskog, portugalskog, njemačkog, „Knjiga mojih života“ Aleksandra Hemona prevedena je i na bosanski jezik. Sastoji se od tekstova koje je autor objavljivao u proteklih 13 godina, te su vezani za lično ili iskustvo njemu bližnjih ljudi:
„Ovo su više priče nego eseji, neka razmišljanja, ali sam ja to pisao iz iste potrebe iz kojih pišem kratke priče ili romane. Neke su od njih priče koje sam ja pričao ljudima za doručkom ili negdje u društvu, američkim urednicima, koji su mi onda rekli: ’Zašto to ne napišeš? Mi ćemo to da objavimo.’ Moj život u Americi i moj život ovdje nisu tako striktno podijeljeni – ima dobar dio toga koji se preklapa na različite načine, pa je putanja knjige ta tranzicija, prelazak iz života ovdje u život tamo, a ta dva života su povezana. Otud je to ’Knjiga mojih života’.“
Političku situaciju u Bosni i Hercegovini Hemon ocjenjuje katastrofalnom. Nemaran odnos prema državi i njenim građanima jako ga pogađa, pa sa istomišljenicima iz Bosanskohercegovačko-američke akademije nauka i umjetnosti (BHAAAS) pokušava naći načine za promjene nabolje.
„Na ovim prostorima, u ovoj zemlji identitet je jedini mogući i dominantni nacionalni ili etnički identitet. A za konstituisanje tog identiteta zahtijeva se pokornost istorije, jezika i kulture, što je nasilje nad slobodom govora i na izvjestan način i nad slobodom jezika i nad slobodom razmišljanja. Insistiranje na razlikama, koje su relativno male, unutar istog govornog područja ima isključivo političke svrhe“, kaže Hemon.
Turobno vrijeme u kojem živimo, smatra Aleksandar Hemon, treba posvetiti umjetnosti koja daje putokaze:
„Obrazovanje može da pojača taj moralni profil. Ali može i bilo šta drugo. Može to i religija, može to i ateizam - jednostavno ljudi sebi nađu okvir ako imaju te moralne potencijale da to nekako izraze. Ja mislim da u osnovi te vjere da riječ ili umjetnost oplemenjuje je pseudoreligijska ideja – da čitanje Svete knjige, u kojoj god religiji, oplemenjuje tog čitaoca, pa je onda to malo prebačeno na književnost. Kao što kad neko čita Kur’an ili Bibliju pretpostavlja da će ga izlaganje toj knjizi oplemeniti. Ali to se ne može prebaciti na književnost. Književnost je drugačiji prostor – demokratskija je, da kažemo, gdje i oni koji su zločinci, ili imaju ono što bih ja zvao fašističkim ili kriptofašističkim idejama, imaju jednak pristup književnosti kao i ja.“
Odlična saradnja na filmu "Otok ljubavi"
Aleksandar Hemon mnogo putuje jer, kako kaže, želi ispuniti svoju dužnost prema čitaocima, ali uvijek nađe vremena za knjigu.
„Čitam Hasana Nuhanovića - ja pratim ono što se dešava ovdje na različite načine, od tračeva do portala i do knjiga koje čitam. Izbjegavam da čitam profesionalno, kao iz nekih profesionalnih nagona nego čitam šta mi dopadne do ruke. Zadnja stvar koju sam pročitao Istorija Francuske, a prije toga je bilo nešto o fudbalu – taktička razmatranja fudbalskih formacija“, naveo je on.
Nedavno se ovaj književnik okušao i u pisanju scenarija. Naime, sredinom jula pala je posljednja klapa filma „Otok ljubavi“ prosljavljene bh. režiserke Jasmile Žbanić, koja je sa Hemonom koscenarista. Saradnja je bila odlična, odgovara Aleksandar Hemon na pitanje Radija Slobodna Evropa:
„Proveli smo neko vrijeme zajedno, u istom prostoru, a ostatak smo radili preko Skypea, što je meni bilo novo iskustvo. Ono što sam ja vidio, a što je vrlo neobrađen materijal, je odlično, ali, naravno, ja sam pristrasan na različite načine na koje mi je prijala ta saradnja. Međutim, po prirodi svojoj ja ne bih mogao da radim stvari koje su samo saradnja. Ne mislim ja da ću da se prebacim na pisanje scenarija ikada u životu - književnost će uvijek biti primarna aktivnost.“
Sa romanom „Projekat Lazarus“ Aleksandar Hemon je ušao u uži izbor za nagradu National Book Award i National Book Critics Circle za 2008. godinu. Dobitnik je Guggenheimove stipendije (2003.), „nagrade genijima“ koju dodjeljuje zaklada MacArthur (2004.), te nagrade Heartland koju dodjeljuje Chicago Tribune (2008.).
Nakon engleskog, španskog, portugalskog, njemačkog, „Knjiga mojih života“ Aleksandra Hemona prevedena je i na bosanski jezik. Sastoji se od tekstova koje je autor objavljivao u proteklih 13 godina, te su vezani za lično ili iskustvo njemu bližnjih ljudi:
„Ovo su više priče nego eseji, neka razmišljanja, ali sam ja to pisao iz iste potrebe iz kojih pišem kratke priče ili romane. Neke su od njih priče koje sam ja pričao ljudima za doručkom ili negdje u društvu, američkim urednicima, koji su mi onda rekli: ’Zašto to ne napišeš? Mi ćemo to da objavimo.’ Moj život u Americi i moj život ovdje nisu tako striktno podijeljeni – ima dobar dio toga koji se preklapa na različite načine, pa je putanja knjige ta tranzicija, prelazak iz života ovdje u život tamo, a ta dva života su povezana. Otud je to ’Knjiga mojih života’.“
Političku situaciju u Bosni i Hercegovini Hemon ocjenjuje katastrofalnom. Nemaran odnos prema državi i njenim građanima jako ga pogađa, pa sa istomišljenicima iz Bosanskohercegovačko-američke akademije nauka i umjetnosti (BHAAAS) pokušava naći načine za promjene nabolje.
„Na ovim prostorima, u ovoj zemlji identitet je jedini mogući i dominantni nacionalni ili etnički identitet. A za konstituisanje tog identiteta zahtijeva se pokornost istorije, jezika i kulture, što je nasilje nad slobodom govora i na izvjestan način i nad slobodom jezika i nad slobodom razmišljanja. Insistiranje na razlikama, koje su relativno male, unutar istog govornog područja ima isključivo političke svrhe“, kaže Hemon.
Naslovnica knjige
Turobno vrijeme u kojem živimo, smatra Aleksandar Hemon, treba posvetiti umjetnosti koja daje putokaze:
„Obrazovanje može da pojača taj moralni profil. Ali može i bilo šta drugo. Može to i religija, može to i ateizam - jednostavno ljudi sebi nađu okvir ako imaju te moralne potencijale da to nekako izraze. Ja mislim da u osnovi te vjere da riječ ili umjetnost oplemenjuje je pseudoreligijska ideja – da čitanje Svete knjige, u kojoj god religiji, oplemenjuje tog čitaoca, pa je onda to malo prebačeno na književnost. Kao što kad neko čita Kur’an ili Bibliju pretpostavlja da će ga izlaganje toj knjizi oplemeniti. Ali to se ne može prebaciti na književnost. Književnost je drugačiji prostor – demokratskija je, da kažemo, gdje i oni koji su zločinci, ili imaju ono što bih ja zvao fašističkim ili kriptofašističkim idejama, imaju jednak pristup književnosti kao i ja.“
Odlična saradnja na filmu "Otok ljubavi"
Aleksandar Hemon mnogo putuje jer, kako kaže, želi ispuniti svoju dužnost prema čitaocima, ali uvijek nađe vremena za knjigu.
„Čitam Hasana Nuhanovića - ja pratim ono što se dešava ovdje na različite načine, od tračeva do portala i do knjiga koje čitam. Izbjegavam da čitam profesionalno, kao iz nekih profesionalnih nagona nego čitam šta mi dopadne do ruke. Zadnja stvar koju sam pročitao Istorija Francuske, a prije toga je bilo nešto o fudbalu – taktička razmatranja fudbalskih formacija“, naveo je on.
Nedavno se ovaj književnik okušao i u pisanju scenarija. Naime, sredinom jula pala je posljednja klapa filma „Otok ljubavi“ prosljavljene bh. režiserke Jasmile Žbanić, koja je sa Hemonom koscenarista. Saradnja je bila odlična, odgovara Aleksandar Hemon na pitanje Radija Slobodna Evropa:
„Proveli smo neko vrijeme zajedno, u istom prostoru, a ostatak smo radili preko Skypea, što je meni bilo novo iskustvo. Ono što sam ja vidio, a što je vrlo neobrađen materijal, je odlično, ali, naravno, ja sam pristrasan na različite načine na koje mi je prijala ta saradnja. Međutim, po prirodi svojoj ja ne bih mogao da radim stvari koje su samo saradnja. Ne mislim ja da ću da se prebacim na pisanje scenarija ikada u životu - književnost će uvijek biti primarna aktivnost.“
Sa romanom „Projekat Lazarus“ Aleksandar Hemon je ušao u uži izbor za nagradu National Book Award i National Book Critics Circle za 2008. godinu. Dobitnik je Guggenheimove stipendije (2003.), „nagrade genijima“ koju dodjeljuje zaklada MacArthur (2004.), te nagrade Heartland koju dodjeljuje Chicago Tribune (2008.).