Slušajući jednu od nedavnih povremenih akademskih rasprava u Vašingtonu o tome kako dalje u Bosni i Hercegovini, činilo mi se kao da gledam neku novu epizodu crtane televizijske serije Flintstones, sa junacima iz kamenog doba - Kamenkom i Kremenkom - u glavnim ulogama: bosanskohercegovački predstavnik u toj debati, naime, potrošio je nepun sat i vlastitog i vremena svojih vašingtonskih sagovornika na teme iz prošlosti sa kojom se u američkoj diplomatskoj, akademskoj i umjetničkoj zajednici duboko saosjeća ali se njome više niko ne može i neće "operativno" baviti.
Ima i biće o tome snažnih umjetničkih svjedočenja i dokumentarno i naučno utemeljenih knjiga i studija, ali nakon pune decenije nošenja s globalnim terorizmom, zaokupljeni nastojanjem da se "odgovorno okončaju" ratovi u Iraku i Afganistanu i dnevno suočeni s novim ekonomskim, nuklearnim i drugim izazovima, potpuno je nerealno očekivati da bi se Amerika i njeni evropski partneri mogli posvetiti ispravljanju bosanskih ustavnih krivih Drina s pažnjom i potencijalnima kakvi su potrebni za takav posao.
Oni, istina, neće prepustiti Bosnu ni njenim rušiteljima - pa zato održavaju i funkciju i ovlašćenja međunarodnog visokog predstavnika sve dok se ta zemlja najzad ne nađe na putu euroatlantskih integracija - i sa najmanjim uvidom u najzad usaglašenu bosansku politiku Vašingtona i Brisela može se reći kako ona počiva na dvije naizgled kontradiktorne pretpostavke.
Prva je - potpuno saglasje o tome da se želi da Bosna i Hercegovina postane funkcionalna država koja će biti u stanju da ispunjava uslove za pridruženje NATO-u i Evropskoj Uniji. Druga - da svijet, ni sa tom jasnom predstavom šta se želi, nema baš nikakve namjere da investira vlastite diplomatske potencijale u poslove od kojih su, evo, već gotovo šest godina od miniranja "aprilskog paketa" ustavnih promjena 2006. godine, digli ruke i bosanski političari.
To je taj "širi međunarodni kontekst" u kojem učesnicima vašingtonskih ili evropskih razgovora o Bosni i Hercegovini današnja nastojanja za ponovnu "internacionalizaciju" bosanskog slučaja zvuče kao jezik iz kamenog doba.
Oni će učtivo saslušati visoko pozicioniranog bosanskog predstavnika koji ih obavezno podsjeća na istoriju "dugogodišnjeg ličnog prijateljstva" s bar polovinom prisutnih i na vlastitu zapaženu ulogu u pregovorima koji su vodili postizanju Dejtonskog sporazuma; odaće i priznanje Americi što je posredovanjem u tim pregovorima kombinovanim s vazdušnim udarima u demonstraciji "diplomatije poduprte silom" zaustavila ubijanje na Balkanu, a onda će dokazivati sve manjkavosti sporazuma za čije je postizanje upravo prisvajao ne male zasluge.
Američki učesnici dejtonskog mirovnog procesa temeljito su dokumentovali da su i sami pokušavali uticati na bosanske predstavnike da se umjesto nadmetanja u sujetama, rivalstvima i samoljublju posavjetuju s ekspertima za ustavno pravo i pokazali su kako je i tada prvome u Bošnjaka bila dovoljna jedna kasna večera u rezidenciji američkog ambasadora u Turskoj pa da uz nećkanja oko imena "Republika Srpska" ipak pristane na njeno ustavno uspostavljanje i da pošalje izaslanika u Ženevu da takvu saglasnost i potpiše nedjeljama prije nego što će i početi dejtonski pregovori.
Od tada je prošlo više od šesnaest godina i u svijetu se gotovo sve promijenilo osim te monumentalne nekompetencije s kojom bosanski izabrani predstavnici obavljaju državne poslove.
Potpuno je uzaludno nastojati da se današnja politika gradi na očekivanom saosjećanju sa bosanskom ratnom žrtvom: to saosjećanje, pa i osjećaj odgovornosti za zakasnjelu intervenciju devedesetih, svijet je iskazao formiranjem Tribunala za ratne zločine pred kojim se sudi svim najodgovornijim za zlodjela, a ostalo je posao za hroničare, istoričare i umjetnike poput, ovih dana aktuelne, Angeline Jolie.
Još je uzaludnije nastojanje da se vlastita suodgovornost za nesavršenosti Dejtonskog sporazuma amnestira pričom kako je ključni problem u njegovom neprovođenju, a ne u njegovoj konstrukciji: pričati danas o "neprovođenju aneksa 7" - o pravu povratka svih na svoje - najbolji je primjer unošenja jezika iz kamenog doba u savremena politička razmatranja.
Za brigu o povratku bilo je vrijeme neposredno nakon rata, ali tada su i najviši bošnjački politički dužnosnici bili zaokupljeni procesom koji je u javnosti s razlogom nazvan "prihvatizacija": valjalo je raskrčmiti društvena dobra, podmiriti rodbinski i ideološki najbliže, proizvesti političke skorojeviće u novu društvenu elitu i tek onda - kad više nema šta da se "prihvatizuje" - sjetiti se aneksa 7 kad više nema ni ko ni kuda da se vraća.
Svijet je željan da se susreće i razgovara s nosiocima vizije za evropsku Bosnu ali se tamošnja diskusija vodi argumentima i mentalitetom, ako ne baš kamenog doba dobroćudnih Flintstonesa, onda, evo, pozivanjem na progone iz, odavno u biblioteke i nauku, pohranjenog srednjeg vijeka.
Ima i biće o tome snažnih umjetničkih svjedočenja i dokumentarno i naučno utemeljenih knjiga i studija, ali nakon pune decenije nošenja s globalnim terorizmom, zaokupljeni nastojanjem da se "odgovorno okončaju" ratovi u Iraku i Afganistanu i dnevno suočeni s novim ekonomskim, nuklearnim i drugim izazovima, potpuno je nerealno očekivati da bi se Amerika i njeni evropski partneri mogli posvetiti ispravljanju bosanskih ustavnih krivih Drina s pažnjom i potencijalnima kakvi su potrebni za takav posao.
U svijetu se gotovo sve promijenilo osim te monumentalne nekompetencije s kojom bosanski izabrani predstavnici obavljaju državne poslove.
Prva je - potpuno saglasje o tome da se želi da Bosna i Hercegovina postane funkcionalna država koja će biti u stanju da ispunjava uslove za pridruženje NATO-u i Evropskoj Uniji. Druga - da svijet, ni sa tom jasnom predstavom šta se želi, nema baš nikakve namjere da investira vlastite diplomatske potencijale u poslove od kojih su, evo, već gotovo šest godina od miniranja "aprilskog paketa" ustavnih promjena 2006. godine, digli ruke i bosanski političari.
Zgrada Parlamenta BiH
"Svijet" je spreman da ih podrži na tom putu, pa i da uskoro i politički izoluje one koji opstruiraju evropsku perspektivu bosanske države, ali bi i najvećem političkom diletantu moralo biti jasno da nema nikakvih namjera ni kapaciteta u međunarodnoj zajednici da se bilo kome nameću bilo kakve ustavne promjene.To je taj "širi međunarodni kontekst" u kojem učesnicima vašingtonskih ili evropskih razgovora o Bosni i Hercegovini današnja nastojanja za ponovnu "internacionalizaciju" bosanskog slučaja zvuče kao jezik iz kamenog doba.
Oni će učtivo saslušati visoko pozicioniranog bosanskog predstavnika koji ih obavezno podsjeća na istoriju "dugogodišnjeg ličnog prijateljstva" s bar polovinom prisutnih i na vlastitu zapaženu ulogu u pregovorima koji su vodili postizanju Dejtonskog sporazuma; odaće i priznanje Americi što je posredovanjem u tim pregovorima kombinovanim s vazdušnim udarima u demonstraciji "diplomatije poduprte silom" zaustavila ubijanje na Balkanu, a onda će dokazivati sve manjkavosti sporazuma za čije je postizanje upravo prisvajao ne male zasluge.
Američki učesnici dejtonskog mirovnog procesa temeljito su dokumentovali da su i sami pokušavali uticati na bosanske predstavnike da se umjesto nadmetanja u sujetama, rivalstvima i samoljublju posavjetuju s ekspertima za ustavno pravo i pokazali su kako je i tada prvome u Bošnjaka bila dovoljna jedna kasna večera u rezidenciji američkog ambasadora u Turskoj pa da uz nećkanja oko imena "Republika Srpska" ipak pristane na njeno ustavno uspostavljanje i da pošalje izaslanika u Ženevu da takvu saglasnost i potpiše nedjeljama prije nego što će i početi dejtonski pregovori.
Od tada je prošlo više od šesnaest godina i u svijetu se gotovo sve promijenilo osim te monumentalne nekompetencije s kojom bosanski izabrani predstavnici obavljaju državne poslove.
Za brigu o povratku bilo je vrijeme neposredno nakon rata, ali tada su i najviši bošnjački politički dužnosnici bili zaokupljeni procesom koji je u javnosti s razlogom nazvan "prihvatizacija"
Potpuno je uzaludno nastojati da se današnja politika gradi na očekivanom saosjećanju sa bosanskom ratnom žrtvom: to saosjećanje, pa i osjećaj odgovornosti za zakasnjelu intervenciju devedesetih, svijet je iskazao formiranjem Tribunala za ratne zločine pred kojim se sudi svim najodgovornijim za zlodjela, a ostalo je posao za hroničare, istoričare i umjetnike poput, ovih dana aktuelne, Angeline Jolie.
Još je uzaludnije nastojanje da se vlastita suodgovornost za nesavršenosti Dejtonskog sporazuma amnestira pričom kako je ključni problem u njegovom neprovođenju, a ne u njegovoj konstrukciji: pričati danas o "neprovođenju aneksa 7" - o pravu povratka svih na svoje - najbolji je primjer unošenja jezika iz kamenog doba u savremena politička razmatranja.
Za brigu o povratku bilo je vrijeme neposredno nakon rata, ali tada su i najviši bošnjački politički dužnosnici bili zaokupljeni procesom koji je u javnosti s razlogom nazvan "prihvatizacija": valjalo je raskrčmiti društvena dobra, podmiriti rodbinski i ideološki najbliže, proizvesti političke skorojeviće u novu društvenu elitu i tek onda - kad više nema šta da se "prihvatizuje" - sjetiti se aneksa 7 kad više nema ni ko ni kuda da se vraća.
Svijet je željan da se susreće i razgovara s nosiocima vizije za evropsku Bosnu ali se tamošnja diskusija vodi argumentima i mentalitetom, ako ne baš kamenog doba dobroćudnih Flintstonesa, onda, evo, pozivanjem na progone iz, odavno u biblioteke i nauku, pohranjenog srednjeg vijeka.