Na kraju četverodnevne konferencije „Zapadni Balkan: Napredak, zastoj ili nazadovanje?“, upravo održane u Sarajevu, odgovor bi – iz te regionalne perspektive – mogao biti: i napredovanje i nazadovanje, zavisno od toga da li se govori o Hrvatskoj ili o Bosni i Hercegovini.
Očito je da je Hrvatska ostvarila značajan naredak s već ostvarenim članstvom u NATO-u i bliskom perspektivom prijema u Evropsku Uniju a da je Bosna i Hercegovina zastoj u provođenju proevropskih reformi s odbacivanjem projekta postepenih ustavnih promjena u aprilu 2006. godine pretvorila u zaostajanje za svim susjedima.
Odnos domaćih političara i javnosti prema činjenici tog zaostajanja je i najupadljiviji utisak sa sarajevske konferencije: mirenje sa zaostajanjem je dostiglo takvu tačku da i pretendenti na najviše državne funkcije bez i najmanjeg osjećaja suodgovornosti govore o tome kako ćemo se uskoro, s ulaskom Hrvatske u Evropsku Uniju, približiti Evropi jer će „hiljadu kilometara granice s tom zemljom“ sada biti naša granica s Evropom. Kako sad stvari stoje, s ubrzanim priližavanjem Srbije Evropi, perspektive novih stotina kilometara „granice prema Evropi“ su gotovo izvjesne.
A kako su „euroatlantske integracije“ – i po jednodušnim razmišljanjima učesnika sarajevske konferencije – jedino što i domaći i međunarodni posmatrači vide kao izvjesnu budućnost Bosne i Hercegovine, za obnovu napredovanja na tom putu ne može se izbjegavati ozbiljan odgovor na pitanje: kako je ta zemlja od međunarodnog favorita, zemlje kojoj se najviše dugovalo i najviše željelo pomoći, dospjela na samo zaačelje zapadnobalkanskih zemalja kandidatkinja za prijem u euroaatlantsku porodicu?
Zapažen je bio jedan pokušaj da se zapodjene i dijalog o tome negdje pred sam završetak sarajevske konferencije, kad je spoljnopolitički savjetnik bosanskohercegovačkih socijaldemokrata ukazao na duboke podjele u evropskom pristupu Bosni i Hercegovini, a predstavnik Evropske Unije prigovorio kako prečesto sluša šta sve međunarodna zajednica „mora“ da učini u ovoj zemlji, ali je – i kada se u osnovi slažete s analizom evropske i uopšte međunarodne nedosljednosti – nužno upozoriti kako je potpuno beskorisno iz položaja zemlje kandidata za prijem u članstvo Unije kritikovati razlike u pristupima recimo „Italije, Francuske i sve češće Njemačke“ na jednoj strani i Velike Britanije ili drugih zemalja na drugoj: te zemlje i dalje će se rukovoditi vlastitim nacionalnim interesima a svaku zemlju kandidatkinju za članstvo će suditi prije svega po tome sa koliko će efikasnosti, ozbiljnosti i dosljednosti ispunjavati uslove za prijem.
Socijaldemokrati su, kao „relativni pobjednici izbora“, učinili prvi korak kad su potencijalnim partnerima u vlasti poslali platformu proevropskih reformi i tražili od njih da je pročitaju i da sve predloženo ispodvlače sa tri boje: plavom – za ono u čemu se slažu, crvenom – za ono u čemu se uopšte ne slažu, žutom – za ono o čemu se može razgovarati. Za sada je taj poziv ostao bez odgovora a Bosna i Hrcegovina i osam mjeseci nakon izbora bez državne vlade.
Lako je razumjeti bosanski cinizam prema međunarodnim nastojanjima, pa i tvrdnje uglednih komentatora kako ni na ovoj konferenciji „nisu čuli ništa novo“, ali u olakom odmahivanju na prilično jednodušnu poruku i američkih i evropskih učesnika – kako Bosnu i Hercegovinu u budućnosti vide isključivo kao članicu i NATO-a i Evropske Unije - rizikuju da previde i neke zaista ključne poruke koje je prenio predstavnik američke administracije.
Jedna je – da Sjedinjene Države neće dozvoliti potkopavanje dejtonskog sporazuma i da su spremne da poduzmu mjere protiv bilo koga ko bi to pokušao kao što su to pokazale u slučaju pokušaja provođenja antidejtonskog referenduma; druga – da Vašington takođe neće dozvoliti ukidanje funkcije i ovlašćenja visokog predstavnika sve dok se ne ispune zadati uslovi i zemlja se nađe nepovratno na putu euroatlantskih integracija: i treća – da oni koji bi potkopavali dejtonsku Bosnu i Hercegovinu rizikuju da izgube podršku Sjedinjenih Država i Evropske Unije.
Možda zvuči i poznato ali zvuči i kao dosljedno.
Ali, kako vratiti Bosu i Hercegovinu na euroatlantski put? Ovaj autor je na neki simboličan odgovor naišao kad je sa prijema povodom konferencije prešao u susjednu bečku salu sarajevskog hotela „Europa“: tamo je – u opuštenom porodičnom ćaskanju – susreo Ivicu Osima i Faruka Hadžibegića.
Oni su, zajedno s Duškom Bajevićem i grupom drugih fudbalskih ambasadora, pokazali kako se može razgovarati i s neistomišljenicima i rješavati naizgled nerješivo u očekivanju međunarodnih partnera da Bosna i Hercegovina funkcioniše kao jedna država. Našalio sam se s Osimom i Hadžibegićem u vezi s tim međunarodnim predstavljanjem zemlje ali kad bolje razmislim – to zvuči puno bolje od svega što je pokušano.
Očito je da je Hrvatska ostvarila značajan naredak s već ostvarenim članstvom u NATO-u i bliskom perspektivom prijema u Evropsku Uniju a da je Bosna i Hercegovina zastoj u provođenju proevropskih reformi s odbacivanjem projekta postepenih ustavnih promjena u aprilu 2006. godine pretvorila u zaostajanje za svim susjedima.
A kako su „euroatlantske integracije“ – i po jednodušnim razmišljanjima učesnika sarajevske konferencije – jedino što i domaći i međunarodni posmatrači vide kao izvjesnu budućnost Bosne i Hercegovine, za obnovu napredovanja na tom putu ne može se izbjegavati ozbiljan odgovor na pitanje: kako je ta zemlja od međunarodnog favorita, zemlje kojoj se najviše dugovalo i najviše željelo pomoći, dospjela na samo zaačelje zapadnobalkanskih zemalja kandidatkinja za prijem u euroaatlantsku porodicu?
BH. političke vođe na konferenciji "Zapadni Balkan "Napredak, stagnacija ili regresija", 13, juni 2011. godine
Odgovor bi zahtijevao ozbiljne studije i svakako se ne bi mogao reducirati na uobičajene bosanske krajnosti, u kojima se iz Sarajeva sva odgovornost svodi na Banjaluku a iz Banjaluke na Sarajevo – jer ga komplikuje realnost da su najveću štetu jačanju državnih institucija nanijeli najvrući zagovornici „stopostotne Bosne i Hercegovine“ – i nikako ne bi mogao da zaobiđe i ozbiljan razgovor o odsustvu jasnije međunarodne strategije.
Zapažen je bio jedan pokušaj da se zapodjene i dijalog o tome negdje pred sam završetak sarajevske konferencije, kad je spoljnopolitički savjetnik bosanskohercegovačkih socijaldemokrata ukazao na duboke podjele u evropskom pristupu Bosni i Hercegovini, a predstavnik Evropske Unije prigovorio kako prečesto sluša šta sve međunarodna zajednica „mora“ da učini u ovoj zemlji, ali je – i kada se u osnovi slažete s analizom evropske i uopšte međunarodne nedosljednosti – nužno upozoriti kako je potpuno beskorisno iz položaja zemlje kandidata za prijem u članstvo Unije kritikovati razlike u pristupima recimo „Italije, Francuske i sve češće Njemačke“ na jednoj strani i Velike Britanije ili drugih zemalja na drugoj: te zemlje i dalje će se rukovoditi vlastitim nacionalnim interesima a svaku zemlju kandidatkinju za članstvo će suditi prije svega po tome sa koliko će efikasnosti, ozbiljnosti i dosljednosti ispunjavati uslove za prijem.
Socijaldemokrati su, kao „relativni pobjednici izbora“, učinili prvi korak kad su potencijalnim partnerima u vlasti poslali platformu proevropskih reformi i tražili od njih da je pročitaju i da sve predloženo ispodvlače sa tri boje: plavom – za ono u čemu se slažu, crvenom – za ono u čemu se uopšte ne slažu, žutom – za ono o čemu se može razgovarati. Za sada je taj poziv ostao bez odgovora a Bosna i Hrcegovina i osam mjeseci nakon izbora bez državne vlade.
Lako je razumjeti bosanski cinizam prema međunarodnim nastojanjima, pa i tvrdnje uglednih komentatora kako ni na ovoj konferenciji „nisu čuli ništa novo“, ali u olakom odmahivanju na prilično jednodušnu poruku i američkih i evropskih učesnika – kako Bosnu i Hercegovinu u budućnosti vide isključivo kao članicu i NATO-a i Evropske Unije - rizikuju da previde i neke zaista ključne poruke koje je prenio predstavnik američke administracije.
Jedna je – da Sjedinjene Države neće dozvoliti potkopavanje dejtonskog sporazuma i da su spremne da poduzmu mjere protiv bilo koga ko bi to pokušao kao što su to pokazale u slučaju pokušaja provođenja antidejtonskog referenduma; druga – da Vašington takođe neće dozvoliti ukidanje funkcije i ovlašćenja visokog predstavnika sve dok se ne ispune zadati uslovi i zemlja se nađe nepovratno na putu euroatlantskih integracija: i treća – da oni koji bi potkopavali dejtonsku Bosnu i Hercegovinu rizikuju da izgube podršku Sjedinjenih Država i Evropske Unije.
Možda zvuči i poznato ali zvuči i kao dosljedno.
Ali, kako vratiti Bosu i Hercegovinu na euroatlantski put? Ovaj autor je na neki simboličan odgovor naišao kad je sa prijema povodom konferencije prešao u susjednu bečku salu sarajevskog hotela „Europa“: tamo je – u opuštenom porodičnom ćaskanju – susreo Ivicu Osima i Faruka Hadžibegića.
Oni su, zajedno s Duškom Bajevićem i grupom drugih fudbalskih ambasadora, pokazali kako se može razgovarati i s neistomišljenicima i rješavati naizgled nerješivo u očekivanju međunarodnih partnera da Bosna i Hercegovina funkcioniše kao jedna država. Našalio sam se s Osimom i Hadžibegićem u vezi s tim međunarodnim predstavljanjem zemlje ali kad bolje razmislim – to zvuči puno bolje od svega što je pokušano.