Ono što je u izvanrednom filmu Pjera Žalice „Gori vatra“ bilo tek efektna komična situacija iz postdejtonske Bosne, odvija se kao žalosna stvarnost u postizbornoj Bosni i Hercegovini 2015. U filmskoj priči: tešanjski načelnik, u nastojanju da povodom najave dolaska američkog predsjednika (Billa Clintona) makar u tom svečanim povodu pokaže sliku obnove „suživota“ i „održivog povratka“, sastaje se s načelnikom susjedne srpske opštine s neobičnim zahtjevom: „Obrade, treba mi Srba“. – Nema. „Platiću“. – Koliko ti treba?
Komična filmska scena ponavlja se u bosanskohercegovačkoj stvarnosti punih 12 godina kasnije, i to u oba entiteta: u Federaciji se komponovanje nove vlasti odgađa jer stranke pobjednice oktobarskih izbora, SDA-HDZ-DF, nemaju dovoljno Srba koji bi mogli dobiti podršku opozicije da ispune ustavnu obavezu zastupljenosti tog konstitutivnog naroda, a u Republici Srpskoj – po jednom osporavanom audio snimku njene premijerke – takođe je trebalo kupiti „dva papka“ da bi vladajuća partija sačuvala skupštinsku većinu.
Moglo bi, povodom tog pomanjkanja srpskih kadrova u Federaciji, da se govori o mnogo čemu: o tome kako je i zašto multietničnost, kao temeljna istorijska vrijednost Bosne i Hercegovine, poražena i tamo gdje su se u nju najviše zaklinjali; koliko je tome doprinijelo poticanje srpskog stanovništva od strane srpskog vodstva da se, sa kostima predaka, preseljava na “naše teritorije” a koliko to što su pripadnici manjinskih etničkih grupa u oba entiteta i svim kantonima postali građani drugog reda u zapošljavanju u javnim službama i samo simbolični ukras u partijama koje se još uglavnom lažno predstavljaju multietničkim i kako je nešto po čemu je Sarajevo bilo na moralnoj uzvisini u odnosu na svoje rušitelje prešlo u studije prošlosti i bijedno podrugivanje s “multi-kulti” tradicijom.
Ali, bilo bi površno – i svakako pogrešno – ponovno odugovlačenje s formiranjem nove vlasti pripisivati samo teškoćama u obezbjeđivanju ustavno propisane etničke zastupljenosti.
Kad, recimo, samo u četvrtak dođu vijesti kako je zasjedanje Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine prekinuto jer je Klub Bošnjaka tražio petnaestodnevnu “pauzu za konsultacije” a da su poslanici Dodikovog SNSD-a napustili zasjedanje Predstavničkog doma zato što nije prihvaćen njihov zahtjev da se na dnevni red stavi smjena predsjedavajućeg (Šefika Džaferovića iz SDA) zbog optužbi da je odgovoran što nisu istraženi, gonjeni i kažnjeni zločini nad srpskim stanovništvom na području Vozuće jasno je da evropska poruka da nove vlasti najzad moraju početi da se bave poslovima koji su im povjereni ni najmanje nije impresionirala bosanskohercegovačke šampione opstrukcije.
Nema razloga da se vjeruje kako će izabrani Bošnjaci za petnaest dana postići saglasnost koju nisu postigli evo ni za gotovo četiti mjeseca od oktobarskih izbora ni da će SNSD – sa istorijom svečanih dočeka za haške osuđenike i predloga za imenovanje javnih ustanova po najvišem haškom optuženiku – bojkotom parlamenta prisiliti SDA da najzad počne da se bavi odgovornošću i za ratne zločine na teritorijama pod svojom kontrolom. Da je takav postupak proveden povodom mudžahedinskih zlodjela i nad srpskim i nad hrvatskim stanovništvom i da su osuđeni njihovi počinioci danas bi bilo lako složiti se čak i sa Džaferovićem kako je riječ o ucjeni i harangi. Ovako – ne znamo.
Ali, ovi primjeri opstrukcije parlamenta samo su površna manifestacija dubokih i – sa vladajućom pameti iz protekle dvije decenije – nerješivih nesporazuma čak i o tome šta se uistinu želi.
Očito je, naime, da se s kriterijem “koliko imate ruku”, za glasanje o formiranju vlasti, u svijetu časna funkcija poslanika svodi na ulogu lutke na koncu na daljinsko upravljanje a sve je očitije i da se “matematičkim koalicijama” i u prošlom i u nastupajućem mandatu bave slabi matematičari: ne mogu sakupiti dovoljno “ruku” i ostavljaju prostor poraženima da se naslađuju blokadom institucija u kojima bi u interesu građana bio neophodan i njihov doprinos. Ako je cilj opozicionih partija i prvaka bio da dokažu kako nova federalna koalicija nema kapacitet za formiranje vlasti – to je danas očito, ako nepristajanjem da u okviru vlastitih izbornih rezultata doprinesu formiranju te vlasti pokazuju da ih se i ne tiče hoće li ona uopšte profunkcionisati – onda na sebe preuzimaju i dio odgovornosti za dalje nazadovanje i gubljenje evropskih perspektiva.
Svi ti motivi – opstrukcije, podjela, antidržavlja – isplivali su na površinu i povodom velikodušnog njemačko-britanskog, a sada već i zajedničkog evropsko-američkog, pokušaja da se od novoizabranih vlasti isposluje pisana obaveza povratka na put proevropskih reformi. Nakon što se Predsjedništvo Bosne i Hercegovine saglasilo o nacrtu takve izjave, njeno osporavanje počelo je zahtjevom iz Republike Srpske da se u izjavu upiše i čitav dejtonski ustav a evropska preporuka da se vlasti posvete ekonomskim i socijalnim reformama razvodnjava se i obnavljanjem rasprava o “trećem entitetu” ili makar TV kanalu na hrvatskom jeziku a nećemo dugo čekati da se zahtijevaju i nove garantije suvereniteta i teritorijalnog integriteta države.
Sve ono zbog čega je u ekonomiji tako kako jeste, s masovnom nezaposlenošću i korupcijom, i zbog čega godinama ostaje neprovedena i presuda evropskog suda u “slučaju Sejdić-Finci” o jednakim pravima manjina u izbornom procesu.