Temu ovonedjeljne kolumne nametnule su izjave o Bosni i Hercegovini iz dviju susjednih zemalja čiji su aktuelni prvaci, slijedeći politike Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana iz vremena raspada Jugoslavije, umislili – a u odsustvu međunarodnog nadzora i korektiva i prećutno ozakonili – da im pripada uloga „garanata Dejtonskog sporazuma“.
U proteklih nedjelju dana, u eskalaciji bosanskohercegovačkih napetosti oko referenduma o „državnom prazniku Republike Srpske“ zakazanom za 25. septembra, takve pokroviteljske izjave u rasponu od potpune ravnodušnosti premijera Srbije i nemiješanja u „odnose Bosne i Hercegovine i Republike Srpske“ do ushićenosti predsjednice Hrvatske bosanskohercegovačkim narodom, prirodom, kulturom i svim drugim pod uvjetom potpune jednakopravnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini stizale su jedna drugu. To je svakako mnogo bolje nego kad su Milošević i Tuđman, čak i dok su međusobno ratovali, vodili pregovore o podjeli susjedne zemlje ovjekovječene Tuđmanovim crtanjem novih granica na salveti tokom diplomatske večere a njihovi sljedbenici i izvođači radova na terenu Božidar Vučurević i Mate Boban dilemu o tome „a kud ćemo s Muslimanima“ riješili konsenzusom: s njima u Neretvu.
Kolinda Grabar Kitarović i Aleksandar Vučić
Mislio sam pisati nešto o tome kako ni ravnodušnost Beograda ni „uvjetna ushićenost“ hrvatske predsjednice nisu na nivou njihovih ranijih izjava – ni očekivanja međunarodnih sagovornika – o tome da će i Srbija i Hrvatska pozitivno uticati na poticanje proevropskih reformi u Bosni i Hercegovini. „Nemiješanje“, čak i ako je u slučaju premijera Srbije samo način da se dobije na vremenu za neki manje dramatičan izlaz iz krize s referendumom, u osnovi znači odbijanje da se preuzme praktična inicijativa i odgovornost za javno obećavano „dobrosusjedstvo i regionalnu bezbjednost i saradnju“: ono bar u javnim manifestacijama ostavlja prvacima Republike Srpske odriješene ruke da nastave s antidejtonskom retorikom i aktivnostima sve do potencijalnog referenduma i o samom otcjepljenju. „Neutralnost“ prvaka hrvatske vladajuće stranke u vezi s najavljenim referendumom u Republici Srpskoj baš ovih dana se raskrinkala u svim paradržavnim dimenzijama u pismu što ga je uputio Visokom predstavniku i ambasadorima zemalja članica Savjeta za provođenje mira: osuđujući i separatizam i unitarizam, kad opadnu svi smokvini listovi, u traženju hrvatske jednakopravnosti ide se sve do otvorenog zagovaranja neke vrste trećeg entiteta.
Bilo bi lako, u tom poigravanju s idejama otcjepljenja Republike Srpske ili oživljavanja pokojne „Herceg-Bosne“ u nekoj malo uljuđenijoj varijanti, prepoznati i osuditi duhove međunarodno osuđenog udruženog zločinačkog poduhvata da se – sa identičnim idejama ustavnopravnog očitovanja o „odnosima Bosne i Hercegovine i Republike Srpske“ – nije javio i prvak trećeg konstitutivnog naroda: zatražio je od Ustavnog suda da stavi van snage odluku o entitetskom referendumu. Tako je, pred najvišom sudskom instancom, i sam uveo entitet kao „stranku u sporu s državnom“, u kojoj bi trebalo da predstavlja samo administrativnu jedinicu njenog unutrašnjeg uređenja.
Tako se i na ovom primjeru pokazuje da je za bosanski tango, za razliku od argentinskog, uvijek potrebno troje. Bakir Izetbegović – u tom pridavanju Republici Srpskoj pravnog statusa partnera državi čiji je sastavni dio – nastavlja tamo gdje je stao njegov otac kad je u Dejtonu pristao da se u članu 1 novog državnog ustava napiše kako će „Republika Bosna i Hercegovina, čije će zvanično ime od sada biti Bosna i Hercegovina, nastaviti svoje zakonsko postojanje po međunarodnom pravu kao država sa prilagođenom unutrašnjom strukturom“ kao međunarodno priznata država koja tako gubi status Republike a ustupa ga entitetu. Ni do tada, a ni punih 20 godina kasnije, bošnjački prvaci i partije nisu imali državotvornih ideja i mašte da ponude ustavnopravni okvir u kojem će osim konstitutivnih naroda sva prava i ravnopravnost imati i sustavno potisnuti građani. Čak je i njihova po imenu najbosanskija stranka, zaustavljajući prije deset godina međunarodno podržavani proces postepenog jačanja državnih institucija, u ime maksimalističke ideje – stopostotne BiH – proizvela potpunu blokadu reformskog procesa i zaostajanje u procesu evropskih integracija za susjedima.
Bakir Izetbegović
Usijana retorika povodom ovog i posebno onog „konačnog referenduma“, koji bi – u odsustvu međunarodnog priznanja – imao tek efekte ankete na temu „šta je babi milo“, ide sve do zastrašivanja čak i novim sukobima. Ne mogu a da o tome ne razmišljam sa sjećanjem na samo jedan – baš današnji dan – prije 24 godine (25. avgusta 1992.) kad je u jutarnjim satima na susjednoj Dolac Malti u granatiranju ubijeno troje mojih prvih susjeda iz Hrasnog (Dragica Pilipović, Sadžida Toholj i Muhamed Pašić); kad je popodne artiljerijskom vatrom sa Vraca zapaljena 21-spratna zgrada na današnjem Trgu heroja koja je sva plamtjela kao ogromna buktinja izazivajući vrelinu i u mom nekih 200 metara udaljenom stanu i u kojoj je izgorjela petočlana muslimanska porodica (dvoje unučadi i njihovi dedo, nana, tetka i komšinica – Jelena Vesko – koja je pokušavala da im pomogne) a zatim je cijele noći ispod mojih prozora promicala kolona više stotina nesretnika koji su u tom jednom trenu ostali bez svega što su imali) a te večeri zapaljena je i Gradska vijećnica s nacionalnom i univerzitetskom bibliotekom i njenim neprocjenjivim knjižnim i dokumentarnim blagom. Sa tim sjećanjima ne vjerujem da iko, ni u susjedstvu ni u velikom svijetu, ima pravo na ravnodušnost pred izazovima miru.