Dok se, u ranim razgovorima o budućem predsjedniku bosanskohercegovačkih socijaldemokrata, kao jedan od najpoželjnijih kandidata spominjao član posljednjeg Predsjedništva SFRJ Bogić Bogićević, u bosanskoj Internet javnosti – čijoj većini nikada niko nije valjao – najčešći prigovori protivnika te kandidature ticali su se njegovih godina, kondicije i zdravlja: “star, umoran, bolestan”. Ti prigovori nemaju nikakvog značaja ili uticaja na ishod trke za prvoga u socijaldemokrata, jer je raspravu prekratio sam Bogićević, s poštovanjem i zahvalnošću odbijajući kandidaturu, ali možda je korisno za buduće kriterije u odlučivanju o kandidatima za javne poslove pogledati svjetska iskustva u vezi sa “starošću” nosilaca najviših javnih funkcija i odgovornosti.
U mom novinarskom iskustvu nezaboravan odgovor na tu temu dao je tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan u izbornoj kampanji 1984. u kojoj je u 74. godini tražio ponovni izbor a protivnik mu je bio 56-godišnji kandidat demokrata Walter Mondale. Kad je u debati upitan ima li, s obzirom na godine, kondicije za nošenje s mogućom međunarodnom krizom, Reagan je odgovorio: “Ja neću postavljati pitanje godina u ovoj kampanji i neću zloupotrebljavati mladost i neiskustvo svog protivnika u političke svrhe”.
Opštem smijehu povodom ovog odgovora pridružio se i sam Mondale.
Pitanje godina od tada se nije postavljalo u američkoj politici. Uoči izbora 2016. godine kao najpoželjniji kandidat Demokratske stranke spominje se bivša prva dama Amerike i bivša šefica američke diplomatije Hilary Clinton koja će neposredno uoči tih izbora navršiti 69 godina i – ako bude izabrana – bila bi nakon Reagana najstariji pobjednik predsjedniičkih izbora u Americi.
Političko iskustvo na cijeni je i u američkom Kongresu: Predstavnički dom i Senat bili su 1. januara 2013. godine “stariji” nego ikada ranije u istoriji - prosječna starost senatora bila je 63 a člana Predstavničkog doma 57 godina. Šest senatora bilo je u osamdesetim, 19 u sedamdesetim a 35 u šezdesetim godinama. Najstariji senator u novijoj istoriji Strom Thurmond umro je 2003. u stotoj godini a sljedeći najstariji u Senatu Frank Lautenberg 2013. u 89. godini. On je ujedno bio i posljednji senator iz generacije koja je učestvovala u Drugom svjetskom ratu. Na “starenje” Kongresa dijelom utiče i to što je posljednjih decenija znatno povećana i životna dob stanovništva pa je tako Amerikanac rođen u 1900. godini živio prosječno 49 a današnja generacija prosječno živi 78 godina.
Ako ipak postoji neki “generacijski jaz” u aktuelnoj američkoj politici on se ne tiče toliko podjele u biračkom tijelu na one koji radije glasaju za mlađe i one koji glasaju za starije nego su statistički analizirane i utvrđene razlike u tome kako se mlađi i stariji birači u izborima odnose prema pitanjima koja ih se najviše tiču. Stariji su, na primjer, mnogo osjetljiviji na svaku inicijativu za smanjivanje socijalnih davanja i stečenih prava; oni su često i konzervativniji dio stanovništva - rukovođeni tradicionalnim vrijednostima i svjetonazorima - dok su mlađi liberalniji i otvoreniji za promjene pa su tako oni bili jedna od prevagnjujućih kategorija stanovništva u izboru Obame kao prvog crnog američkog predsjednika a značajno su doprinijeli porastu tolerancije u američkom društvu u pitanjima vjere ili seksualne orijentacije i ozakonjenja istospolnih brakova.
Pitanje godina u politici ne opterećuje ni demkratsku javnost u evropskim zemljama, pa recimo predsjednik Njemačke ima 74 a predsjednik Italije – Giorgio Napolitano – 89 godina, dok je predsjednik najmnogoljudnije demokratije na svijetu, u Indiji, 78-godišnjak.
Ovaj osvrt na svjetska iskustva i standarde nipošto ne znači da su godine, odnosno životno i političko iskustvo ili čak mudrost, bilo kakva automatska prednost starijih u odnosu na mlađe pretendente na izborne funkcije niti cinična opaska “nisam dovoljno mlad da sve znam” irskog pisca Oskara Vajlda (Oscar Wilde, 1854-1900) diskvalifikuje sve mlade ljude iz konkurencije za najviše javne poslove. On samo ukazuje na to kako u demokratskom svijetu “starost” kandidata ne samo da nije eliminacioni kriterij nego je naprosto neumjesno pa i nepristojno diskriminirati bilo koju kategoriju stanovništva na osnovu pored ostalog godina.
U Bosni i Hercegovini, pored svih drugih nepomirljivih krajnosti i netrpeljvosti - prema etničkom i vjerskom “drugom”; prema osobama drugačijeg seksualnog ili političkog opredljenja; prema svima koji dovode u pitanje ili narušavaju ratom i progonima stvorene nove realnosti; prema makar i nedobrovoljnoj “dijaspori” … - sada se još želi prokopati i jaz između “starih” i mladih i po cijenu otpisivanja ličnosti provjerenog znanja, iskustva, karaktera i političke mudrosti i dosljednosti. Može nam se – za razliku od Amerike i Njemačke, Italije i Indije i svih drugih koji se još nisu dosjetili kako je svako sa šezdeset godina obavezno “star, umoran i bolestan”.