Otkako sam, pred slikama eskalacije krize u Ukrajini, na ovom mjestu pisao o bolnim sličnostima između bosanskog iskustva devedesetih i ukrajinskog ovih dana („Tako isto a tako drugačije“ – 9. maja 2014.) – o vapajima civilnog stanovništva za očuvanje mira; o dobro naoružanim paravojskama koje blokiraju puteve i pristup gradovima s maskama na licu; o nasilnom zauzimanju radiotelevizijskih predajnika radi danonoćnog propagiranja samo „svoje istine“; o jeziku mržnje i isključivosti; o teritorijalizaciji potencijalnih rješenja, nemoći diplomatije i ponižavanju međunarodnih posmatrača; uzaludnosti očekivanja da „Evropa“ i Ujedinjene nacije bilo šta urade i bezosjećajnosti za sudbinu civilnog stanovništva – „situacija na terenu“ samo je potcrtavala to osjećanje već viđenog.
Ništa tako duboko kao slike žena i djece, nemoćnih i ostarjelih, koji se sa zavežljajima potrepština i uspomena ukrcavaju u kolone automobila, autobuse i vozove, ostavljajući očeve, braću i muževe u zonama sukoba i prijeteće eskalacije nasilja.
Dijete s nosićem pritisnutim uz prozor autobusa i uplakana majka u pozadini – slika kakvu sam gledao uživo kad su u samrtno proljeće 1992. konvoji sa ženama i djecom, ostarjelima i bolesnima, napuštali Sarajevo s nadom i obećanjima kako je to samo privremeni oproštaj, „dok ovo ne prođe“, da bi za mnoge od njih to bilo i zauvijek, bilo zato što više nema onih koji su ostali da čuvaju kuću ili brane grad i državu, bilo zato što za njih više nema onog istog grada ni one iste države koje su sa suzama ostavili.
Gledajući slike iz Ukrajine, s vremenske distance od pune 22 godine od vlastitog doživljaja nasilnih oproštaja i rastanaka u opkoljenom Sarajevu, tek iz opisa ispod slike primjećujem kako su na njima žene i djeca pripadnika „obje strane u sukobu“ i kako je saosjećanje s njima potpuno jednako nezavisno od toga jesu li im očevi „ukrajinski patrioti“ ili „proruski separatisti“. Njihova bol i tuga, suze i jecaji, strah i neizvjesnost, jednako su doživljeni i autentični.
Oni u tom nasilnom istrgnuću iz korijena ne snose nikakvu odgovornost za ideale separatizma i velikodržavlja zbog kojih su njihovi očevi, sinovi ili braća uzeli oružje ili regrutovani da ratuju, ubijaju ili ginu zavijajući u crno i stotine i hiljade nevinih na drugim stranama nepomirljivih nacionalnih dioba.
Tihi marš za žrtve leta MH17, Amsterdam, 23. juli 2014.
Kao, recimo, hiljade osoba u najmanje deset zemalja, od Holandije do Malezije, Australije do Velike Britanije, neposredno pogođenih ubistvom 298 putnika i članova posade malezijskog aviona oborenog nad istočnom Ukrajinom. Kažem – neposredno pogođenih, jer posredno su pogođeni i svi koji širom svijeta iščekuju ili će tek iščekivati pronalazak lijeka protiv AIDS-a, jer su u avionu bili i neki od najuvaženijih svjetskih eksperata na putu za razmjenu rezultata svojih naučnih istraživanja na konferenciji u Australiji, a ne može ostati ravnodušan ni bilo ko s elementarnim osjećanjem ljudskosti pred spoznajom kako su među poginulima i troje djece koja su se s djedom sa odmora u Evropi vraćala u školu u Australiji.
Mislim da sa tim osjećanjem ljudskosti nijedan urednik sa sjećanjem na propagandni jezik devedesetih ne bi u svojim novinama i danima nakon te globalne tragedije objavljivao naslove tipa „srušio se malezijski avion“ kad sve upućuje na zaključak da je avion oboren. Konačne zaključke o tome ko je zaista kriv treba naravno ostaviti za vrijeme kad budu objavljeni nalazi međunarodne istrage ali neka od najčešćih opravdanja koja dolaze od proruskih separatista – osumnjičenih za obaranje aviona – ili iz Moskve, međunarodno osumnjičene da naoružava i obučava esktremiste, vrijeđaju zdrav razum kao i uvjeravanja devedesetih kako Srbija nema ništa s ratnim djejstvima u Bosni i Hercegovini.
I tada, kao i sada, bilo je jasno kako „samoorganizovani ugroženi narod“ nije mogao posjedovati tenkove i bacače raketa, minobacače i protivavionska oružja: ona su mu neposredno prije „rata“ dovožena kamionima u čijim je deklaracijama pisalo da voze oružje „za kasarne JNA“ ili čak da transportuju banane kao što je bio slučaj s kamionima s oružjem zaustavljenim koji mjesec prije rata na putevima nedaleko Foče ili na Bistriku iznad Sarajeva ili su mu ustupljena, zajedno sa zločinačkim oficirima, od strane nekad „svenarodne“ JNA.
Vijest kako se tek „srušio avion“ jednako je bezosjećajna kao i izvještavanje Tuđmanovih medija u novembru 1993. kako se „srušio mostarski Stari most“ sve dok nisu pokazani snimci njegovog sistematskog granatiranja i urušavanja ili izvještavanje paljanske televizije u maju 1992. kako je „u sinoćnjim borbama pogođeno sarajevsko porodilište“ iako su u njemu u sistematskom granatiranju uništena dva sprata i ubijeno petoro novorođenčadi. Taj jezik bezosjećajnosti tipičan je za novinarstvo koje se, umjesto težnje za objektivnošću, poziva na neutralnost koja, u izboru između dobra i zla, vodi iznevjeravanju ljudskosti.