Istraživanje o medijskim slobodama u Bosni i Hercegovini u 2018. godini, koje su u Sarajevu povodom Međunarodnog dana slobode štampe, upravo predstavili Friedrich-Ebert Stiftung i Udruženje-udruga BH novinari, sadrži i dobru i lošu vijest o bosanskohercegovačkom novinarstvu danas: dobra je - to da građani Bosne i Hercegovine najviše vjeruju medijima (76,8 posto anketiranih) a najmanje političarima (15 posto) i političkim strankama (19.4 posto) a loša je - to da građani vjeruju kako najviše uticaja na medije imaju upravo političari i političke stranke (75.4 posto).
Kada se zna da na političkoj sceni Bosne i Hercegovine već gotovo tri decenije vladaju nacionalističke partije i političari onda je jasno da njihov prevlađujući uticaj na medije doprinosi produbljivanju - umjesto premošćivanju - etničkih i vjerskih podjela, predrasuda, napetosti, nepovjerenja pa u ekstremnim slučajevima i mržnji. U odsustvu kulture i tradicije vladavine prava, mediji - vođeni stranačkim i nacionalnim isključivostima - dnevno emituju izjave i saopštenja stranačkih prvaka koja imaju dva jednako štetna efekta: ili mobilizacije za ekstremno nacionalističke projekte ili gubljenja nade u bilo kakve pozitivne pomake i odustajanje od učešća u demokratskim procesima velikog dijela stanovništva. U takvoj atmosferi isključivosti dio medija prihvata ulogu javnih batinaša u službi svojih političkih pokrovitelja. Pokušavaju dominirati pravosuđem; naručuju i najavljuju optužnice; osuđuju i presuđuju bez suda.
Medijska ekipa bježi pod vatrom snajpera, Sarajevo, maj 1992
Novinari koji su se stavili na raspolaganje naručiocima tih odstrela, među kojima su brojni i oni koji su i lično bili žrtve tih medijskih progona da bi zatim presvukli dres i sami postajući progonitelji, u opravdavanju tog salta mortale vole da kažu kako je "ovdje uvijek bilo tako". Poštovanje za kolege koji su u očuvanju prava na riječ žrtvovali i život, poput dopisnika Oslobođenja iz Zvornika Kjašifa Smajlovića - koji je bukvalno do posljednjeg daha izvještavao o padu svog grada - i za sve one koji su bez obzira na nacionalno porijeklo uprkos teroru svjedočili o opsadi Sarajeva, nalaže mi da u ovakvim prilikama kažem kako i nije sve bilo isto i kako se dostojanstvo profesije branilo i uz najvišu cijenu.
Za ovu priliku, izdvojiću sjećanje na predratnog i ratnog najboljeg reportera Oslobođenja Vladu Mrkića.
On je ispisao neke od najpotresnijih izvještaja u godinama nasilnog raspada Jugoslavije. Izvještavao je sa Kosova; sa slavonskih ratišta; napisao reportažu o armijskom pustošenju hercegovačkog sela Ravno (nasuprot optužbama hrvatskih nacionalista kako je Oslobođenje bilo ravnodušno za to prvo naselje uništeno u ubijanju Bosne i Hercegovine); autor je nekih od najpotresnijih - neposredno doživljenih - priča o godinama opsade Sarajeva, od one o ubistvu porodice Ristović do brojnih o stradanju djece Sarajeva. Uvijek sam cijenio to što sam iz njegovih tekstova znao da nikada nije pisao o nečemu što nije lično vidio i doživio ali sam tek godinama kasnije, isčitavajući zapisnike s haških suđenja, naišao na jedinstveno svjedočanstvo o njegovoj ljudskoj i novinarskoj veličini. Svjedok Sead Omeragić, koji je u ratnoj 1992. pisao za Slobodnu Bosnu, na suđenju Momčilu Krajišniku 14. aprila 2005. ispričao je kako je Vlado - prolazeći pored srpskog paravojnog komandanta Željka Ražnatovića Arkana - u danu kad je izvještavao o nasilju u Bijeljini, s podignutim prstom rekao: "Istorija vam neće oprostiti to što činite bijeljinskim Muslimanima". Arkan je zatražio njegovu legitimaciju. "Ti mora da si Hrvat kad tako govoriš" - rekao mu je Arkan. "Ma, nije, Srbin je, ali vidiš i sam kakav je to Srbin" - umiješala se Biljana Plavšić koja je tog dana kao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine snimljena kako ljubi čovjeka odgovornog za teror u Bijeljini. "Vodite ga!" - zapovijedio je Arkan i Omeragić kaže kako se tada uplašio za Vladin život. "Pokazao je hrabrost kakvu ja nikad nisam i vjerovatno nikad neću pokazati" - rekao je Omeragić pred haškim sudijama.
Te priče o ličnom doprinosu mojih kolega i saradnika inspirativan su primjer odbrane slobode štampe u svijetu u kojem se brutalno nasilje nad novinarima seli iz jednog u drugo područje nasilja pa su za četvrt vijeka od terora nad Bosnom i Hercegovinom novinari ubijani u Iraku, Meksiku, Šri Lanki, na Kosovu ... sve do ubistva devet novinara ove nedjelje u Kabulu, među kojima i troje saradnika Radija Slobodna Evropa - da im se s poštovanjem spomenu i imena: Abadullah Hananzai, Sabawoon Kakar i Moharram Durani. Oni su među 24 novinara ubijena do sada ove godine u svijetu nakon što je godinu ranije ubijeno 46 a zatvorena 262 novinara.
Sloboda štampe ne može se uzeti zdravo za gotovo čak ni u zemlji prvog amandmana, ustavne zaštite uzvišenog prava na javnu riječ koju uživaju američki mediji. Ono je pod udarom omalovažavanja novinara koji proizvode "lažne vijesti"; spadaju među "najpokvarenije ljude" i "neprijatelji su američkog naroda" - kako o njima govori sadašnji američki predsjednik čija podrška svjetskim autokratima ohrabruje sužavanje novinarskih sloboda u svijetu.