Povremene rasprave, pa i žestoke prepirke o prirodi bosanskohercegovačkog društva, u kojima se ono ljulja između svoje evropske pripadnosti i vjerskih dogmi i zabrana, rasplamsavaju se sa gotovo svakim pokušajem izbora između te dvije krajnosti ili pokušajem njihovog pomirenja i koegzistencije. U bošnjačkom dijelu bosanskohercegovačke javnosti one su otvorene od samog dolaska na vlast „stranke muslimanskog kulturnog kruga“ 1990. godine.
Demontaža civilizacijske odvojenosti vjerskog i državnog simbolično je počela već sa ulaskom poslanika te partije u republički parlament u kojem su u demonstraciji programskog opredjeljenja „u svojoj vjeri-na svojoj zemlji“ klanjali džuma-namaz u skupštinskoj zgradi pokazujući i tako koliko im je tuđa ideja multietničke zajednice.
To se – u manifestaciji rasističkog prebrojavanja krvnih zrnaca – nastavilo u Sarajevu pod opsadom kad su intelektualne perjanice islamističkog krila vladajuće partije poveli hajku protiv „miješanih brakova“ označavajući djecu iz takvih zajednica „dezorijentisanom“ i kad je u srcu Sarajeva službeno zabranjeno točenje alkohola.
Nepomirljivost te dvije krajnosti u razumijevanju Bosne i Hercegovine od tada se pokazivala u nebrojenim povodima. U ratnoj i neposredno poratnoj islamizaciji državnih institucija, uključujući i Armiju, čija je časna misija odbrane zemlje uprljana dolaskom i zlodjelima stranih ratnika džihada. U potiskivanju ustranu, pa čak i grubom vrijeđanju, nebošnjačkih zagovornika nezavisne bosanske države i njene kulture i tradicije etničke i vjerske tolerancije. U odbacivanju socijaldemokratske alternative s obećanjem političkog prvaka bošnjačke partije kako „nakon izbora ni paradajz više neće biti crven“.
Nebrojeni su povodi u kojima je obnavljana ta rasprava: ulični protesti s paljenjem zastava pred ambasadama prijateljskih evropskih država zbog objavljivanja „danskih karikatura“, agresivna politizacija Islamske zajednice u godinama kad je na njenom čelu bio reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić, pritisak na javne televizije da „prilagode program“ potrebama vjernika u vrijeme ramazana, sve do nedavno obnovljene polemike o tome treba li zabraniti – ili odobriti – ženi pod hidžabom da radi u državnom pravosuđu.
U svakom nastavku te rasprave oglašavali su se i intelektualno nepotkupljivi glasovi, u prilog Bosne i Hercegovine evropske pripadnosti i vrijednosti, ali ih je tako malo da intelektualni džihadisti mogu sve da ih navedu – i osude - u jednom kraćem novinskom pasusu. Oni se pri tome ne zaustavljaju tek na verbalnim osudama nego zahtijevaju da se, recimo, ugledna bosanskohercegovačka autorka s adresom u Parizu i novinarka koja ju je intervjuisala i krivično gone zbog toga što su - diskutujući o Kur'anu - „izazivale nacionalnu, rasnu i vjersku mržnju, razdor i netrpeljivost“.
Oni se pri tome ne zaustavljaju tek na verbalnim osudama nego zahtijevaju da se, recimo, ugledna bosanskohercegovačka autorka s adresom u Parizu i novinarka koja ju je intervjuisala i krivično gone zbog toga što su - diskutujući o Kur'anu - „izazivale nacionalnu, rasnu i vjersku mržnju, razdor i netrpeljivost“.
Sa istom motivacijom, nedopuštanja bilo kakve javne rasprave o svetoj knjizi i njenoj makar i najnakaradnijoj interpretaciji, ovih dana je uznemireni čitalac Oslobođenja optužio glavnu urednicu sarajevskog dnevnika da – objavljujući tekst u kojem provjereno antinacionalistički kolumnista zagovara slobodu da se kritički govori i o najsvetijoj knjizi – „nabacuje loptu“ vjerskim ekstremistima poput sljedbenika "Islamske države“ (IDIL) da počine ko zna kakva zlodjela i sugerišući da bi i ona mogla snositi moralnu odgovornost za krvoproliće.
Na toj liniji, sugerisanja kako i za zlodjela počinjena u ime "Islamske države“ postoje i neki skriveni motivi, namjere i zavjere, ovih dana se u nastupu na nekom skupu u Beču oglasio i bivši reisu-l-ulema Cerić. Rekao je kako, nakon napada u Briselu, počinje vjerovati kako je riječ o „velikoj zavjeri protiv islama na Istoku i Zapadu“ i – u skladu s novonađenom vjerom u teoriju zavjere – postavio i pitanje: Ko se krije iza IDIL-ove maske?
Oba ova reagovanja, i uznemirenog čitaoca i bivšeg reisa koji traži dublje i geostrateške motive iza pojave IDIL-a, tipična su po tome što polaze od toga da „mora biti neki uzrok“ iza nasilja, dajući mu na taj način razumijevanje – ako ne i opravdanja – i ne prihvatajući da se radi o nasilju u ime ekstremne interpretacije islama koja nalaže da se ili pokore ili istrijebe svi koji drugačije tumače i praktikuju islam i svi pripadnici drugih religija ili nevjernici.
Teroristički napadi bilo u zapadnim gradovima, od Njujorka preko Madrida i Londona do Pariza i Brisela, ili u islamskim zemljama poput Indonezije i Pakistana, Afganistana i Iraka, Sirije i Libije, počinjena su u ime ekstremnog tumačenja islama i nad njima nema mjesta lamentiranju o zavjerama, maskama i opravdanjima a najmanje optuživanju novinskih kolumnista ili urednika da diskutujući o vjerskom ekstremizmu i glupostima „nabacuju loptu“ džihadistima.
Može vam se učiniti da zagovornici društva uređenog po šerijatskim zapovijestima i zabranama i nemaju ustavotvornu moć, pa tako i njima pripada univerzalno pravo na makar i najnakaradniju riječ, ali oni su za dvije i po decenije agresivnom medijskom, političkom i javnom indoktrinacijom ušutkali dobar dio proevropske javnosti i nametnuli društvo ne-baš-prećutnih zabrana u kojima je najbolje ćutati i gledati svoja posla a u centralnim dijelovima grada i čak planinskim izletištima šire se zone ugostiteljske „halal - ponude“ u kojima gosti iz svijeta privučeni pričama o Sarajevu kao jednom od najljepših evropskih gradova i domaći baštinici kulture akšamluka sve teže mogu naći čašu vina, piva ili žestokog pića.