Priredila: Sabina Čabaravdić
U komentaru Wall Street Journala, Svante Cornell objašnjava zašto je američka “reset” politika prema Rusiji sada kontraproduktivna.
Amerikanci bi na aneksiju Krima trebali odgovoriti jačanjem NATO savezništva u ruskoj blizini. I to s pravom. Ali zadatak je to kojeg valja obazrivo obaviti, jer se mora voditi računa o sigurnosti u južnokavkaskom koridoru kroz Gruziju i Azerbajdžan, što je krucijalno za tranzit iz Afganistana, kao i zapadnog pristupa srcu Euroazije.
Iako ih razdvaja Crno more, sudbina Ukrajine i zemalja Južnog Kavkaza jako je povezana. Svi su oni sastavni dio Putinovog sna o euroazijskom carstvu koje se proteže od Bjelorusije do Tadžikistana. Bez Ukrajine nema ni euroazijske unije. Bez kontrole nad Južnim Kavkazom Rusija ne može osigurati Kaspijsko more i centralnu Aziju.
Za SAD ova je regija, nakon napada od 11.septembra, postala i pitanje vlastite nacionalne sigurnosti. Spremnost postsovjetskih zemalja da pomognu u borbi protiv terorizma bila je direktno proporcionalna stepenu nezavisnosti od Moskve.
U posljednjih pet godina, međutim, američki predsjednik Barack Obama je svojom "reset" politikom stvarao bolje odnose s Moskvom na račun tih malih država. Za lidere postsovjetskih država, američko distanciranje od bilo kojih obaveza njihove zaštite odvijalo se paralelno s jačanjem ruskog pritiska da napuste svoje prozapadne vanjske politike.
Stvari se neće zaustaviti na Ukrajini, nego će Moskva najvjerojatnije nastaviti stvarati haos u području južnog Kavkaza. Putin, naime, zna strategijsku važnost tog područja, bolje nego većina zapadnih stratega.
Dokazao je to još invazijom na Gruziju, 2008.godine, kojom je spriječeno širenje NATO-a na istok. Dokazuju to i riječi Dmitrija Medvjedeva koji je 2011., izjavio: “Da se rat s Gruzijom nije desio, još bi se nekoliko zemalja pridružilo NATO savezu”.
Ako Moskva blokira pristup preko južnog Kavkaza, Washington bi se mogao naći na milosti i nemilost Islamabadu. A ova opasnost itekako je realna.
Kremlj je već konsolidirao svoju kontrolu nad Armenijom. U Jerevanu, baš kao i u Tbilisiju, Putin ulaže u jačanje proruske opozicije, te nevladine organizacije i etničke manjine. Čelnici, i Gruzije, i Azerbejdžana, nisu više, nakon Krima, impresionirani zapadnim obećanjima. Njihova prozapadna vanjska politika ima više mana, nego prednosti.
Ovakav razvoj bi mogao imati ozbiljne posljedice za Ameriku, koja će, na duži rok, izgubiti pristup centralnoj Aziji. Da bi spriječili ovakav scenario, Obama i saradnici moraju uvjeriti svoje saveznike u Tbilisiju i Jerevanu, da “reset” politika prema Moskvi više ne vrijedi.
Paralelno, neophodno je produbiti sigurnosne i odbrambene veze. Barack Obama svoju podršku Gruziji mora pretvoriti u članstvo u NATO-u, i to već na predstojećem samitu. Ako se u bilo koju od ovih zemalja instaliraju američki vojni objekti i osoblje - Moskva će dobiti pravu poruku.
U komentaru Wall Street Journala, Svante Cornell objašnjava zašto je američka “reset” politika prema Rusiji sada kontraproduktivna.
Amerikanci bi na aneksiju Krima trebali odgovoriti jačanjem NATO savezništva u ruskoj blizini. I to s pravom. Ali zadatak je to kojeg valja obazrivo obaviti, jer se mora voditi računa o sigurnosti u južnokavkaskom koridoru kroz Gruziju i Azerbajdžan, što je krucijalno za tranzit iz Afganistana, kao i zapadnog pristupa srcu Euroazije.
Iako ih razdvaja Crno more, sudbina Ukrajine i zemalja Južnog Kavkaza jako je povezana. Svi su oni sastavni dio Putinovog sna o euroazijskom carstvu koje se proteže od Bjelorusije do Tadžikistana. Bez Ukrajine nema ni euroazijske unije. Bez kontrole nad Južnim Kavkazom Rusija ne može osigurati Kaspijsko more i centralnu Aziju.
Za SAD ova je regija, nakon napada od 11.septembra, postala i pitanje vlastite nacionalne sigurnosti. Spremnost postsovjetskih zemalja da pomognu u borbi protiv terorizma bila je direktno proporcionalna stepenu nezavisnosti od Moskve.
U posljednjih pet godina, međutim, američki predsjednik Barack Obama je svojom "reset" politikom stvarao bolje odnose s Moskvom na račun tih malih država. Za lidere postsovjetskih država, američko distanciranje od bilo kojih obaveza njihove zaštite odvijalo se paralelno s jačanjem ruskog pritiska da napuste svoje prozapadne vanjske politike.
Stvari se neće zaustaviti na Ukrajini, nego će Moskva najvjerojatnije nastaviti stvarati haos u području južnog Kavkaza. Putin, naime, zna strategijsku važnost tog područja, bolje nego većina zapadnih stratega.
Dokazao je to još invazijom na Gruziju, 2008.godine, kojom je spriječeno širenje NATO-a na istok. Dokazuju to i riječi Dmitrija Medvjedeva koji je 2011., izjavio: “Da se rat s Gruzijom nije desio, još bi se nekoliko zemalja pridružilo NATO savezu”.
Ako Moskva blokira pristup preko južnog Kavkaza, Washington bi se mogao naći na milosti i nemilost Islamabadu. A ova opasnost itekako je realna.
Kremlj je već konsolidirao svoju kontrolu nad Armenijom. U Jerevanu, baš kao i u Tbilisiju, Putin ulaže u jačanje proruske opozicije, te nevladine organizacije i etničke manjine. Čelnici, i Gruzije, i Azerbejdžana, nisu više, nakon Krima, impresionirani zapadnim obećanjima. Njihova prozapadna vanjska politika ima više mana, nego prednosti.
Ovakav razvoj bi mogao imati ozbiljne posljedice za Ameriku, koja će, na duži rok, izgubiti pristup centralnoj Aziji. Da bi spriječili ovakav scenario, Obama i saradnici moraju uvjeriti svoje saveznike u Tbilisiju i Jerevanu, da “reset” politika prema Moskvi više ne vrijedi.
Paralelno, neophodno je produbiti sigurnosne i odbrambene veze. Barack Obama svoju podršku Gruziji mora pretvoriti u članstvo u NATO-u, i to već na predstojećem samitu. Ako se u bilo koju od ovih zemalja instaliraju američki vojni objekti i osoblje - Moskva će dobiti pravu poruku.