Radovan Karadžić izjavio je u utorak, na početku svoje odbrane pred Haškim tribunalom, da bi trebalo da bude "nagrađen" umjesto što je optužen za genocid i druge zločine nad nesrbima tokom rata u BiH, 1992-95. Optuženi je tvrdio i da "nikada ništa nije imao protiv Muslimana i Hrvata'', te da je "zabluda da su Srbi u BiH počeli rat".
Bivši predsjednik Republike Srpske je optužen za genocid u Srebrenici, progon Muslimana i Hrvata širom BiH, terorisanje stanovništva Sarajeva i uzimanje "plavih šljemova" za taoce, tokom rata u BiH 1992-95. godine.
Karadžić je svoju odbranu bazirao na negiranju zločina koje su počinili Srbi tvrdeći uporno da su tokom cijelog rata "muslimani ubijali svoj narod kako bi Srbima pripisali zločine".
Optuženi Radovan Karadžić tvrdi u svojoj odbrani kako rat u BiH "nije počela srpska nego muslimanska strana". Karadžić navodi gradove u kojima su se početkom rata desili najveći zločini nad nesrbima poput Prijedora, Foče, Bijeljine, Zvornika tvrdeći kako su tamo ubijani Srbi.
''Rat u BiH su trpeli Srbi. Početkom marta ubijani su Srbi u Brodu. 31. marta u Bijeljini nisu Srbi napali nego muslimani. Početkom aprila u Sarajevu Zelene beretke napale su kasarne, zauzeli su sve visoke zgrade i postavili snajperiste. Ubijali su policajce, ubijali su mlade parove koji su pokušali pobjeći na Grbavicu, koja je bila većinski Srpska. Ti počeci rata u ovim opštinama nemaju nikakve veze sa mnom'', kaže Karadžić.
Karadžić tvrdi kako su na muslimanskoj strani umjesto teritorijalne odbrane "bili kriminalci i ekstremisti koji su počeli rat u mnogim opštinama, dok su Srbi bili nemoćni", a on nije ni znao za početak borbi u Krajini, u dolini rijeke Sane krajem maja 1992. godine.
''To su opštine Ključ, Sanski Most, Prijedor i Bosanski Novi. Te četiri opštine su zapaljene krajem maja i početkom juna na osnovu strateškog interesa da se prostor levo od Sane pripoji Cazinskoj krajini'', naveo je on.
U optužnici inače stoji da je Karadžić "u dogovoru s drugima počinio, planirao, podsticao, naredio i/ili pomagao i podržavao progone bosanskih Muslimana i/ili bosanskih Hrvata na političkoj i/ili vjerskoj osnovi u sljedećim opštinama: Banja Luka, Bijeljina, Bosanski Novi, Bratunac, Brčko, Foča, Hadžići, Ilidža, Ključ, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac, Višegrad, Vlasenica, Vogošća i Zvornik, kao i progone bosanskih Muslimana Srebrenice".
Karadžić kaže kako je njegov čovjek predsjednik Skupštine Krajine Vojo Kuprešanin obilazio zatvore i sarađivao sa međunarodnim organizacijama poput Crvenog Krsta i UNHCR-a, obilazio Manjaču i zatvore u Prijedoru da "smanji patnje". Potom Karadžić u svom iskazu tvrdi da ni na Manjači ni u zatvorima u Prijedoru nisu bili logori za nesrbe, nego da su tamo bili centri za ispitivanje nakon čega je 60 posto nesrba nakon ispitivanja pušteno kućama.
On tvrdi kako mu je izvjesni Srdo Srdić garantovao da nema žica oko zatvora. Kardžić kaže kako je u to vrijeme bio u Londonu na konferenciji na kojoj je pozvao britanske novinare da posjete teritorije pod kontrolom Srba, a kad su oni došli namiještali su ljude pored žice da ih slikaju i poslali ''lažnu sliku u svijet da Srbi drže nesrbe u logorima''.
Karadžić u svom iskazu tvrdi da su se Srbi posljednji naoružali u BiH.
''Celu tu 1992. godinu smo mi proveli u formiranju Vojske RS i jedva smo uspeli da od seljaka, domaćina, običnog naroda stvorimo neke jedinice. Odbrambeni rat je bio celo vreme.''
U optužnici se navodi da je Karadžić "u periodu od aprila 1992. do novembra 1995., u dogovoru s drugim učesnicima ovog udruženog zločinačkog poduhvata formulisao i proveo vojnu strategiju granatiranja i snajperskog djelovanja radi ubijanja, sakaćenja, ranjavanja i terorisanja civilnog stanovništva Sarajeva. Granatiranjem i snajperskim djelovanjem ubijeno je i ranjeno na hiljade civila oba pola i svih uzrasta, uključujući djecu i starije osobe."
Karadžić je nastavio svoju odbranu izvodeći pred sudije prvog svedoka odbrane, ruskog pukovnika Andreja Demurenka, koji je nakon masakra na Markalama napravio izvještaj o tome da granata nije mogla doći sa srpskih položaja, no njegov izvještaj nije bio zvaničan.
„Nije došlo do ispaljivanja minobacačke granate.“, izjavio je Demurenko koji je kao bivši načelnik Štaba sektora UNPROFOR-a za Sarajevo opisao kako je došao do svog nalaza istrage čiji rezultati nisu službeno potvrđeni.
Naime Demurenko, koji je sudjelovao u istrazi poslije masakra na sarajevskoj tržnici Markale 28. kolovoza 1995. godine, objasnio je svoj stav – kako se nije radilo o minobacačkoj granati, koja je ubila 43, a ranila 75 ljudi nego nizu potaknutih. Njegovo detaljno svjedočenje možete pročitati ovdje.
Na Karadžićevom spisku od 16 svjedoka odbrane, koje namjerava da izvede u drugoj polovini oktobra, još su vojni posmatrač UN, Irac Pol Konvej (Pau Conwey) i kanadski pripadnici UNPROFOR-a Džon Rasel (John Russell), Mišel Gotje (Michel Gauthier) i Stefan Žudri (Stephan Joudry).
Bivši predsjednik Republike Srpske je optužen za genocid u Srebrenici, progon Muslimana i Hrvata širom BiH, terorisanje stanovništva Sarajeva i uzimanje "plavih šljemova" za taoce, tokom rata u BiH 1992-95. godine.
Karadžić je svoju odbranu bazirao na negiranju zločina koje su počinili Srbi tvrdeći uporno da su tokom cijelog rata "muslimani ubijali svoj narod kako bi Srbima pripisali zločine".
Optuženi Radovan Karadžić tvrdi u svojoj odbrani kako rat u BiH "nije počela srpska nego muslimanska strana". Karadžić navodi gradove u kojima su se početkom rata desili najveći zločini nad nesrbima poput Prijedora, Foče, Bijeljine, Zvornika tvrdeći kako su tamo ubijani Srbi.
''Rat u BiH su trpeli Srbi. Početkom marta ubijani su Srbi u Brodu. 31. marta u Bijeljini nisu Srbi napali nego muslimani. Početkom aprila u Sarajevu Zelene beretke napale su kasarne, zauzeli su sve visoke zgrade i postavili snajperiste. Ubijali su policajce, ubijali su mlade parove koji su pokušali pobjeći na Grbavicu, koja je bila većinski Srpska. Ti počeci rata u ovim opštinama nemaju nikakve veze sa mnom'', kaže Karadžić.
Karadžić tvrdi kako su na muslimanskoj strani umjesto teritorijalne odbrane "bili kriminalci i ekstremisti koji su počeli rat u mnogim opštinama, dok su Srbi bili nemoćni", a on nije ni znao za početak borbi u Krajini, u dolini rijeke Sane krajem maja 1992. godine.
''To su opštine Ključ, Sanski Most, Prijedor i Bosanski Novi. Te četiri opštine su zapaljene krajem maja i početkom juna na osnovu strateškog interesa da se prostor levo od Sane pripoji Cazinskoj krajini'', naveo je on.
U optužnici inače stoji da je Karadžić "u dogovoru s drugima počinio, planirao, podsticao, naredio i/ili pomagao i podržavao progone bosanskih Muslimana i/ili bosanskih Hrvata na političkoj i/ili vjerskoj osnovi u sljedećim opštinama: Banja Luka, Bijeljina, Bosanski Novi, Bratunac, Brčko, Foča, Hadžići, Ilidža, Ključ, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac, Višegrad, Vlasenica, Vogošća i Zvornik, kao i progone bosanskih Muslimana Srebrenice".
Karadžić kaže kako je njegov čovjek predsjednik Skupštine Krajine Vojo Kuprešanin obilazio zatvore i sarađivao sa međunarodnim organizacijama poput Crvenog Krsta i UNHCR-a, obilazio Manjaču i zatvore u Prijedoru da "smanji patnje". Potom Karadžić u svom iskazu tvrdi da ni na Manjači ni u zatvorima u Prijedoru nisu bili logori za nesrbe, nego da su tamo bili centri za ispitivanje nakon čega je 60 posto nesrba nakon ispitivanja pušteno kućama.
On tvrdi kako mu je izvjesni Srdo Srdić garantovao da nema žica oko zatvora. Kardžić kaže kako je u to vrijeme bio u Londonu na konferenciji na kojoj je pozvao britanske novinare da posjete teritorije pod kontrolom Srba, a kad su oni došli namiještali su ljude pored žice da ih slikaju i poslali ''lažnu sliku u svijet da Srbi drže nesrbe u logorima''.
Karadžić u svom iskazu tvrdi da su se Srbi posljednji naoružali u BiH.
''Celu tu 1992. godinu smo mi proveli u formiranju Vojske RS i jedva smo uspeli da od seljaka, domaćina, običnog naroda stvorimo neke jedinice. Odbrambeni rat je bio celo vreme.''
Radovan Karadžić pred Haškim tribunalom, 16. oktobar 2012.
Karadžić svoju odbranu bazira na negiranju svih zločina koje su počinili Srbi, tvrdeći da su "muslimani ubijali sami sebe u redu za hljeb, za vodu". Takođe ponavlja od ranije poznatu njegovu tezu da su i na pijaci Markale građani Sarajeva sami sebi postavili bombu, da ''nahrane strane medije i ocrne Srbe.'' On ide i dalje od toga tvrdeći da su raskomadana tijela ustvari lutke postavljene da bi se iscenirao masakr, a da su među nekolicinom poginulih postavili i tijela osoba umrlih prirodnom smrću u to vrijeme. Potom napominje kako je i tada bio na jednoj od brojnih mirovnih konferencija u inostranstvu te da je o tim detaljima saznao u telefonskom razgovoru od ''svojih ljudi''.U optužnici se navodi da je Karadžić "u periodu od aprila 1992. do novembra 1995., u dogovoru s drugim učesnicima ovog udruženog zločinačkog poduhvata formulisao i proveo vojnu strategiju granatiranja i snajperskog djelovanja radi ubijanja, sakaćenja, ranjavanja i terorisanja civilnog stanovništva Sarajeva. Granatiranjem i snajperskim djelovanjem ubijeno je i ranjeno na hiljade civila oba pola i svih uzrasta, uključujući djecu i starije osobe."
Karadžić je nastavio svoju odbranu izvodeći pred sudije prvog svedoka odbrane, ruskog pukovnika Andreja Demurenka, koji je nakon masakra na Markalama napravio izvještaj o tome da granata nije mogla doći sa srpskih položaja, no njegov izvještaj nije bio zvaničan.
„Nije došlo do ispaljivanja minobacačke granate.“, izjavio je Demurenko koji je kao bivši načelnik Štaba sektora UNPROFOR-a za Sarajevo opisao kako je došao do svog nalaza istrage čiji rezultati nisu službeno potvrđeni.
Naime Demurenko, koji je sudjelovao u istrazi poslije masakra na sarajevskoj tržnici Markale 28. kolovoza 1995. godine, objasnio je svoj stav – kako se nije radilo o minobacačkoj granati, koja je ubila 43, a ranila 75 ljudi nego nizu potaknutih. Njegovo detaljno svjedočenje možete pročitati ovdje.
Na Karadžićevom spisku od 16 svjedoka odbrane, koje namjerava da izvede u drugoj polovini oktobra, još su vojni posmatrač UN, Irac Pol Konvej (Pau Conwey) i kanadski pripadnici UNPROFOR-a Džon Rasel (John Russell), Mišel Gotje (Michel Gauthier) i Stefan Žudri (Stephan Joudry).