Autor: Sadik Pazarac
Bijeljina je nekada bio tipični multietnički grad, posve nalik većini onih u Bosni i Hercegovini. Vremena su se promijenila, pa sad ovim gradom dominiraju ulice sa imenima jednoga nacionalnoga predznaka. I ne samo nacionalnog, jer je, recimo, četnički komandant Rajo Banjičić protjerao partizanku Radojku Lakić.
Bijeljinski Bošnjaci se nadaju kako će uskoro lakše disati i kako, u slučaju povratka, neće morati stanovati u Ulici Arkanove garde. Jedna izložba u bijeljinskom muzeju oživjela je nadu kako će se, ipak, neke stvari početi mijenjati.
Glavna bijeljinska ulica danas se zove Karađorđeva. U vrijeme socijalističkog uređenja bila je Titova, između dva svjetska rata Kralja Aleksandra, u doba Austro-Ugarske Bilma štrase, a u otomanskom periodu bila je sastavni dio Atik mahale. Istu sudbinu dijele i ostale ulice, kao i nazivi pojedinih ustanova, organizacija, društava. Izložba ukazuje da česte izmjene ključnih gradskih naziva brišu dijelove istorije svakoga grada i svakoga naroda.
„To je ulica. One su nastajale u određenom vremenu, u jednom ambijentu državno-pravnom i trebalo bi čovjek koji dođe u neki grad i kad pogleda ulice da odmah sagleda i istoriju tog grada. Mi ne možemo izbrisati činjenicu da je Bijeljinom 40 godina vladao car Franjo Josif, ne možemo ni onaj prethodni period Otomanske imperije, ne možemo zaboraviti ni da je bila Kraljevina Jugoslavija, odnosno Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca - ne možemo izbrisati iz istorije nijednu od naših epoha. Ni ovu današnju epohu,“ kaže direktor Muzeja Mirko Babić.
Sada u Bijeljini ima 211 ulica i velika većina njih nosi nazive po ličnostima i događajima iz srpske istorije ili iz pravoslavne vjere. Ista obilježja ima i važeći grb grada.
Zbog toga bijeljinski Bošnjaci očekuju još jednu promjenu naziva ulica i izgleda grba, kako bi se i kroz nova imena ulica potvrdilo da su ovdje prisutni vijekovima i da učestvuju u stvaranju grada i njegove istorije:
„Naravno da treba mijenjati nazive ulica. Treba ulicama davati imena istaknutih umjetnika, glumaca, književnika, ljudi koji su zadužili našu kulturu i našu istoriju.“
„Uopšte nema starih naziva ulica, tih starih naših revolucionara, antifašista, koji su jednostavno nestali s ovog područja, a to sigurno nisu zaslužili.“
„Ipak je trebalo da ostane imena starijih, poznatijih, značajnijih ličnosti kao što su iz one revolucije i prije svjetskog rata.“
„Moje mišljenje je da treba da se izvrši promjena naziva ulica, da se prilagodi normalnijim uslovima, znači ulice bez naziva vojskovođa, ratnika. Neka to budu ulice lipa, jorgovana.“
Strah i nelagoda
Lokalne vlasti se bore da zadrže sadašnje nazive ulica kao što su Hajduk Stanko, Karađorđeva, Cara Dušana, Kosovke djevojke, Hilandarska, Đenerala Draže Mihajlovića, jer i ti nazivi spriječavaju povratak prognanih Bošnjaka, a povratnicima ulijevaju strah od nekih novih stradanja.
Najdrastičniji primjer je sa nazivom Ulice Srpske dobrovoljačke garde, odnosno Garde Željka Ražnatovića Arkana. Ta jedinica zvanične srbijanske službe bezbjednosti napala je Bijeljinu 1. aprila 1992. i počinila prvi masakr među nedužnim bošnjačkim stanovništvom. Bio je to početak agersije na BiH i znak da se sa ubijanjem može nastaviti i u drugim gradovima.
Jedna od njihovih preživjelih žrtava i sadašnji povratnik Jusuf Trbić, kad prođe tom ulicom ponovo preživljava najteže trenutke iz svog života.
„Kad danas idem Ulicom Arkanove garde osjećam se kao da je ponovo ’92. godina - i da će nam se ponovo sve to dogoditi. Niko u svijetu nema takvu ulicu osim Bijeljine. Pored Arkana, mi imamo ulice četničkih koljača, drumskih razbojnika iz turskog doba, vojvoda srpske vojske iz Prvog svjetskog rata, ali nemamo nijednu ulicu čije ime podsjeća na BiH, na njenu istoriju, na njenu sadašnjost,“ priča on.
Fuad Hadžiselimović još boravi u Švedskoj. Njegova kuća je bila u Ulici narodnog heroja Radojke Lakić, a sada je četničkog komandanta Raje Banjičića. Taj naziv uvijek izaziva nelagodu i strah da se ne ponovi nešto slično.
„Ja kao građanin Bijeljine se osjećam vrlo nelagodno čitajući nazive tih ulica. To me sve podsjeća na ovo što nam se dešavalo i jednostavno još uvijek osjećam strah i nelagodu. Neprijatno mi je, ne znam kako više da to objasnim, ali zaista se osjećam nelagodno,“ kaže on.
Da li će doći do promjena sadašnjih naziva ulica treba uskoro da odluči najnovija opštinska komisija. Prethodne komisije nisu uspijevale usaglasiti stavove budući da se u njihov odgovorni posao uplitala vladajuća politika.
Ako se to i sada desi, on da će Bošnjaci zatražiti zaštitu nacionalnih interesa kod Ustavnog suda RS, koji uskoro treba da se oglasi i o postojećem, spornom grbu Bijeljine.
Bijeljina je nekada bio tipični multietnički grad, posve nalik većini onih u Bosni i Hercegovini. Vremena su se promijenila, pa sad ovim gradom dominiraju ulice sa imenima jednoga nacionalnoga predznaka. I ne samo nacionalnog, jer je, recimo, četnički komandant Rajo Banjičić protjerao partizanku Radojku Lakić.
Bijeljinski Bošnjaci se nadaju kako će uskoro lakše disati i kako, u slučaju povratka, neće morati stanovati u Ulici Arkanove garde. Jedna izložba u bijeljinskom muzeju oživjela je nadu kako će se, ipak, neke stvari početi mijenjati.
Glavna bijeljinska ulica danas se zove Karađorđeva. U vrijeme socijalističkog uređenja bila je Titova, između dva svjetska rata Kralja Aleksandra, u doba Austro-Ugarske Bilma štrase, a u otomanskom periodu bila je sastavni dio Atik mahale. Istu sudbinu dijele i ostale ulice, kao i nazivi pojedinih ustanova, organizacija, društava. Izložba ukazuje da česte izmjene ključnih gradskih naziva brišu dijelove istorije svakoga grada i svakoga naroda.
„To je ulica. One su nastajale u određenom vremenu, u jednom ambijentu državno-pravnom i trebalo bi čovjek koji dođe u neki grad i kad pogleda ulice da odmah sagleda i istoriju tog grada. Mi ne možemo izbrisati činjenicu da je Bijeljinom 40 godina vladao car Franjo Josif, ne možemo ni onaj prethodni period Otomanske imperije, ne možemo zaboraviti ni da je bila Kraljevina Jugoslavija, odnosno Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca - ne možemo izbrisati iz istorije nijednu od naših epoha. Ni ovu današnju epohu,“ kaže direktor Muzeja Mirko Babić.
Sada u Bijeljini ima 211 ulica i velika većina njih nosi nazive po ličnostima i događajima iz srpske istorije ili iz pravoslavne vjere. Ista obilježja ima i važeći grb grada.
Zbog toga bijeljinski Bošnjaci očekuju još jednu promjenu naziva ulica i izgleda grba, kako bi se i kroz nova imena ulica potvrdilo da su ovdje prisutni vijekovima i da učestvuju u stvaranju grada i njegove istorije:
„Naravno da treba mijenjati nazive ulica. Treba ulicama davati imena istaknutih umjetnika, glumaca, književnika, ljudi koji su zadužili našu kulturu i našu istoriju.“
„Uopšte nema starih naziva ulica, tih starih naših revolucionara, antifašista, koji su jednostavno nestali s ovog područja, a to sigurno nisu zaslužili.“
„Ipak je trebalo da ostane imena starijih, poznatijih, značajnijih ličnosti kao što su iz one revolucije i prije svjetskog rata.“
„Moje mišljenje je da treba da se izvrši promjena naziva ulica, da se prilagodi normalnijim uslovima, znači ulice bez naziva vojskovođa, ratnika. Neka to budu ulice lipa, jorgovana.“
Strah i nelagoda
Lokalne vlasti se bore da zadrže sadašnje nazive ulica kao što su Hajduk Stanko, Karađorđeva, Cara Dušana, Kosovke djevojke, Hilandarska, Đenerala Draže Mihajlovića, jer i ti nazivi spriječavaju povratak prognanih Bošnjaka, a povratnicima ulijevaju strah od nekih novih stradanja.
Najdrastičniji primjer je sa nazivom Ulice Srpske dobrovoljačke garde, odnosno Garde Željka Ražnatovića Arkana. Ta jedinica zvanične srbijanske službe bezbjednosti napala je Bijeljinu 1. aprila 1992. i počinila prvi masakr među nedužnim bošnjačkim stanovništvom. Bio je to početak agersije na BiH i znak da se sa ubijanjem može nastaviti i u drugim gradovima.
Pored Arkana, mi imamo ulice četničkih koljača, drumskih razbojnika iz turskog doba, vojvoda srpske vojske iz Prvog svjetskog rata, ali nemamo nijednu ulicu čije ime podsjeća na BiH, na njenu istoriju, na njenu sadašnjost, kaže povratnik Jusuf Trbić.
Jedna od njihovih preživjelih žrtava i sadašnji povratnik Jusuf Trbić, kad prođe tom ulicom ponovo preživljava najteže trenutke iz svog života.
„Kad danas idem Ulicom Arkanove garde osjećam se kao da je ponovo ’92. godina - i da će nam se ponovo sve to dogoditi. Niko u svijetu nema takvu ulicu osim Bijeljine. Pored Arkana, mi imamo ulice četničkih koljača, drumskih razbojnika iz turskog doba, vojvoda srpske vojske iz Prvog svjetskog rata, ali nemamo nijednu ulicu čije ime podsjeća na BiH, na njenu istoriju, na njenu sadašnjost,“ priča on.
Fuad Hadžiselimović još boravi u Švedskoj. Njegova kuća je bila u Ulici narodnog heroja Radojke Lakić, a sada je četničkog komandanta Raje Banjičića. Taj naziv uvijek izaziva nelagodu i strah da se ne ponovi nešto slično.
„Ja kao građanin Bijeljine se osjećam vrlo nelagodno čitajući nazive tih ulica. To me sve podsjeća na ovo što nam se dešavalo i jednostavno još uvijek osjećam strah i nelagodu. Neprijatno mi je, ne znam kako više da to objasnim, ali zaista se osjećam nelagodno,“ kaže on.
Da li će doći do promjena sadašnjih naziva ulica treba uskoro da odluči najnovija opštinska komisija. Prethodne komisije nisu uspijevale usaglasiti stavove budući da se u njihov odgovorni posao uplitala vladajuća politika.
Ako se to i sada desi, on da će Bošnjaci zatražiti zaštitu nacionalnih interesa kod Ustavnog suda RS, koji uskoro treba da se oglasi i o postojećem, spornom grbu Bijeljine.