Svjetski demografi su ovog tjedna povećali svoje procjene oko porasta broja stanovnika na zemlji. Ranije procjene da bi do kraja ovog stoljeća dostigli cifru od 10 milijardi ljudi na zemlji, već su ostvarene.
Čovječanstvo proizvodi dovoljno hrane za sve, ali zbog njene distribucije još uvijek je gladno oko milijardu ljudi.
Najveći broj stanovnika naseljava Aziju, najviše hrane troše Europa i Sjeverna Amerika dok broj stanovnika najbrže raste u Africi. Očekuje se da će se do kraja ovog stoljeća broj stanovnika u Africi utrostručiti.
Plan kako nahraniti svijet postoji. Jedna od zemalja ka kojoj su svjetski stručnjaci usmjerili svoje test-planove je Malavi.
To je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Posljednji podaci kažu da 90 posto od njenih 15 milijuna stanovnika ima prihod manji od 2 dolara dnevno. Do kraja stoljeća broj stanovnika će tamo narasti na čak 132 milijuna.
Danas oko 40 posto stanovnika Malavija živi ispod granice siromaštva u zemlji, a djelimični razlog za to je činjenica da više od 70 posto ljudi živi u ruralnim područjima. Ovisni su o poloprivredi, skoro svaki farmer uzgaja kukuruz.
Kada se ovdje dođe u martu nakon kišne sezone sve je zeleno i promatrač bi pomislio da tu ima više nego dovoljno hrane za sve. Ali farmeri zbog teških uvjeta odlaze u gradove, pa nedovoljno njih proizvodi hranu.
Analiza Svjetske banke pokazuje, ne samo na primjeru Malavija, da je najbolji način da se ljudi izvuku iz siromaštva i bijede, a istovremeno da ne oskudijevaju u hrani - investicija u poljoprivredu.
Zbog svoje kolonijalne povijesti, Malavi je slijedio klasičan način razvoja: izvozi robu za koje u zemlji postoji komparativna prednost (u ovom slučaju duhan) i koristi taj novac za kupovinu onog što im je potrebno na mđjunarodnom tržištu. No kad cijene duhana padnu, što se dešavalo u posljednje vrijeme Malavija ostaje blokirana nestašicom novca.
Time se povećavaju cijene hrane u odnosu na susjedne zemlje, jer se ona mora uvoziti. To djelimično objašnjava zašto je Malavi odlučio da prihvati savjet međunarodnih stručnjaka i investira većinu svog budžeta za poljoprivredu na oplodnju zemlje.
Vlada je obezbjedila farmerima besplatno petinu sjemena ali stručnjaci nisu bili zadovoljni jer to farmere samo održava na nivou preživljavanja. Malavi je zatim 2005. učetverostručio novac za oplodnju zemlje i danas oni izvoze hranu.
Uglavnom zbog geopolitičkih razloga tzv, "zelena revolucija" imala je manje uspjeha u Africi nego u Aziji. Zbog toga su fondacije Gates i Rockefeller udružile sredstva u proizvodnju hrane sa ciljem da Afrika sama sebe prehranjuje.
Ključ u obrazovanju žena
Oko 60 posto pothranjenih ljudi u svijetu čine žene i djevojčice. Svjetska organizacija za hranu smatra da bi žene mogle, kada bi imale iste uvjete kao muškarci, povećati proizvodnju na farmama za oko 30 posto što bi za oko 4 posto povećalo totalni poljoprivredni prihod nerazvijenih zemalja.
U primjeru Malavije 90 posto žena ima ograničeno radno vrijeme pri čemu su plaćene za trećinu manje nego muškarci. Čak i kad imaju iste uvjete, one su rastrgane između majčinstva, brige za familiju i poslova na farmi.
U Latinskoj Americi i jugoistočnoj Aziji iskustva su nešto drugačija. Naime, odluke vlada da djelimično nadoknađuju troškove navodnjavanja i istraživanja u poljoprivredi pokuzaju bolje rezultate nego kada su farmerima davane donacije za oplodnju zemlje.
Specijalni izvještač UN, Olivier de Schutter u svojoj analizi tvrdi da bi čovječanstvo efikasnije proizvodilo hranu kada bi se primjenjivale agro-ekološke metode kojima tlo dostiže nivo samoodržavanja, a izbjegavala kemijska sredstva.
Dokazujući to iznosi se podatak da je 286 projekata u 57 zemalja imalo prosječan rast produktivnosti 79 posto što je mnogo više nego oplodnja zemlje u Malaviju gdje su korišteni kemijski elementi, da se i ne pominju ekološke prednosti.
Taj je program uspio zato što se glad nije promatrala samo kao rezultat nedostatka farmera ili loše zemlje, nego kao posljedica ekoloških, socijalnih i političkih razloga.
Drugim riječima nisu kemičari ti koji mogu da riješe problem hrane nego sociolozi, biolozi, agronomi i ekolozi. Naravno, takvi programi zahtijevaju mnogo veće ulaganje u obrazovanje u javne sluzbe i duže traju. U mnogim nerazvijenim zemljama nemaju ni vremena ni znanja da takvu strategiju primjene.
Agro-ekologija je vizija za budućnost i u Malaviju su ti rezultati bili dobri. No i agro-ekonomija ima svoje limite, 15 posto stanovnika Malavije danas ima dnevni prihod manji od jednog dolara dnevno i nemaju novaca da kupe hranu. To su ljudi koji nemaju zemlje ili imaju zemlju niskog kvaliteta. Njih uspješna priča o Malaviji još ne obuhvata.
Nije, naravno, mudro imajući u vidu broj stanovnika u 21. stoljeću, problem hrane rješavati metodama iz prošlog stoljeća. Mnogi stručnjaci argumentiraju da je osnovni preduvjet da se nahrani stanovništvo planete u obrazovanju i to posebno žena i djevojaka.
Pretpostavke demografa o broju stanovnika na kraju ovog stoljeća su različite i kreću se od 8 do 15 milijardi ljudi. Sve u svemu, međutim, izgleda da je to manje važno jer je potpuno jasno da na pitanje da li će svi oni imati dovoljno da jedu odgovor glasi – da, ukoliko se položaj žena bude bitno osnažio.
Čovječanstvo proizvodi dovoljno hrane za sve, ali zbog njene distribucije još uvijek je gladno oko milijardu ljudi.
Najveći broj stanovnika naseljava Aziju, najviše hrane troše Europa i Sjeverna Amerika dok broj stanovnika najbrže raste u Africi. Očekuje se da će se do kraja ovog stoljeća broj stanovnika u Africi utrostručiti.
Plan kako nahraniti svijet postoji. Jedna od zemalja ka kojoj su svjetski stručnjaci usmjerili svoje test-planove je Malavi.
To je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Posljednji podaci kažu da 90 posto od njenih 15 milijuna stanovnika ima prihod manji od 2 dolara dnevno. Do kraja stoljeća broj stanovnika će tamo narasti na čak 132 milijuna.
Danas oko 40 posto stanovnika Malavija živi ispod granice siromaštva u zemlji, a djelimični razlog za to je činjenica da više od 70 posto ljudi živi u ruralnim područjima. Ovisni su o poloprivredi, skoro svaki farmer uzgaja kukuruz.
Kada se ovdje dođe u martu nakon kišne sezone sve je zeleno i promatrač bi pomislio da tu ima više nego dovoljno hrane za sve. Ali farmeri zbog teških uvjeta odlaze u gradove, pa nedovoljno njih proizvodi hranu.
Analiza Svjetske banke pokazuje, ne samo na primjeru Malavija, da je najbolji način da se ljudi izvuku iz siromaštva i bijede, a istovremeno da ne oskudijevaju u hrani - investicija u poljoprivredu.
Analiza Svjetske banke pokazuje da je najbolji način da se ljudi izvuku iz siromaštva i bijede, a istovremeno da ne oskudijevaju u hrani - investicija u poljoprivredu.
Zbog svoje kolonijalne povijesti, Malavi je slijedio klasičan način razvoja: izvozi robu za koje u zemlji postoji komparativna prednost (u ovom slučaju duhan) i koristi taj novac za kupovinu onog što im je potrebno na mđjunarodnom tržištu. No kad cijene duhana padnu, što se dešavalo u posljednje vrijeme Malavija ostaje blokirana nestašicom novca.
Time se povećavaju cijene hrane u odnosu na susjedne zemlje, jer se ona mora uvoziti. To djelimično objašnjava zašto je Malavi odlučio da prihvati savjet međunarodnih stručnjaka i investira većinu svog budžeta za poljoprivredu na oplodnju zemlje.
Vlada je obezbjedila farmerima besplatno petinu sjemena ali stručnjaci nisu bili zadovoljni jer to farmere samo održava na nivou preživljavanja. Malavi je zatim 2005. učetverostručio novac za oplodnju zemlje i danas oni izvoze hranu.
Uglavnom zbog geopolitičkih razloga tzv, "zelena revolucija" imala je manje uspjeha u Africi nego u Aziji. Zbog toga su fondacije Gates i Rockefeller udružile sredstva u proizvodnju hrane sa ciljem da Afrika sama sebe prehranjuje.
Ključ u obrazovanju žena
Oko 60 posto pothranjenih ljudi u svijetu čine žene i djevojčice. Svjetska organizacija za hranu smatra da bi žene mogle, kada bi imale iste uvjete kao muškarci, povećati proizvodnju na farmama za oko 30 posto što bi za oko 4 posto povećalo totalni poljoprivredni prihod nerazvijenih zemalja.
U primjeru Malavije 90 posto žena ima ograničeno radno vrijeme pri čemu su plaćene za trećinu manje nego muškarci. Čak i kad imaju iste uvjete, one su rastrgane između majčinstva, brige za familiju i poslova na farmi.
U Latinskoj Americi i jugoistočnoj Aziji iskustva su nešto drugačija. Naime, odluke vlada da djelimično nadoknađuju troškove navodnjavanja i istraživanja u poljoprivredi pokuzaju bolje rezultate nego kada su farmerima davane donacije za oplodnju zemlje.
Specijalni izvještač UN, Olivier de Schutter u svojoj analizi tvrdi da bi čovječanstvo efikasnije proizvodilo hranu kada bi se primjenjivale agro-ekološke metode kojima tlo dostiže nivo samoodržavanja, a izbjegavala kemijska sredstva.
Dokazujući to iznosi se podatak da je 286 projekata u 57 zemalja imalo prosječan rast produktivnosti 79 posto što je mnogo više nego oplodnja zemlje u Malaviju gdje su korišteni kemijski elementi, da se i ne pominju ekološke prednosti.
Taj je program uspio zato što se glad nije promatrala samo kao rezultat nedostatka farmera ili loše zemlje, nego kao posljedica ekoloških, socijalnih i političkih razloga.
Drugim riječima nisu kemičari ti koji mogu da riješe problem hrane nego sociolozi, biolozi, agronomi i ekolozi. Naravno, takvi programi zahtijevaju mnogo veće ulaganje u obrazovanje u javne sluzbe i duže traju. U mnogim nerazvijenim zemljama nemaju ni vremena ni znanja da takvu strategiju primjene.
Agro-ekologija je vizija za budućnost i u Malaviju su ti rezultati bili dobri. No i agro-ekonomija ima svoje limite, 15 posto stanovnika Malavije danas ima dnevni prihod manji od jednog dolara dnevno i nemaju novaca da kupe hranu. To su ljudi koji nemaju zemlje ili imaju zemlju niskog kvaliteta. Njih uspješna priča o Malaviji još ne obuhvata.
Nije, naravno, mudro imajući u vidu broj stanovnika u 21. stoljeću, problem hrane rješavati metodama iz prošlog stoljeća. Mnogi stručnjaci argumentiraju da je osnovni preduvjet da se nahrani stanovništvo planete u obrazovanju i to posebno žena i djevojaka.
Pretpostavke demografa o broju stanovnika na kraju ovog stoljeća su različite i kreću se od 8 do 15 milijardi ljudi. Sve u svemu, međutim, izgleda da je to manje važno jer je potpuno jasno da na pitanje da li će svi oni imati dovoljno da jedu odgovor glasi – da, ukoliko se položaj žena bude bitno osnažio.