Kada su u veljači radnici uništenih poduzeća izašli na masovne prosvjede i okupili tisuće građana oko sebe, oči cijelog svijeta bile su uprte u Tuzlu. Vjerovalo se da će baš taj bh grad, nekada najveći industrijski centar, donijeti promjene Bosni i Hercegovini. Tri vlade su podnijele ostavke, a radnici su zajedno sa nezadovoljnim građanima prvi put u dvadeset godina pokazali da poigravanja sa gladnim i prevarenim radnicima ne smije biti. Tuzlanski kanton je dobio i ekspertnu Vladu. Međutim, šest mjeseci nakon prosvjeda, u TK stanje je gore nego ikada. Politika se uvukla među radnike. Neki su naivno pristali vjerovati političarima, dok drugi upozoravaju da će nakon izbora upravo ti naivni uvidjeti da su poslužili samo kao političke marionete za dobivanje glasova
Svake srijede već pola godine u Tuzli se, na prosvjedima, okupljaju ogorčeni radnici i članovi plenuma građana. Iz tjedna u tjedan na tim ih je prosvjedima sve manje. Točno pola godine od velikih prosvjeda, za koje se vjerovalo da će promijeniti teško socio-ekonomsko stanje u državi, oni najuporniji u Tuzli pokušavaju skrenuti pozornost na činjenicu da ni ekspertna Vlada ništa nije napravila da spasi tvornice, a pravosuđe nije pokrenulo niti jedan proces koji bi preispitao nezakonite privatizacije.
Profesor engleskog jezika Anel Kovačević, koji je bio jedan od najvećih aktivista u plenumu građana, utihli građanski i radnički bunt ovako objašnjava:
„Mislim da je novom sazivu vlade ostavljeno dovoljno vremena da razjedine i sindikate propalih preduzeća, tako da su izglasali revitalizaciju Dite i Konjuha, a ostali su ostali po strani samo zato da bi se oni razjedinili. Velike grupacije ljudi su izlobirane, izmanipulisane od raznih strana na način da su ih razjedinili, razvodnili, jednima su jedne stranke obećavale jedno, drugima druge drugo. Svi na neki način čekaju da vide da li će se ta obećanja ispuniti. Nažalost, ko god uđe da u vlast, niko neće ispuniti ta obećanja.“
A u TK više od stotinu tisuća ljudi je nezaposleno. Nekadašnji industrijski centar potpuno je ugašen, na tisuće radnika ostalo neuvezanog radnog staža i bez ikakvih primanja. Miodrag Todorović, radnik Poliokema, kaže da bi vlastima dovoljna opomena bila kada bi taj veliki broj ugroženih i nezaštićenih radnika došao pred institucije BiH, ali dodaje:
„Mi smo kao država jako zanimljivi za mnoge neuropsihijatre, mogu da doktoriraju na nama. Narod nema hljeba da jede, svi kukaju, a pogledajte: svi su na kafama, svi se vozaju kolima, svi bi sjedili kod kuće i nešto čekali. Ja ne mogu da shvatim da neko završi fakultet i maše diplomom roditeljima i sjedi na birou i ne traži posao. Više ćete nabrojati firmi nego protestanata. Ovi su toliko jaki i moćni da više nema načina da se borimo. Narod odustaje, nema para, vrijeme ide.“
Mevludin Trakić, predsjednik Sindikata radnika Konjuha, bio je na čelu prosvjeda u veljači. Tada su se u medijima pojavile informacije da iza prosvjeda stoji Salih Šabović, predsjednik Regionalne demokratske stranke, te da je financirao prosvjede. Šabović je tada to demantirao. Međutim Mevludin Trakić našao se sada na izbornoj listi Šabovićeve političke stranke. Trakić za naš program i sam priznaje zašto je pristao biti na izbornoj listi
„Mene baš toliko i ne interesuje ni lista ni bilo šta, nego ovako baš što je čovjek nam valj'o i da ne bi nekako isp'o ja nečovjek od njega, malo sam uš'o u to. 'Bil' ti da te stavimo na listu?'. E, sad, možda je neko vidio da sa mnom neko može manipulisati, ali ne vjerujem ja to. Stvarno.“
Osim Trakića na listama političkih stranaka našle su se i još neke vođe sindikata. Tako je predsjednica Štrajkačkog odbora Dite Emina Busuladžić na listi Komunističke stranke. Hrustan Muminović, radnik Dite, na takve političke poteze svojih kolega gleda ovako:
„Vjeruj da su sebi napravili veliku štetu, al' više im ne možemo vjerovati. Sindikat solidarnosti samo može biti sindikat, a ne partija.“
Osim toga, politika je mizernim plaćama uspjela ušutkati neke radnike. Primjerice, prošle srijede samo se tridesetak radnika Livnice čelika pojavilo na prosvjedima iako je Livnica pred gašenjem. Sakib Kopić, predsjednik Sindikata solidarnosti objašnjava zašto je to tako:
„Mi smo neki dan bili na sastanku gdje je rečeno, gdje gospodin iz Vlade kaže kako radnici Livnice ne smiju biti u Sindikatu solidarnosti. Znači, mi smo njima nekakva smetnja. Zadali smo im nekakav strah.“
Još uvijek šute i radnici tvornice obuće Aida čija je plaća oko 80 eura mjesečno. Hvale Vladu TK što im je osigurala kakav-takav posao. Tomislav Galušić:
„Radnici Aide rade za male plate. Pristali smo na to samo da bismo opstali. Nismo radili godinu dana. Sad imamo posao, imamo kupce, dvjesta radnika fabrike obuće Aida je kod kuće na čekanju, sto pedeset trenutno radi. Dnevnica je izašla negdje pet-šest maraka, pristali smo da bi Aida opstala.“
Vlada TK odlučila se za kupovinu Ditinih i Konjuhovih dionica jer je iz ovih poduzeća bilo najviše prosvjednika. Time je preuzela dugovanja ovih tvornica od 30 milijuna eura, iako je proračun u TK potpuno šupalj i u deficitu od skoro stotinu milijuna eura. Svima je jasno da je revitalizacija ovih tvornica nemoguća i da se radnike pokušava ušutkati do izbora. Miodrag Todorović kaže da ga to podsjeća na scenarij iz 2002. godine kada je radnike Poliokema tadašnja Vlada također podijelila
„Pogledajte samo Ditu. Navodno treba da krenu da rade. Zaposlit će se trideset ljudi, ovi će sjedit kao kod kuće, dobijat će pare, to nema nigdje u svijetu. U jakim državama ima socijalni program. Tako su nas podijelili, Selim Bešlagić, kad smo mi u Poliokemu krenuli, pa bio stečaj, pa je 640 radnika krenulo u protest. Ostalo nas je dvjesto. Oni su dozvolili ljudima sa ličnim kartama da se prijave na biro i da dobiju materijalno i zdravstveno, što je van svake pameti, nije po zakonu. Evo, sad su Ditu uspjeli da podijele.“
Radnici su i najavljene masovne prosvjede za 11. kolovoza otkazali. Neki od njih nastavljaju političku borbu, a neki radničku. U tu borbu i jedni i drugi, svejedno, idu bez plaća i doprinosa.