Kadira Nukić tri puta je bila najbolja sportistica Bosne i Hercegovine u streljaštvu, a pet puta je proglašavana najboljom u gradu Tuzla. Iako je u proteklom ratu izgubila supruga, dvoje djece i brojne muške članove obitelji te zauvijek ostala invalid bez noge, Kadira je danas promicateljica mira i suživota kroz sport, ne samo u BiH već diljem svijeta.
Ona smatra da ljudsko nije mrziti niti se osvećivati, nego svjedočiti kako se zla prema ljudima ne bi više ponavljala.
Kadira Nukić je i predsjednica Streljačkog invalidskog kluba Tuzla. Uključena je u brojna udruženja, a svaki dan ispunjen joj je brojnim aktivnostima. U aktivizmu i vjeri je pronašla novi smisao života nakon što je u proteklom ratu izgubila supruga i dvoje djece te najbliže članove obitelji.
"Moj muž je 1992. godine odveden na Bijeli Potok kod Zvornika i gubi mu se i dan-danas svaki trag. Nikada ga nisam pronašla. U februaru 1993. godine ostala sam bez noge, a moja kćerka je od iste granate, od koje sam i ja ranjena na licu mjesta, ostala mrtva. Moj djever je ostao bez supruge i sina od četiri godine. Iz naše kuće tada je ubijeno šestero članova. To je velika tragedija", iskreno će Kadira Nukić.
Kao i svi i Kadira Nukić je morala put Srebrenice s ranjenom nogom koju je već morala amputirati, ali liječničke pomoći u takvim zaraćenim okolnostima nije bilo.
"Ja sam bila u bolnici, ali smo morali krenuti prema Konjević Polju. U Cerskoj su spremali da mi amputiraju nogu, ali zbog opasnosti prevezli su nas. U ponoć su mi amputirali nogu, bez anestezije, bez tableta i sredstava protiv bolova. Bile su to grozne muke i strašni bolovi. Rane su ispirali samo s prokuhalom vodom, a amputirali su mi nogu uz svijeću. Nikakvog svjetla nije bilo, a ta svijeća je, zapravo, bila s malo ulja u fildžanu. Tako su nam ukazivali prvu pomoć. Pored mene bilo je tu još puno ranjenika koji su preživljavali velike muke", prisjeća se naša sugovornica.
Nukić je, ipak, stigla u Tuzlu. Život je, kaže tekao i ona je sa sinom morala dalje. Na njegov rođendan otišli su oboje u Živnice u posjet njenoj obitelji. Taj dan Kadirini sedmogodišnji sin Selvir je ubijen.
"To je već bo kraj rata. Moji su živjeli u Živnicama. Dan je bio prekrasan. Selvir je slavio rođendan. Ništa nije ni naslućivalo da bi moglo zapucati. Međutim, pala je granata na izbjegličko naselje Karaula. Od te granate poginulo je jedanaest osoba među kojima je bio i moj sin. Na svoj rođendan je poginuo. Moja dva brata su teško povrijeđena. Moja sestra, također, i njen sin koji je tada imao tri godine zbog čega je danas 60-postotni invalid. Ja tada više nisam vidjela budućnost, za mene je to bio kraj svijeta", priča Kadira Nukić.
Ali, budućnost je dolazila. Bez obzira što pravdu ni danas nije dočekala, Kadira Nukić kaže da poriv za osvetom nikada nije osjetila, kao ni mržnju.
"Na početku, iskreno da Vam kažem, prema svima koji su imali srpsko ime sam osjećala nešto negativno. Ali, onda sam upoznala jednu Milku. Živjela je u Dragodolu u Tuzli gdje sam i ja živjela. Sprijateljile smo se. Tada sam počela shvaćati da nisu svi ljudi isti, da su ljudi dobri, a da pojedinci nose u sebi taj poriv za mržnjom. Baš sam je voljela. Uvijek mi je Milka pomagala. Također, ja sam takva da nikada nikome ne bih mogla nanijeti zlo. Nikada ne bih mogla ubiti nečije dijete. Niti jednom djetetu nikada ne bih pomislila zlo ili da se neko nad nekim iživljava. Ta ogorčenost nije dobra. Uvijek bih poručila da se ne ubija i ne mrzi. Svi ljudi vole život. Vidite li ovo proljeće, svi mu se raduju. Zamislite tek kako se svi raduju životu", navodi Kadira Nukić.
Kadira je obišla brojne zemlje svijeta i svjedočila o tragediji koju je preživjela ona i tisuće drugih ljudi. Svjedočila je kako bi doprinijela promicanju mira među ljudima. Govorila je o Bosni i Hercegovini kao zemlji suživota, te kako su narodi ovdje upućeni jedni na druge.
"Bila sam u Švicarskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Americi. Bila sam i u Iranu. Ali, vjerujte da nigdje nema Bosne. Nigdje nema ljubavi kao u Bosni. Lažu da ovdje ljudi ne mogu zajedno živjeti. Gdje god pogledate imate crkve i džamije. Sve su ovdje bogomolje u stotinu metara, to nigdje nema. To je samo u Bosni moguće. Ljudi trebaju voljeti sebe i trebaju voljeti druge. Trebaju voljeti svoju domovinu. Neće nam niko ništa dati ako se sami za sebe ne izborimo, ili ako se ja danas ne pokrenem za mene neće niko znati. Ali, kada izađem u grad svi me vide, svi znaju da sam živa", ističe naša sugovornica.
Kadira Nukić ne sudi nikome niti voli biti s onima koji osuđuju. Snagu pronalazi u dobrim i plemenitim ljudima. Kaže, svi će doći na svoje, po pravdu nitko ne ide, ona kad-tad dođe sama.