Piše: Amos Chapple | Preveo: Zvjezdan Živković
Početkom decembra 2005. Nšan Topouzian, armenski biskup s adresom u Iranu, dobio je alarmantnu dojavu. Prema navodima iranskih graničara, ekipa za rušenje stigla je na armensko groblje Julfa u azerbejdžanskoj enklavi Nakskivan.
Armensko groblje Julfa. Ovo je jedna od nekoliko fotografija starog groblja koje je snimio Aram Vruir tokom zadatka za časopis Christian East 1915. godine.
Nakon vožnje sjevernim iranskim stjenovitim krajolikom do azerbejdžanske granice, Topouzian je uspio zabilježiti video snimke potpunog uništenja ovog spomenika kulture kojemu po svojoj razmjeri i ljepoti nijedan drugi nije bio ravan.
Biskup Topouzian u suzama dok je iza njega u toku uništavanje groblja Julfa na azerbejdžanskoj teritoriji. Biskup je umro 2010. godine.
U samo nekoliko dana uniformisane osobe su stotine starog ukrašenog kamenja ili tzv. hačkara uništile i bacile u rijeku koja protječe između Azerbejdžana i Irana.
Muškarci čekićima razbijaju kamene konstrukcije na groblju Julfa (decembar 2005.)
Mjesto nekadašnjeg groblja grada Julfa, prosperitetnog srednjovjekovnog trgovačkog centra. Većinsko armensko stanovništvo Julfe je prisilno deložirano 1605. godine tokom sukoba Osmanskog i Perzijskog carstva.
Fotografija uništavanja groblja, snimljena s položaja iranske teritorije (2005.)
Hačkari su kamene ploče koje su armenski kršćani nekad koristili kao spomen-obilježja za mrtve ili za označavanje mjesta bitnih događaja.
Hačkari na groblju Julfa (1915.)
Prema armenskoj tradiciji, nijedan od dva hačkara nisu slična i svi su sveti. Često su ukrašeni detaljima poput čipke i mističnim bićima.
Mladić pozira među hačkarima na groblju Julfa (1915.)
Mnogi vjeruju da ukrašeno kamenje služi kao neka vrsta posrednika između neba i duše onih koji su ispod ukopani.
Muškarac se naslonio na kačkar na groblju Julfa (1915.)
Otkako je krajem 1980-ih izbio prvi rat za Nagorno-Karabah između etničkih Armenaca i Azerbejdžanaca, ljudi kao i spomenici postali su žrtve žestokih rasprava o tome ko najviše polaže pravo na spornu zemlju.
Pogled na groblje tokom sovjetskog perioda
U armenskoj prijestolnici, Erevanu, početkom devedesetih je srušena azerbejdžanska džamija, a preostali islamski spomenici nazvani su "perzijskim". U glavnom gradu Azerbejdžana, Bakuu, vlasti su uništile staru armensku crkvu, dok su unutar azerbejdžanske eksklave vlasti Nakskivana započele sistematsko eliminisanje armenskog naslijeđa.
Jedan od nekoliko misterioznih kamenih ovnova na groblju (1915.)
Uprkos opsežnim dokumentarnim dokazima o uništavanju groblja Julfa, azerbejdžanski zvaničnici ili su negirali da je groblje armensko ili da je uopšte postojalo.
Groblje Julfa snimljeno s iranske teritorije (1976.)
Azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev je 2006. izjavio: "Kao što znate, neki armenski krugovi, armenski lobi i neki uticajni političari nedavno su podigli glas protiv navodnog uništavanja armenskih nadgrobnih spomenika u Nakskivanu... što je još jedan armenski izum".
Detalj s kačkara (1915.)
Armenac na koga je Alijev mislio možda je bio Simon Magakian, koji je opširno pisao o armenskom naslijeđu u Nakskivanu. Američki istraživač rekao je za Radio Sloboddna Evropa (RSE) da je uništavanje groblja Julfa "najveći pojedinačni slučaj brisanja" armenskog naslijeđa u strogo čuvanoj regiji Nakskivan.
Još jedan detalj s kačkara
Ali uništenje groblja 2005. godine, koje je bilo temeljito, u vanjskom svijetu je uglavnom prošlo nezapaženo, uprkos šoku Armenaca i nekih Azerbejdžanaca.
Dječak pozira pored jednog od ovnova u Julfi (1915.)
Azerbejdžanski historičar koji je odrastao u Nakskivanu, u telefonskom razgovoru za RSE kaže da je kao dijete prolazio pored groblja željeznicom koja je nekad tu bila.
Članovi ekspedicije na Julfu poziraju 1928. godine. Dio groblja vidljiv je s desne strane.
Azerbejdžanski akademik, koji je zatražio da ostane anoniman, kaže da je razaranje u Julfi uvrijedilo ne samo Armence, već i mnoge Azerbejdžance u Nakskivanu. "I oni su to doživljavali kao dio svoje historije", riječi su akademika, koji dodaje da bi škole često odvodile đake u posjetu ovom historijskom nalazištu.
Pogled na dio groblja. Na desnoj strani obale rijeke je Iran. Rijeka Aras služi kao međunarodna granica. (datum fotografije nepoznat)
Mnogi ljudi kritikovali su šutnju UNESCO-a nakon uništavanja Julfe 2005. godine, imajući u vidu da je agencija UN-a snažno odgovorila na uništenje Budinih statua u Bamijanu (Afganistan) 2001. godine od afganistanih talibana i drevnog grada Palmire od strane ekstremista militantne organizacije tzv. Islamske države u Siriji 2015.
Put u Iranu koji prolazi duž granice s azerbejdžanskom eksklavom Nakskivan. Mjesto na kojem je bilo groblje Julfa vidljivo je u pozadini na desnoj strani fotografije.
Magakian vjeruje da su visoki zvaničnici UNESCO-a potkupljeni takozvanom kavijar-diplomatijom po kojoj je Azerbejdžan, zemlja bogata naftom, nadaleko poznat.
Komadi uništenih kačkara (2005.)
Istražni izvještaj Projekta za izvještavanje o organizovanom kriminalu i korupciji otkrio je da su između 2012. i 2014. kompanije, koje se bave prodajom kamena i povezane s Azerbejdžanom, platile 468.000 dolara Kalinu Mitrevu, mužu tadašnje generalne direktorice UNESCO-a Irine Bokove. Mitrev je rekao da su isplate bile legitimne naknade za konsultantske usluge.
Fotografije prije i nakon uništavanja groblja Julfa pokazuju da su drevni nadgrobni spomenici zamijenjeni strelištem postavljenim na tom mjestu (2005.)
Godine 2013., nakon donacije Bakua od pet miliona dolara, UNESCO je u svom sjedištu u Parizu održao izložbu fotografija pod nazivom "Azerbejdžan - zemlja tolerancije". Godine 2019. UNESCO-ov odbor za svjetsku baštinu održao je godišnji sastanak u Bakuu.
Satelitska slika iz 2020. koja prikazuje patriotsku tursku frazu "Sve za domovinu" (gore lijevo), napisana je slovima visokim šest metara blizu mjesta na kojem je nekada bilo groblje.
Kao odgovor na upit RSE e-mailom, šef komunikacija UNESCO-a Matthieu Guevel nije se izravno pozabavio nedostatkom reakcije te organizacije na uništenje Julfe 2005. godine, rekavši samo da je UNESCO "u nekoliko navrata izrazio javno i diplomatskim kanalima brigu za zaštitu kulturne baštine svugdje u svijetu".
Vojnik pozira pored kačkara (1915.)
Međutim, Guevel je opovrgnuo optužbe za korupciju, rekavši da azerbejdžanske donacije predstavljaju samo djelić doprinosa zemalja članica UNESCO-a.
Golubica na kamenu (1915.)
U svjetlu izvještaja o mogućem uništenju spomenika kulturne tokom najnovijih sukoba između Azerbejdžana i Armenije, Guevel kaže da UNESCO "sada radi sa svim zainteresovanim stranama na otpremanju misije na teren u Nagorno-Karabahu, s ciljem da procijene situaciju i zaštite kulturnu baštinu ovog kraja".