Pisanje olovkom i dalje u Crnoj Gori odolijeva naletu kompjuterizacije, ali tastatura prijeti da ugrozi pismo. Školski sistem, pogotovo u nižim razredima osnovne škole njeguje pisanu riječ i pismo, dok se u starijim ne obraća pažnja na ovu vještinu. Djeca su uglavnom prepuštena sopstvenom izboru, navikama. Pedagozi, lingvisti i psiholozi upozoravaju da odsustvo pisanja rukom, odnosno olovkom, loše utiče na razvoj ličnosti.
Školski programi u Crnoj Gori njeguju pisanu riječ i pisanje olovkom, ali se u praksi sve češće dešava da roditelji, prilikom upisa djeteta u školu, sa ponosom ističu kako im je dijete naučilo da piše i čita preko kompjutera, ukazuju učitelji, psiholozi i lingvisti sa kojima smo razgovarali.
„Uočljivo je da djeca danas sve manje pišu pisanim slovima. Rastu uz kompjuter i mobilne telefone, pa tastatura zamjenjuje potrebu za pisanjem“, konstatuje školski psiholog iz Bara, Radmila Bajković, i problematizuje ovu tendenciju:
„Ono što nastavnici uočavaju jeste da su sve brojnija djeca mlađeg uzrasta koja imaju poteškoća sa držanjem olovke, teško manipulišu sitnim predmetima. Na starijem uzrastu nastavnici uočavaju da djeca pišu pretežno štampanim slovima, pišu sporije, rukopis im je loš i nečitak, brzo se zamaraju i nemaju strpljenja za ovu aktivnost. Nastavnici maternjeg jezika, koji posebno vode računa o pisanju pisanim slovima, kažu da je to postalo veliki problem u nastavi jer sve veći broj djece u starijim razredima teško čitaju i pišu kurzivom.“
Škola, posebno osnovna, je u Crnoj Gori još uvijek mjesto gdje se njeguje pisanje olovkom, sigurno više nego na bilo kom drugom mjestu.
Ljilja Đuranović, dugogodišnja učiteljica Osnovne škole Luka Simonović iz Nikšića, prenosi nam da njeno iskustvo govori o tome da kod djece do V razreda osnovne škole, tastatura još uvijek nije zamijenila olovku:
„Ne primjećujem to toliko u nastavi, ne primjećujem to na uzrastu kojem ja predajem, a to je do V razreda. To je period kada oni uče pisanje. Lijep rukopis, ljepota i estetika im je glavni zadatak. Pretpostavljam da su iz tog razloga tome puno posvećeni, i u kući i u školi. To je njima prioritet, to je nama osnovni zadatak. To je uzrast gdje ne može doći do nekih velikih odstupanja.“
Đuranović, međutim pretpostavlja da je drugačije sa višim razredima osnovne škole:
„Od VI do VIII pretpostavljam da dolazi do brkanja. Upravo je to period puberteta, adolescencije i već ih interesuju drugi sadržaji jer su više na Facebooku jer se više koristi drugačije pismo njima znano.“
Zaboravljanje pisanja slova
Statistika kaže da nešto više od polovine domaćinstava u Crnoj Gori koristi računare, a najviše mladi, starosti od 16 do 24 godina. Učenici prvog razreda podgoričke gimnazije priznaju da izbjegavaju olovku, te da dugotrajnim korišćenjem kompjutera zaboravljaju pojedina pisana slova:
„Vjerovatno nam je lakše uz tastaturu jer možemo mnogo brže i više informacija da sprovedemo u kraćem periodu.“
„Ako ne pišem duže vrijeme, baš zaboravim kako se piše neko slovo. Sve nam je lakše preko kompjutera.“
„Uglavnom pisanu latinicu zaboravljam pošto je baš slabo koristim, osim na pismenom iz maternjeg.“
„Era kompjuterizacije polako uzima svoj danak. Poguban je uticaj štampanih slova“, kaže lingvista sa Filozofskog fakulteta u Nikšiću, profesorica Rajka Glušica, koja navodi znakovit primjer iz svoje prakse:
„Primijetili smo da s ili g nikada nisu u pisanom obliku, nego uvijek u štampanom. Studentima sam donosila i pokazivala pisana slova latinice i ćirilice. Nevjerovatno je da je na studijama Filozofskog fakultetu došlo do situacije da moramo studentima da pokažemo kako izgleda pisano slovo s latinicom jer ga uvijek pišu u štampanom obliku.“
Sve naše sagovornice ukazuju koliko je pisanja važno za psiho-socijalni razvoj djeteta.
„Davanje oblika slovima je nešto što je jako važno u razvoju djece, i intelekta i psihološkog razvoja. To je nešto što ne smijemo dovesti u pitanje i što ne smijemo nikako preskakati", kaže profesorica Glušica.
Sve je više djece u prvom razredu osnovne škole sa slabo razvijenom grafomotorikom, značajnom za zdrav razvoj ličnosti, iskustvo je školskog psihologa Radmile Bajković, koja navodi brojne psihološke razloge zbog kojih je važno podsticati pisanje:
„U proces pisanja su uključena sva čula i njihovo pravilno stimulisanje ostavlja tragove u mozgu, koji se povezuju i predstavljaju osnovu svih misaonih procesa. Dugotrajno vježbanje je stimulativno za razvoj mozga, a posebno ono koje angažuje više funkcija istovremeno, kao što je kod pisanja pisanih slova slučaj. Upravo ova aktivnost podstiče vježbanje dodatnih vještina kao što su dugotrajna pažnja, istrajnost interakcija sa drugim i slično.“
Naše sagovornice ne mogu da zamisle da će doći vrijeme kada će tastatura u potpunosti zamijeniti olovku. Apeluju na roditelje i škole da podstiču pisanje olovkom i pisanu riječ, jer smatraju da je elementarna pismenost neophodna vještina, lični potpis, sopstveni DNK i stvar elementarne kulture.
Školski programi u Crnoj Gori njeguju pisanu riječ i pisanje olovkom, ali se u praksi sve češće dešava da roditelji, prilikom upisa djeteta u školu, sa ponosom ističu kako im je dijete naučilo da piše i čita preko kompjutera, ukazuju učitelji, psiholozi i lingvisti sa kojima smo razgovarali.
„Uočljivo je da djeca danas sve manje pišu pisanim slovima. Rastu uz kompjuter i mobilne telefone, pa tastatura zamjenjuje potrebu za pisanjem“, konstatuje školski psiholog iz Bara, Radmila Bajković, i problematizuje ovu tendenciju:
„Ono što nastavnici uočavaju jeste da su sve brojnija djeca mlađeg uzrasta koja imaju poteškoća sa držanjem olovke, teško manipulišu sitnim predmetima. Na starijem uzrastu nastavnici uočavaju da djeca pišu pretežno štampanim slovima, pišu sporije, rukopis im je loš i nečitak, brzo se zamaraju i nemaju strpljenja za ovu aktivnost. Nastavnici maternjeg jezika, koji posebno vode računa o pisanju pisanim slovima, kažu da je to postalo veliki problem u nastavi jer sve veći broj djece u starijim razredima teško čitaju i pišu kurzivom.“
Škola, posebno osnovna, je u Crnoj Gori još uvijek mjesto gdje se njeguje pisanje olovkom, sigurno više nego na bilo kom drugom mjestu.
Ljilja Đuranović, dugogodišnja učiteljica Osnovne škole Luka Simonović iz Nikšića, prenosi nam da njeno iskustvo govori o tome da kod djece do V razreda osnovne škole, tastatura još uvijek nije zamijenila olovku:
„Ne primjećujem to toliko u nastavi, ne primjećujem to na uzrastu kojem ja predajem, a to je do V razreda. To je period kada oni uče pisanje. Lijep rukopis, ljepota i estetika im je glavni zadatak. Pretpostavljam da su iz tog razloga tome puno posvećeni, i u kući i u školi. To je njima prioritet, to je nama osnovni zadatak. To je uzrast gdje ne može doći do nekih velikih odstupanja.“
Đuranović, međutim pretpostavlja da je drugačije sa višim razredima osnovne škole:
„Od VI do VIII pretpostavljam da dolazi do brkanja. Upravo je to period puberteta, adolescencije i već ih interesuju drugi sadržaji jer su više na Facebooku jer se više koristi drugačije pismo njima znano.“
Zaboravljanje pisanja slova
Statistika kaže da nešto više od polovine domaćinstava u Crnoj Gori koristi računare, a najviše mladi, starosti od 16 do 24 godina. Učenici prvog razreda podgoričke gimnazije priznaju da izbjegavaju olovku, te da dugotrajnim korišćenjem kompjutera zaboravljaju pojedina pisana slova:
„Vjerovatno nam je lakše uz tastaturu jer možemo mnogo brže i više informacija da sprovedemo u kraćem periodu.“
„Ako ne pišem duže vrijeme, baš zaboravim kako se piše neko slovo. Sve nam je lakše preko kompjutera.“
„Uglavnom pisanu latinicu zaboravljam pošto je baš slabo koristim, osim na pismenom iz maternjeg.“
„Era kompjuterizacije polako uzima svoj danak. Poguban je uticaj štampanih slova“, kaže lingvista sa Filozofskog fakulteta u Nikšiću, profesorica Rajka Glušica, koja navodi znakovit primjer iz svoje prakse:
„Primijetili smo da s ili g nikada nisu u pisanom obliku, nego uvijek u štampanom. Studentima sam donosila i pokazivala pisana slova latinice i ćirilice. Nevjerovatno je da je na studijama Filozofskog fakultetu došlo do situacije da moramo studentima da pokažemo kako izgleda pisano slovo s latinicom jer ga uvijek pišu u štampanom obliku.“
Sve naše sagovornice ukazuju koliko je pisanja važno za psiho-socijalni razvoj djeteta.
„Davanje oblika slovima je nešto što je jako važno u razvoju djece, i intelekta i psihološkog razvoja. To je nešto što ne smijemo dovesti u pitanje i što ne smijemo nikako preskakati", kaže profesorica Glušica.
Sve je više djece u prvom razredu osnovne škole sa slabo razvijenom grafomotorikom, značajnom za zdrav razvoj ličnosti, iskustvo je školskog psihologa Radmile Bajković, koja navodi brojne psihološke razloge zbog kojih je važno podsticati pisanje:
„U proces pisanja su uključena sva čula i njihovo pravilno stimulisanje ostavlja tragove u mozgu, koji se povezuju i predstavljaju osnovu svih misaonih procesa. Dugotrajno vježbanje je stimulativno za razvoj mozga, a posebno ono koje angažuje više funkcija istovremeno, kao što je kod pisanja pisanih slova slučaj. Upravo ova aktivnost podstiče vježbanje dodatnih vještina kao što su dugotrajna pažnja, istrajnost interakcija sa drugim i slično.“
Naše sagovornice ne mogu da zamisle da će doći vrijeme kada će tastatura u potpunosti zamijeniti olovku. Apeluju na roditelje i škole da podstiču pisanje olovkom i pisanu riječ, jer smatraju da je elementarna pismenost neophodna vještina, lični potpis, sopstveni DNK i stvar elementarne kulture.