Britanski novinar John O'Sullivan radio je u Downing Streetu za bivšu premijerku Margaret Thatcher od 1986. do 1988. kao njezin posebni savjetnik, a neslužbeno i kao pisac govora.
Bio je jedan od dvojice autora koji su s njom radili na memoarima. Godine 1993. je objavila "Deset godina u Downing Streetu", a 1995. “ Put prema vlasti“.
O'Sullivan je bivši izvršni urednik i potpredsjednik Radija Slobodna Evropa. O životu i nasljeđu Margaret Thatcher s njim je razgovarala Heather Maher.
O'Sullivan: Spasila je Britaniju, uglavnom, ekonomski. Dužnost premijerke preuzela je 1979., neposredno nakon "zime nezadovoljstva." Bilo je to vrijeme štrajkova širom Britanije. Primjerice, u Liverpoolu mrtvi nisu sahranjivani, London je bio prepun smeća, a bolesnici nisu primani u bolnice. To su tri primjera, ali općenito govoreći, većina ljudi je osjećala da Britanija tone u depresiju i očaj i da je može spasiti samo jedna snažna akcija. Ona je učinila tri stvari.
Promijenila je zakon, tako da je sindikate stavila pod kontrolu. Drugo, stavila je pod kontrolu monetarnu ekspanziju, stabilizirala je valutu, a što je omogućilo poduzećima neku vrstu potrebne financijske stabilnosti kako bi mogli planirati dugoročno.
I treće, pokrenula je privatizacijsku revoluciju i potaknula ekonomske slobode, u čemu ju je slijedio svijet. Kada ljudi govore o privatizaciji ponekad zaboravljaju da je upravo gospođa Thatcher u Velikoj Britaniji, stvorila i novu klasu dioničara i to među onima koji do tada nisu imali priliku postati vlasnicima dionica. To je bila velika promjena u britanskom društvu i u toku njenih deset godina na vlasti, Britanija je postala četvrta po veličini ekonomija u svijetu.
O'Sullivan: Pa, naravno, ona je morala voditi puno bitaka. I to je činila. Dakle, to je uzelo danak, ali na jedan poseban način. To nije potkopalo njenu osobnost, jer ona je, rekao bih, bila ratoborna osoba, voljela je voditi dobru raspravu i sučeliti argumente, ali je bila uvjerena da je uvijek u pravu. Dakle, njena ličnost jest bila razlogom političke cijene koju je platila, ali to nije ostavilo psihološke posljedice na njen život, za koji je govorila da je logično da se troši i svakodnemim suzama i smijehom.
O'Sullivan: Prijateljstvo je započelo 1975. tjedan ili dva nakon što je postala liderka Konzervativne stranke. Ronald Reagan je bio u Londonu, on je tražio da se vide. Trebali su provesti pola sata zajedno, ali to se produžilo na sat i pol ili dva sata. U tom je trenutku odlučila da će ostati u kontaktu s njim, a to je bio i njegov stav. Tako je počelo. No, stvarno političko vezivanje datira iz 1981., kada je Thatcher bila pod jakim pritiskom kod kuće, a tokom njenog prvog posjeta Washingtonu. Većina Reaganova osoblja je željela da se on distancira od nje, no on je to odbio. Ne samo da joj je priredio državnu večeru, već je prihvatio njen poziv da posjeti Britaniju, što predsjednici ne rade, jer se to protivi protokolu. No, ne samo to, zagrlio ju je, želeći pokazati "Mi radimo istu stvar, mi smo u pravu." To je bio početak obostranog i lijepog prijateljstva. No, često se i nisu slagali, ali svoje nesuglasice su čuvali od javnosti.
O'Sullivan: Pa, razilazili su se u mnogim stvarima, a ona je u to vrijeme bila agresivnija od njega. Na primjer, Reagan se zalagao za prekid gradnje naftovoda iz tadašnjeg Sovjetskog Saveza u Njemačku. Ona je smatrala da se tome ne bi trebala protiviti, ali ugovori su bili potpisani, a i mnogi Britanci bi ostali bez posla pa je dala podršku gradnji naftovoda. Razilazili su se i oko Faklandskog rata. Dakle, razlika je bilo, ali su ih rješavali daleko od očiju javnosti. No, nikada nije bilo razilaženja oko uloge Atlantskog saveza. Thatcher je dala snažnu podršku Reaganu oko postavljanja američkih raketa u Zapadnu Europu - što je bilo presudno za okončanje Hladnog rata. Sve u svemu, njihov odnos je bio pozitivna stvar za oboje.
O'Sullivan: Ona je uistinu bila šampion u borbi za slobodu tih ljudi. Većina s kojima sam razgovarao to priznaju, ističu njenu solidarnost, kao i pomaganje disidentima, kada kod joj se za to ukazala prilika.
Po njenom nalogu je tadašnji ministar vanjskih poslova Velike Britanije posjetio grob poljskog svećenika Jirzija Popieluszka, koji je mučen u poljskim zatvorima. Unutar britanske vlade upravo je ona bila pokretačka snaga oštre kritike Sovjetskog Saveza, izgradnje jakog obrambenog sustava, a poznata je i po svojim snažnim antikomunističkim izjavama.
Bio je jedan od dvojice autora koji su s njom radili na memoarima. Godine 1993. je objavila "Deset godina u Downing Streetu", a 1995. “ Put prema vlasti“.
O'Sullivan je bivši izvršni urednik i potpredsjednik Radija Slobodna Evropa. O životu i nasljeđu Margaret Thatcher s njim je razgovarala Heather Maher.
RSE: Britanski premijer David Cameron izjavio je da Margaret Thatcher "nije samo vodila Britaniju, već je spasila zemlju." Kako je to Thatcher spasila Britaniju?
O'Sullivan: Spasila je Britaniju, uglavnom, ekonomski. Dužnost premijerke preuzela je 1979., neposredno nakon "zime nezadovoljstva." Bilo je to vrijeme štrajkova širom Britanije. Primjerice, u Liverpoolu mrtvi nisu sahranjivani, London je bio prepun smeća, a bolesnici nisu primani u bolnice. To su tri primjera, ali općenito govoreći, većina ljudi je osjećala da Britanija tone u depresiju i očaj i da je može spasiti samo jedna snažna akcija. Ona je učinila tri stvari.
Promijenila je zakon, tako da je sindikate stavila pod kontrolu. Drugo, stavila je pod kontrolu monetarnu ekspanziju, stabilizirala je valutu, a što je omogućilo poduzećima neku vrstu potrebne financijske stabilnosti kako bi mogli planirati dugoročno.
I treće, pokrenula je privatizacijsku revoluciju i potaknula ekonomske slobode, u čemu ju je slijedio svijet. Kada ljudi govore o privatizaciji ponekad zaboravljaju da je upravo gospođa Thatcher u Velikoj Britaniji, stvorila i novu klasu dioničara i to među onima koji do tada nisu imali priliku postati vlasnicima dionica. To je bila velika promjena u britanskom društvu i u toku njenih deset godina na vlasti, Britanija je postala četvrta po veličini ekonomija u svijetu.
RSE: Mnogi su je cijenili, ali mnogi je nisu voljeli, pa čak i u njenoj Konzervativnoj stranci. Da li je zbog svojih osobina na kraju platila danak i morala otići s čela stranke?
Preminula Margaret Thatcher
O'Sullivan: Pa, naravno, ona je morala voditi puno bitaka. I to je činila. Dakle, to je uzelo danak, ali na jedan poseban način. To nije potkopalo njenu osobnost, jer ona je, rekao bih, bila ratoborna osoba, voljela je voditi dobru raspravu i sučeliti argumente, ali je bila uvjerena da je uvijek u pravu. Dakle, njena ličnost jest bila razlogom političke cijene koju je platila, ali to nije ostavilo psihološke posljedice na njen život, za koji je govorila da je logično da se troši i svakodnemim suzama i smijehom.
RSE: Bila je veliki prijatelj s bivšim američkim predsjednikom Ronaldom Reaganon. Jednom ga je nazvala "drugim najvažnijim muškarcem u svom životu“, nakon supruga Dennisa. Sjećate li se kako je počelo to prijateljstvo?
O'Sullivan: Prijateljstvo je započelo 1975. tjedan ili dva nakon što je postala liderka Konzervativne stranke. Ronald Reagan je bio u Londonu, on je tražio da se vide. Trebali su provesti pola sata zajedno, ali to se produžilo na sat i pol ili dva sata. U tom je trenutku odlučila da će ostati u kontaktu s njim, a to je bio i njegov stav. Tako je počelo. No, stvarno političko vezivanje datira iz 1981., kada je Thatcher bila pod jakim pritiskom kod kuće, a tokom njenog prvog posjeta Washingtonu. Većina Reaganova osoblja je željela da se on distancira od nje, no on je to odbio. Ne samo da joj je priredio državnu večeru, već je prihvatio njen poziv da posjeti Britaniju, što predsjednici ne rade, jer se to protivi protokolu. No, ne samo to, zagrlio ju je, želeći pokazati "Mi radimo istu stvar, mi smo u pravu." To je bio početak obostranog i lijepog prijateljstva. No, često se i nisu slagali, ali svoje nesuglasice su čuvali od javnosti.
RSE: Povjesničar Richard Aldous u svojoj knjizi, "Reagan i Thatcher: teški odnos", kaže da je bliskost između dvoje vođa bila javno vidljiva, i kada su se razilazili u politici oko oslobađanja Europe od komunizma. Thatcher je bila agresivnija od Reagana, ali su željeli da Moskva vidi kako su jedinstveni?
O'Sullivan: Pa, razilazili su se u mnogim stvarima, a ona je u to vrijeme bila agresivnija od njega. Na primjer, Reagan se zalagao za prekid gradnje naftovoda iz tadašnjeg Sovjetskog Saveza u Njemačku. Ona je smatrala da se tome ne bi trebala protiviti, ali ugovori su bili potpisani, a i mnogi Britanci bi ostali bez posla pa je dala podršku gradnji naftovoda. Razilazili su se i oko Faklandskog rata. Dakle, razlika je bilo, ali su ih rješavali daleko od očiju javnosti. No, nikada nije bilo razilaženja oko uloge Atlantskog saveza. Thatcher je dala snažnu podršku Reaganu oko postavljanja američkih raketa u Zapadnu Europu - što je bilo presudno za okončanje Hladnog rata. Sve u svemu, njihov odnos je bio pozitivna stvar za oboje.
RSE: Vi ste proveli posljednjih nekoliko godina radeći u Srednjoj i Istočnoj Europi, gdje su mnogi ljudi u 1980., gledali na gospođu Thatcher kao na odlučnog borca za njihovu slobodu. Je li se takvo mišljenje zadržalo i do danas?
O'Sullivan: Ona je uistinu bila šampion u borbi za slobodu tih ljudi. Većina s kojima sam razgovarao to priznaju, ističu njenu solidarnost, kao i pomaganje disidentima, kada kod joj se za to ukazala prilika.
Po njenom nalogu je tadašnji ministar vanjskih poslova Velike Britanije posjetio grob poljskog svećenika Jirzija Popieluszka, koji je mučen u poljskim zatvorima. Unutar britanske vlade upravo je ona bila pokretačka snaga oštre kritike Sovjetskog Saveza, izgradnje jakog obrambenog sustava, a poznata je i po svojim snažnim antikomunističkim izjavama.