Da li će afere Listing i Telekom dovesti do smjene određenih državnih službenika, koliko se Crna Gora uopšte bori protv korupcije i šta je pokazao dosadašnji rad tužilaštva, u intervjuu za Radio Slobodnu Evropu govori Dejan Milovac, koordinator Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) za urbanizam.
MILOVAC: Potpuno ste u pravu. Javni život u Crnoj Gori je obilježen aferama, ali ono što sve više imamo kao slučaj, počevši od afere Listing i evo sada same afere Telekom, jeste da se afere ne dotiču samo nižih službenika, gradonačelnika i ministara, već afere, koje se otkrivaju, imaju određene epiloge koje sve više ukazuju ono što zapravo svi znamo, ali za šta postoji jako malo javnih dokaza. To sve ukazuje da u samom vrhu vlasti nešto baš i ne štima.
Nakon afere Zavala, gdje smo imali jednog brata, sada imamo jednu sestru, koja je na neki način u centru same afere. Ako je afera Zavala imala neku poruku za gospodina Svetozara Marovića, afera Telekom će svakako imati poruku za bivšeg premijera Đukanovića. U tom smislu očekujemo da afera Telekom neće biti zadnja za koju ćemo saznati, nego da je Crna Gora zaista, u posljednjih dvadeset godina, imala dosta privatizacija koje su bile sumnjive i dosta prodaje državne imovine i ostalih malverzacija, koje su bile dosta sumnjive, tako da ne očekujem da će afera Telekom, kao i afera Listing, imati za posljedicu smjene određenih državnih službenika.
MILOVAC: Solana je dobar primjer da imamo kao društvo jedinstvenu šansu da, prije nego što se nešto desi, uspijemo da spriječimo i da obezbijedimo da kompletan proces privatizacije bude transparentan, odnosno da valorizacija tog prostora bude urađena u skladu sa onim što su evropski standardi. Nažalost malo je takvih primjera. Pri privatizaciji Željezare kombinata u Mlinima nije bilo sluha i nije bilo mogućnosti da se djeluje na vrijeme. Završili smo sa nekim partnerima sa kakvim smo završili i završili smo sa arbitražom pred Međunarodnim sudom. Tu je i neuspješna privatizacija Kombinata aluminijum i Elektroprivrede, sa partnerima koji, ne samo da nisu spremni da investiraju, već građani Crne Gore plaćaju njihove gubitke i ono što bi oni trebali da investiraju.
Problem kod ulcinjske solane je što sami proces privatizacije nije išao preko poziva za nadmetanje, već je ona prodata na berzi, što je impliciralo da novi vlasnik, odnosno Eurofond, nema nikakve obaveze kada su u pitanju investicije, socijalni program i ostala ulaganja. Ono što je posebno problematično i na šta je MANS ukazivala 2008. godine jeste odsustvo vizije i očigledna namjera nekoga iz vlasti da gospodinu Baroviću pribavi ogroman profit tim prostorom. Onda je 2008. godine taj zaštićeni prostor preimenovan u građevinsko zemljište i njemu je omogućeno da za neki smiješan novac, koji je tada bio ispod milion eura, sada dobije vrijedno građevinsko zemljište od 260 miliona eura. To je nešto što je moralo biti zaštićeno i u postupku privatizacije i postupku izrade prostornog plana nije vođeno računa, prvenstveno o javnom interesu i interesu građana. Jednostavno takav jedan resurs je predat u ruke privatnom investitoru.
Ono što ćemo mi pokušati i što smo već pokušali, incijativom koja je trenutno u skupštinskoj proceduri, jeste da poslanici, koji su glasali za taj prostorni plan, sad dobiju drugu šansu i da isprave tu grešku iz 2008. godine. Sa našim kolegama iz nevladinog sektora, koji se bave zaštitom životne sredine, želimo da probamo da taj prostor sačuvamo kao jedno zaista rijetko i vrijedno stanište ptica. U tom smislu MANS će već na narednoj sjednici probati kod poslanika i vladajuće koalicije da dobije podršku za tu inicijativu.
MILOVAC: Samom činjenicom da ni policija, ni tužilaštvo nisu htjeli da prikupe dovoljno dokaza, a dokazi koji su prikupili bili su valorizirani na određeni način, je rezultiralo da iz sudskog postupka budu izmješteni glavni akteri afere. To su prije svega Svetozar Marović, kao suvlasnik kompanije koja je nelegalno radila, i Branimir Kozenić, kao tadašnji ministar urbanizma, koji je tada apsolutno imao uvid u kompletan posao i sve ono što se dešavalo na terenu sa urbanističkog aspekta.
Sama činjenica da je kompletan postupak, od hapšenja do pritvora i samog sudskog procesa, bio proveden više nego netransparentno i poruke koje su se slale u javnost od visokih političkih i državnih funkcionera po tom pitanju otvaraju ogroman prostor za sumnju da je kompletan proces, koji je nesporno korupcionaški iskorišten za političku borbu između gospodina Đukanovića i gospodina Marovića.
Zaista je šteta da jedan proces, koji sa aspekta divlje gradnje nije najgori primjer u Crnoj Gori, ali sa aspekta povezanosti između struktura kriminala i vlasti na lokalnom nivou, bude protraćen u tužilačkom i sudskom smislu i da nije dobio epilog koji bi podrazumijevao i procesuiranje i onih koji su bili naručioci svih poslova i koji su bili direktno odgovorni za sve što se dešavalo na Zavali.
MILOVAC: Volio bih da živim u toj Crnoj Gori u kojoj gospodin Marković vidi rezultate u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala. Nema sumnje da gospođe Čarapić i Medenica preporučuju rezultati upravo onoga što su uradili. Samo poimanje rezultata sa aspekta građana Crne Gore i nas kao nevladine organizacije i sa aspekta gospodina Markovića su bitno drugačiji. Po samom priznanju tužilaštva, mi smo organizacija koja svoj posao radi bolje od policije, u smislu otkrivanja i pribavljanja dokaza o najvećim aferama. Sa našeg aspekta, ti rezultati nisu zadovoljavajući. Ne može se pričati ni o kakvim boljim rezultatima kada je u pitanju borba protiv organizovanog kriminala i korupcije.
Najčešća odbrana tužilaštva, policije i samog sudstva je da nema dovoljno kapaciteta, da nemaju dovoljno tehničke opremljenosti, nisu dovoljno kadrovski osposobljeni. Međutim, ono što stoji u biti tog jeste sama politička volja da se najkrupniji slučajevi, kao slučajevi Šarića i Kalića, mogu predstavljati i prijetnju po bezbijednost države i da se jednostavno takvi slučajevi procesiraju. U tom smislu i gospodin Veljović i gospođa Čarapić i gospođa Medenica su jedan zaostatak iz ere gospodina Đukanovića od kojih se moramo u političkom smislu što prije osloboditi, ukoliko želimo da ova Crna Gora napreduje dalje i da počne da ispunjava evropske standarde.
Nažalost, izjava gospodina Markovića govori da se ni Vlada gospodina Vukšića ne želi odreći „usluga” ovih ljudi, već da jednostavno i one promjene koje se dešavaju u sektoru bezbjednosti ne daju nadu da su promjene u Crnoj Gori zaista korjenite. Opet imamo na svim ključnim anti-korupcijskim mjestima ljude koji nisu profesionalci, već dokazani partijski vojnici, odnosno ljudi koji zauzimaju veoma visoke položaje u Demokratskoj partiji socijalista.
RSE: Afere, afere, afere. Tako bi mogla da glasi mantra o najnovijim dešavanjima u Crnoj Gori. Nakon one Listing, koja se odnosila na navodne telefonske kontakte premijera Vukšića i šefa diplomatije Roćena sa odbjeglim narko-bosom, Darkom Šarićem, a koja je za posljedicu imala promjene na vrhu javne i tajne policije, dogodila se korupcionaška afera Telekom. Kakav tu epilog očekujete, imajući u vidu ko su njeni mogući akteri, ko je otkrio i kakve su okolnosti pod kojima se dešava?
MILOVAC: Potpuno ste u pravu. Javni život u Crnoj Gori je obilježen aferama, ali ono što sve više imamo kao slučaj, počevši od afere Listing i evo sada same afere Telekom, jeste da se afere ne dotiču samo nižih službenika, gradonačelnika i ministara, već afere, koje se otkrivaju, imaju određene epiloge koje sve više ukazuju ono što zapravo svi znamo, ali za šta postoji jako malo javnih dokaza. To sve ukazuje da u samom vrhu vlasti nešto baš i ne štima.
Nakon afere Zavala, gdje smo imali jednog brata, sada imamo jednu sestru, koja je na neki način u centru same afere. Ako je afera Zavala imala neku poruku za gospodina Svetozara Marovića, afera Telekom će svakako imati poruku za bivšeg premijera Đukanovića. U tom smislu očekujemo da afera Telekom neće biti zadnja za koju ćemo saznati, nego da je Crna Gora zaista, u posljednjih dvadeset godina, imala dosta privatizacija koje su bile sumnjive i dosta prodaje državne imovine i ostalih malverzacija, koje su bile dosta sumnjive, tako da ne očekujem da će afera Telekom, kao i afera Listing, imati za posljedicu smjene određenih državnih službenika.
RSE: U fokusu je pokušaj prodaje ulcinjske solane koja je u vlasništvu kontroverznog crnogorskog biznismena Veselina Barovića za basnoslovnih 260 miliona eura. Prethodno je, znamo, solana dovedena u stečaj, njeno zemljište u prostornom planu preimenovano je u građevinsko, sa mogućnošću izgradnje hotelskih kompleksa. To je, međutim, naišlo na negodovanje i energičnu kampanju onih koji smatraju da treba sačuvati taj jedinstveni prirodni resurs i nacionalno blago. Šta taj primer u sferi privatizacije po Vama pokazuje?
MILOVAC: Solana je dobar primjer da imamo kao društvo jedinstvenu šansu da, prije nego što se nešto desi, uspijemo da spriječimo i da obezbijedimo da kompletan proces privatizacije bude transparentan, odnosno da valorizacija tog prostora bude urađena u skladu sa onim što su evropski standardi. Nažalost malo je takvih primjera. Pri privatizaciji Željezare kombinata u Mlinima nije bilo sluha i nije bilo mogućnosti da se djeluje na vrijeme. Završili smo sa nekim partnerima sa kakvim smo završili i završili smo sa arbitražom pred Međunarodnim sudom. Tu je i neuspješna privatizacija Kombinata aluminijum i Elektroprivrede, sa partnerima koji, ne samo da nisu spremni da investiraju, već građani Crne Gore plaćaju njihove gubitke i ono što bi oni trebali da investiraju.
Problem kod ulcinjske solane je što sami proces privatizacije nije išao preko poziva za nadmetanje, već je ona prodata na berzi, što je impliciralo da novi vlasnik, odnosno Eurofond, nema nikakve obaveze kada su u pitanju investicije, socijalni program i ostala ulaganja. Ono što je posebno problematično i na šta je MANS ukazivala 2008. godine jeste odsustvo vizije i očigledna namjera nekoga iz vlasti da gospodinu Baroviću pribavi ogroman profit tim prostorom. Onda je 2008. godine taj zaštićeni prostor preimenovan u građevinsko zemljište i njemu je omogućeno da za neki smiješan novac, koji je tada bio ispod milion eura, sada dobije vrijedno građevinsko zemljište od 260 miliona eura. To je nešto što je moralo biti zaštićeno i u postupku privatizacije i postupku izrade prostornog plana nije vođeno računa, prvenstveno o javnom interesu i interesu građana. Jednostavno takav jedan resurs je predat u ruke privatnom investitoru.
Ono što ćemo mi pokušati i što smo već pokušali, incijativom koja je trenutno u skupštinskoj proceduri, jeste da poslanici, koji su glasali za taj prostorni plan, sad dobiju drugu šansu i da isprave tu grešku iz 2008. godine. Sa našim kolegama iz nevladinog sektora, koji se bave zaštitom životne sredine, želimo da probamo da taj prostor sačuvamo kao jedno zaista rijetko i vrijedno stanište ptica. U tom smislu MANS će već na narednoj sjednici probati kod poslanika i vladajuće koalicije da dobije podršku za tu inicijativu.
Svetozar Marović i Milo Đukanović
RSE: Vidjeti ćemo kakav će biti konačan epilog tog slučaja. Tender ističe, koliko mi se čini, 16. januara. No, nije poznat epilog jedne mnogo starije afere koju ste i sami pomenuli, a to je afera Zavala. Upravo MANS-u se može pripisati zasluga za skretanje pažnje medijske i sveukupne javnosti. Dakle, ona još nije pravno okončana. U toku je sudski proces, akteri afere su pušteni iz pritvora. Ranije je bilo nagađanja, kako je riječ o politički dirigovanoj aferi sa namjerom marginalizacije Marovićevog klana u DPS-u. Kako je realno da se sve to završi? Koliko je taj slučaj zaista u domenu pravosuđa, a koliko u domenu politike?
MILOVAC: Samom činjenicom da ni policija, ni tužilaštvo nisu htjeli da prikupe dovoljno dokaza, a dokazi koji su prikupili bili su valorizirani na određeni način, je rezultiralo da iz sudskog postupka budu izmješteni glavni akteri afere. To su prije svega Svetozar Marović, kao suvlasnik kompanije koja je nelegalno radila, i Branimir Kozenić, kao tadašnji ministar urbanizma, koji je tada apsolutno imao uvid u kompletan posao i sve ono što se dešavalo na terenu sa urbanističkog aspekta.
Sama činjenica da je kompletan postupak, od hapšenja do pritvora i samog sudskog procesa, bio proveden više nego netransparentno i poruke koje su se slale u javnost od visokih političkih i državnih funkcionera po tom pitanju otvaraju ogroman prostor za sumnju da je kompletan proces, koji je nesporno korupcionaški iskorišten za političku borbu između gospodina Đukanovića i gospodina Marovića.
Zaista je šteta da jedan proces, koji sa aspekta divlje gradnje nije najgori primjer u Crnoj Gori, ali sa aspekta povezanosti između struktura kriminala i vlasti na lokalnom nivou, bude protraćen u tužilačkom i sudskom smislu i da nije dobio epilog koji bi podrazumijevao i procesuiranje i onih koji su bili naručioci svih poslova i koji su bili direktno odgovorni za sve što se dešavalo na Zavali.
RSE: MANS se često određivao negativno, kada je riječ o očekivanjima od crnogorskog pravosuđa u borbi protiv korupcije i kriminala, no od ministra pravde čuli smo kako će predsjednica Vrhovnog suda, Vesna Medenica, i državna tužiteljka, Ranka Čarapić, ostati na svojim funkcijama do kraja mandata koji ističe u 2013. godini. Za to ih, prema riječima ministra Markovića, preporučuje profesionalan i odgovoran odnos prema poslu. Kako sve to komentarišete?
MILOVAC: Volio bih da živim u toj Crnoj Gori u kojoj gospodin Marković vidi rezultate u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala. Nema sumnje da gospođe Čarapić i Medenica preporučuju rezultati upravo onoga što su uradili. Samo poimanje rezultata sa aspekta građana Crne Gore i nas kao nevladine organizacije i sa aspekta gospodina Markovića su bitno drugačiji. Po samom priznanju tužilaštva, mi smo organizacija koja svoj posao radi bolje od policije, u smislu otkrivanja i pribavljanja dokaza o najvećim aferama. Sa našeg aspekta, ti rezultati nisu zadovoljavajući. Ne može se pričati ni o kakvim boljim rezultatima kada je u pitanju borba protiv organizovanog kriminala i korupcije.
Najčešća odbrana tužilaštva, policije i samog sudstva je da nema dovoljno kapaciteta, da nemaju dovoljno tehničke opremljenosti, nisu dovoljno kadrovski osposobljeni. Međutim, ono što stoji u biti tog jeste sama politička volja da se najkrupniji slučajevi, kao slučajevi Šarića i Kalića, mogu predstavljati i prijetnju po bezbijednost države i da se jednostavno takvi slučajevi procesiraju. U tom smislu i gospodin Veljović i gospođa Čarapić i gospođa Medenica su jedan zaostatak iz ere gospodina Đukanovića od kojih se moramo u političkom smislu što prije osloboditi, ukoliko želimo da ova Crna Gora napreduje dalje i da počne da ispunjava evropske standarde.
Nažalost, izjava gospodina Markovića govori da se ni Vlada gospodina Vukšića ne želi odreći „usluga” ovih ljudi, već da jednostavno i one promjene koje se dešavaju u sektoru bezbjednosti ne daju nadu da su promjene u Crnoj Gori zaista korjenite. Opet imamo na svim ključnim anti-korupcijskim mjestima ljude koji nisu profesionalci, već dokazani partijski vojnici, odnosno ljudi koji zauzimaju veoma visoke položaje u Demokratskoj partiji socijalista.