The Economist (Prevela: Ena Stevanović)
Hoće li ikada biti mira između Arapa i Jevreja na Bliskom istoku? Još jedno krvoproliće je samo pokazatelj da se su sve nade uzaludne. Tijekom uobičajene rasprave ko je prvi počeo, brojne zgrade su završile kao ruševine, više od 140 Palestinaca, uglavnom civila i šest Izraelaca je ubijeno i po prvi put su projektili iz Gaze padali u nesporednoj blizini Izraelske metropole Tel Aviva i svetog grada Jeruzalema.
Međutim, iako su Palestinci i Izraelci zaglavili u prastarim konfliktima, čitav Bliski Istok koji ih okružuje se mijenja. Arapsko proljeće je pokrenulo taj proces i htjeli to ili ne, Izraelci i Palestinci su zahvaćeni vrtlogom regionalnih previranja. Možda će protekla sedmica učiniti njihovu borbu još krvavijom ili ih konačno izvući iz pat pozicije.
Rat koji nije ni izgubljen ni dobijen
Na prvi pogled se čini da nije lako opravdati optimizam. Iako je primirje dogovoreno za 21.novembar, prošlosedmične borbe su osnažile ratobornike na obje strane.
Lideri Hamasa, islamističke organizacije koja vlada Gazom od 2007.godine će tvrditi da su prisilili Izraelce da se povuku i uprkos tome što je Gaza dobro nastradala. Iako su ubili neke od njihovih vođa, Izrael nije uspio uništiti Hamas. I doista, Hamas pobjeđuje u Zapadnoj obali, drugom dijelu Palestine kojim trenutno vlada Fatah, njihov oštri suparnik i umjerenija palestinska frakcija.
Štaviše, čelnici Hamasa bi mogli zaključiti da je vrijeme na njihovoj strani. S obzirom da su islamisti širom arapskog svijeta preuzeli moć, Hamas je stekao moćne i bogate prijatelje. Turska, koja je nekada bila najveći muslimanski saveznik Izraela, je prešla na stranu Hamasa, isto kao i Katar, jedna od najbogatijih i najdinamičnijih zaljevskih zemalja. Ushićeni čelnici Hamasa tvrde da islamski polumjesec polako okružuje Izrael, od Libanona na sjeveru kojim vlada Hezbollah, preko Sirije gdje bi pobunjenici mogli svrgnuti Bašara Asada, sve do Jordana u kojem saveznici Hamasa prijete kralju.
Izraelski tvrdolinijaši će, međutim, donijeti drugačije zaključke. U vojnom smislu, Hamas je ponovo vraćen u svoju kutiju. Izraelski 'Iron Dom' proturaketni sistem je pokazao svoju učinkovitosti i mnogi Hamasovi projektili su uništeni. Izrael će stoga neko vrijeme mirno spavati. U diplomatskom smislu, Amerika je upornija nego ikad. Mnoge europske zemlje su također okrivile Hamas za pokretanje novog vala nasilja.
Uprkos svemu tome, Izrael je prosperirao, pogotovo za vrijeme Benjamina Natanjahua, premijera koji je u velikoj mjeri zanemarivao mirovni proces. Iako su rakete iz Gaze ubile više od 30 Izraelaca od 2004. godine, Izrael je bio oslobođen bombaša samoubica, dijelimično zahvaljujući zidu oko Zapadne obale, koji ograđuje glavni dio palestinske države i štiti židovska naselja koja se nastavljaju širiti, uprkos tome što su prema međunarodnompravu nelegalna. Natanjahu, čija se partija za predstojeće izbore 22.januara spojila sa još tvrdokornijom partijom kojom upravlja Avigdor Lieberman, mirno sjedi. Zašto bi tetošio te prevrtljive Palestince time što bi im dao da imaju svoju državu? Kada bi oni doista vladali Zapadnom obalom, ne bi li i od tamo gađali projektilima, kao što to rade njihovi sunarodnici iz Gaze? Bolje ih je držati iza zida i pobiti ih ako podignu glave.
Možda će tvrdolinijaši na kraju pobijediti, ali Arapsko proljeće bi moglo pobrkati njihovu računicu. Čak i ako islamisti koji su preuzeli moć u Egiptu i drugdje pretjerano ne vole Izrael, njihov će prioritet biti rješavanje vlastitih problema. Izraelski budžet za odbranu je četiri puta veći od budžeta sve četiri pomenute arapske zemlje zajedno. Započinjanje rata sa lokalnom velesilom teško da bi pomoglo lokalnim arapskim vladama da poprave svoju ekonomiju. To što je pragmatični egipatski predsjednik Morsi surađivao s Barackom Obamom kako bi se postiglo primirje moglo bi označiti početak nečega novog.
I Izraelci bi trebali misliti dugoročnije. Zbog toga što ostatak arapskog svijeta ulazi u demokraciju, lišavajući Palestince njihovog prava da stvaraju bure baruta koje jednog dana mora eksplodirati u teritorijama koje je okupirao Izrael - prošle sedmice je u Tel Avivu eksplodirao svega jedan autobus.
Represija već potkopava demokraciju u Izraelu i broj stanovnika se smanjuje dok u arapskom svijetu raste. Krvave misije koje se pokreću svake godine kako bi se zaustavio Hamas će izazvati sve veće negodovanje diplomatskog svijeta.
Obje strane trebaju podršku izvana
Odgovor na sve probleme je onaj koji navode razumni ljudi sa obje strane, kao i većina zemalja izvana: dvije države, pri čemu će Izrael izvršiti teritorijalne ustupke radi sigurnosti.
Nadamo se da će u kratkom roku ovo primirje natjerati strane izvana da malo više poguraju ovo rješenje. Egipat, koji mora zaustaviti dotok oružja u Gazu, skupa sa Turskom i Katarom, je u najboljoj poziciji do sada da ubijedi Hamas da prihvati ideju jevrejske državu čije su granice određene sporazumom iz 1967., sa zamjenom zemljišta i zajedničkim Jeruzalemom. Arapske zemlje također trebaju pritisnuti Hamas i Fatah da se spoje. To bi značilo mnogo više za stvaranje palestinske države nego bilo kakava lobiranja u UN-u.
Obama također ima važnu ulogu u tome da prisili Izrael da sjedne za pregovarački stol. Tijekom svog prvog mandata je zanemario predstavljanje svog mirovnog plana. Sada kada je ponovo u Bijeloj kući, čini se da se i dalje opire da bude uvučen u sve to.
To je doista žalosno. Amerika ima vitalne interese u stabilnom Bliskom Istoku. A to najprije znači mirovni sporazum između Palestine i Izraela.
Hoće li ikada biti mira između Arapa i Jevreja na Bliskom istoku? Još jedno krvoproliće je samo pokazatelj da se su sve nade uzaludne. Tijekom uobičajene rasprave ko je prvi počeo, brojne zgrade su završile kao ruševine, više od 140 Palestinaca, uglavnom civila i šest Izraelaca je ubijeno i po prvi put su projektili iz Gaze padali u nesporednoj blizini Izraelske metropole Tel Aviva i svetog grada Jeruzalema.
Međutim, iako su Palestinci i Izraelci zaglavili u prastarim konfliktima, čitav Bliski Istok koji ih okružuje se mijenja. Arapsko proljeće je pokrenulo taj proces i htjeli to ili ne, Izraelci i Palestinci su zahvaćeni vrtlogom regionalnih previranja. Možda će protekla sedmica učiniti njihovu borbu još krvavijom ili ih konačno izvući iz pat pozicije.
Rat koji nije ni izgubljen ni dobijen
Na prvi pogled se čini da nije lako opravdati optimizam. Iako je primirje dogovoreno za 21.novembar, prošlosedmične borbe su osnažile ratobornike na obje strane.
Lideri Hamasa, islamističke organizacije koja vlada Gazom od 2007.godine će tvrditi da su prisilili Izraelce da se povuku i uprkos tome što je Gaza dobro nastradala. Iako su ubili neke od njihovih vođa, Izrael nije uspio uništiti Hamas. I doista, Hamas pobjeđuje u Zapadnoj obali, drugom dijelu Palestine kojim trenutno vlada Fatah, njihov oštri suparnik i umjerenija palestinska frakcija.
Štaviše, čelnici Hamasa bi mogli zaključiti da je vrijeme na njihovoj strani. S obzirom da su islamisti širom arapskog svijeta preuzeli moć, Hamas je stekao moćne i bogate prijatelje. Turska, koja je nekada bila najveći muslimanski saveznik Izraela, je prešla na stranu Hamasa, isto kao i Katar, jedna od najbogatijih i najdinamičnijih zaljevskih zemalja. Ushićeni čelnici Hamasa tvrde da islamski polumjesec polako okružuje Izrael, od Libanona na sjeveru kojim vlada Hezbollah, preko Sirije gdje bi pobunjenici mogli svrgnuti Bašara Asada, sve do Jordana u kojem saveznici Hamasa prijete kralju.
Gaza: Postignut sporazum o prekidu vatre
Osim toga, na južnom boku Izraela, uspon Muslimanskog bratstva pod vođstvom predsjednika Muhameda Morsija u Egiptu, daleko najmnogoljudnijoj arapskoj zemlji, je promijenio ravnotežu u regionu. Hosni Mubarak, sekularni despot koji je vladao Egiptom punih 30 godina do njegovog svrgavanja 2011.godine, nije imao mnogo vremena za Hamas. Suprotno tome, novo bratstvo prijateljuje s Hamasom. Stoga bi u budućnosti demokracije Hamas mogao postati igrač kojeg ne mogu zaustaviti ni Izrael ni Amerika.Izraelski tvrdolinijaši će, međutim, donijeti drugačije zaključke. U vojnom smislu, Hamas je ponovo vraćen u svoju kutiju. Izraelski 'Iron Dom' proturaketni sistem je pokazao svoju učinkovitosti i mnogi Hamasovi projektili su uništeni. Izrael će stoga neko vrijeme mirno spavati. U diplomatskom smislu, Amerika je upornija nego ikad. Mnoge europske zemlje su također okrivile Hamas za pokretanje novog vala nasilja.
Uprkos svemu tome, Izrael je prosperirao, pogotovo za vrijeme Benjamina Natanjahua, premijera koji je u velikoj mjeri zanemarivao mirovni proces. Iako su rakete iz Gaze ubile više od 30 Izraelaca od 2004. godine, Izrael je bio oslobođen bombaša samoubica, dijelimično zahvaljujući zidu oko Zapadne obale, koji ograđuje glavni dio palestinske države i štiti židovska naselja koja se nastavljaju širiti, uprkos tome što su prema međunarodnompravu nelegalna. Natanjahu, čija se partija za predstojeće izbore 22.januara spojila sa još tvrdokornijom partijom kojom upravlja Avigdor Lieberman, mirno sjedi. Zašto bi tetošio te prevrtljive Palestince time što bi im dao da imaju svoju državu? Kada bi oni doista vladali Zapadnom obalom, ne bi li i od tamo gađali projektilima, kao što to rade njihovi sunarodnici iz Gaze? Bolje ih je držati iza zida i pobiti ih ako podignu glave.
Možda će tvrdolinijaši na kraju pobijediti, ali Arapsko proljeće bi moglo pobrkati njihovu računicu. Čak i ako islamisti koji su preuzeli moć u Egiptu i drugdje pretjerano ne vole Izrael, njihov će prioritet biti rješavanje vlastitih problema. Izraelski budžet za odbranu je četiri puta veći od budžeta sve četiri pomenute arapske zemlje zajedno. Započinjanje rata sa lokalnom velesilom teško da bi pomoglo lokalnim arapskim vladama da poprave svoju ekonomiju. To što je pragmatični egipatski predsjednik Morsi surađivao s Barackom Obamom kako bi se postiglo primirje moglo bi označiti početak nečega novog.
I Izraelci bi trebali misliti dugoročnije. Zbog toga što ostatak arapskog svijeta ulazi u demokraciju, lišavajući Palestince njihovog prava da stvaraju bure baruta koje jednog dana mora eksplodirati u teritorijama koje je okupirao Izrael - prošle sedmice je u Tel Avivu eksplodirao svega jedan autobus.
Represija već potkopava demokraciju u Izraelu i broj stanovnika se smanjuje dok u arapskom svijetu raste. Krvave misije koje se pokreću svake godine kako bi se zaustavio Hamas će izazvati sve veće negodovanje diplomatskog svijeta.
Obje strane trebaju podršku izvana
Odgovor na sve probleme je onaj koji navode razumni ljudi sa obje strane, kao i većina zemalja izvana: dvije države, pri čemu će Izrael izvršiti teritorijalne ustupke radi sigurnosti.
Nadamo se da će u kratkom roku ovo primirje natjerati strane izvana da malo više poguraju ovo rješenje. Egipat, koji mora zaustaviti dotok oružja u Gazu, skupa sa Turskom i Katarom, je u najboljoj poziciji do sada da ubijedi Hamas da prihvati ideju jevrejske državu čije su granice određene sporazumom iz 1967., sa zamjenom zemljišta i zajedničkim Jeruzalemom. Arapske zemlje također trebaju pritisnuti Hamas i Fatah da se spoje. To bi značilo mnogo više za stvaranje palestinske države nego bilo kakava lobiranja u UN-u.
Obama također ima važnu ulogu u tome da prisili Izrael da sjedne za pregovarački stol. Tijekom svog prvog mandata je zanemario predstavljanje svog mirovnog plana. Sada kada je ponovo u Bijeloj kući, čini se da se i dalje opire da bude uvučen u sve to.
To je doista žalosno. Amerika ima vitalne interese u stabilnom Bliskom Istoku. A to najprije znači mirovni sporazum između Palestine i Izraela.