Zavičajni muzej i njegov depadans, rodna kuća Zuke Džumhura u Konjicu bogatiji su za 430 kopija karikatura velikog putopisca, slikara i karikaturiste. Kopije karikatura poklonio je Safet Hebibović, koji se krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka družio i radio sa Zukom Džumhurom. Ovim darom Konjic je obogatio turističku ponudu, jer i danas veliki broj turista iz regiona dolazi u Konjic da vidi, između ostalog, gdje se rodio i kako je živio jedan od svjetski priznatih umjetnika Zuko Džumhur.
„Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red”, jedan je od citata Zulfikara Zuke Džumhura, najpoznatijeg Konjičanina, svestranog umjetnika svjetkog glasa, za kojeg njegovi Konjičani kažu da je bio jedan na dunjaluku.
Zuko je za sobom ostavio vrijedna djela, a njegove karikature, od kojih je više od 10.000 objavljenih, ostaće posebno zapamćene. Upravo je zato Konjičanin Safet Hebibović Zavičajnom muzeju i njegovom depadansu rodnoj kući Zuke Džumhura poklonio kopije Zukinih karikatura:
„Baš mi je drago da se nalaze ovdje gdje i trebaju da se nalaze. Zuko je objavio oko desetak hiljada karikatura, a to je jedan mali, skromni poklon koji sam ja mogao da uradim za Zuku i za Zukinu kuću“, kaže Hebibović.
Safet Hebibović građu o Konjicu prikuplja više od 50 godina. Sa Zukom se družio onoliko koliko je ovaj umjetnik boravio u rodnom Konjicu:
„1978. godine novinar Oslobođenja Edhem Badžak, koji nažalost nije više među nama, pisao je u Oslobođenju desetak reportaža o gradu Vremeplov Zuke Džumhura. U to vrijeme ja i Badžo smo pratili Zuku po gradu. Zuko je pričao, Badžo zapisivao, ja sam bio u ulozi fotoreportera, tako da sam Zuku slikao po njegovoj želji, gdje je htio ili gdje smo mi vidjeli da je nešto interesantno, tako da imam dosta snimaka sa Zukom i Zuku samog po gradu. Pošto je Zuko stanovao u motelu te godine, jedne prilike smo ja i Badžo otišli na terasu i sjedili sa njim, on je crtao neke karikature za Badžine reportaže koje su izlazile u Oslobođenju. Među tim karikaturama bilo je u jednom Zukinom tefteru, kako je on volio da kaže, nekih karikatura. Mi smo to onako listali, gledali, pa smo pitali Zuku:’Šta je s ovim?’ Kazao je:’Karikature nisu na vrijeme stigle u politiku, sad su na čekanju ili bogzna šta će sa njima biti.’“, sjeća se Hebibović.
Muzeju, koji je otvoren prije gotovo dvije godine, ovo je značajan poklon jer je do sada u muzeju bilo samo sedam kopija Zukinih karikutura, kaže rukovodilac Centra za kulturu Konjic Benjamin Mušinović:
"Mi koji radimo u ovom muzeju i u rodnoj kući Zuke Džumhura danas imamao šansu da turistima prikažemo najznačajniji dio Zukinog stvaralaštva. To je 430 karikartura koje je poklonio i priredio gospodin Safet Hebibović. Od tih 430 karikatura, ima 16 koje nisu nigdje dosad objavljene", navodi Mušinović.
U rodnoj kući Zuke Džumhura, osim karikatura, postavljeni su objavljeni i neobjavljeni rukopisi, nošnje i odjeća, te fotografije iz života ovog plodnog umjetnika. Upravo je to razlog posjete brojnih turista iz regiona koji žele da vide kako je živio jedan od najvećih boema bivše Jugoslavije, kaže Muhamed Krnjić, uposlenik Zavičajnog muzeja:
„Zanimaju se za detalje iz njegovog života, tako da im mi možemo predočiti opširniju sliku Zukinog života, Zukina djela i sve ono što je on stekao u svojoj obilnoj umjetničkoj karijeri.“
Kako bi se mladima približilo ono šta je radio Zuko Džumhur, Zavičajni muzej u Konjicu organizovat će radionice, ističe akademski grafičar Dino Džumhur:
„To će biti likovne radionice gdje će djeca moći da upoznaju život i djelo Zuke Džumhura kroz igru sa njegovim karikaturama. Svako dijete će dobiti po jednu karikaturu na osnovu koje će moći da predstavi svoju likovnost na papir.“
Zuko Džumhur proslavio se antologijskom karikaturom Marxa koji sjedi za radnim stolom, a iznad glave mu je uokviren Staljinov portret. Ta karikatura postala jedan od znakova jugoslovenskog političkog identiteta, zbog čega ga je, kažu, zavolio i sam Tito.
Zukina putopisna televizijske serija Hadoljublja ostala je kao svjedočanstvo njegove darovitosti, jer je Zuko hodao svijetom, zapisivao i pričao, spajao ljude i rušio granice:
„Nisam tu, ne, ne. Nisam tu. Ne postojim .Nisam tu...“
Najslavnija Zukina knjiga “Nekrolog jednoj čaršiji” ostala je zapamćena i po tome da je samo tada - i nikada više, nobelovac Ivo Andrić nekome pisao predgovor. Zuko je bio poseban, kaže Safet Hebibović:
„Zuko se ne može ispričati. Zuko se samo mogao doživjeti. Ja bih na kraju jednu Zukinu: Čovjek koji izađe na govornicu treba govoriti onoliko koliko može stajati na jednoj nozi.“
„Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red”, jedan je od citata Zulfikara Zuke Džumhura, najpoznatijeg Konjičanina, svestranog umjetnika svjetkog glasa, za kojeg njegovi Konjičani kažu da je bio jedan na dunjaluku.
Zuko je za sobom ostavio vrijedna djela, a njegove karikature, od kojih je više od 10.000 objavljenih, ostaće posebno zapamćene. Upravo je zato Konjičanin Safet Hebibović Zavičajnom muzeju i njegovom depadansu rodnoj kući Zuke Džumhura poklonio kopije Zukinih karikatura:
„Baš mi je drago da se nalaze ovdje gdje i trebaju da se nalaze. Zuko je objavio oko desetak hiljada karikatura, a to je jedan mali, skromni poklon koji sam ja mogao da uradim za Zuku i za Zukinu kuću“, kaže Hebibović.
Safet Hebibović građu o Konjicu prikuplja više od 50 godina. Sa Zukom se družio onoliko koliko je ovaj umjetnik boravio u rodnom Konjicu:
„1978. godine novinar Oslobođenja Edhem Badžak, koji nažalost nije više među nama, pisao je u Oslobođenju desetak reportaža o gradu Vremeplov Zuke Džumhura. U to vrijeme ja i Badžo smo pratili Zuku po gradu. Zuko je pričao, Badžo zapisivao, ja sam bio u ulozi fotoreportera, tako da sam Zuku slikao po njegovoj želji, gdje je htio ili gdje smo mi vidjeli da je nešto interesantno, tako da imam dosta snimaka sa Zukom i Zuku samog po gradu. Pošto je Zuko stanovao u motelu te godine, jedne prilike smo ja i Badžo otišli na terasu i sjedili sa njim, on je crtao neke karikature za Badžine reportaže koje su izlazile u Oslobođenju. Među tim karikaturama bilo je u jednom Zukinom tefteru, kako je on volio da kaže, nekih karikatura. Mi smo to onako listali, gledali, pa smo pitali Zuku:’Šta je s ovim?’ Kazao je:’Karikature nisu na vrijeme stigle u politiku, sad su na čekanju ili bogzna šta će sa njima biti.’“, sjeća se Hebibović.
Muzeju, koji je otvoren prije gotovo dvije godine, ovo je značajan poklon jer je do sada u muzeju bilo samo sedam kopija Zukinih karikutura, kaže rukovodilac Centra za kulturu Konjic Benjamin Mušinović:
"Mi koji radimo u ovom muzeju i u rodnoj kući Zuke Džumhura danas imamao šansu da turistima prikažemo najznačajniji dio Zukinog stvaralaštva. To je 430 karikartura koje je poklonio i priredio gospodin Safet Hebibović. Od tih 430 karikatura, ima 16 koje nisu nigdje dosad objavljene", navodi Mušinović.
U rodnoj kući Zuke Džumhura, osim karikatura, postavljeni su objavljeni i neobjavljeni rukopisi, nošnje i odjeća, te fotografije iz života ovog plodnog umjetnika. Upravo je to razlog posjete brojnih turista iz regiona koji žele da vide kako je živio jedan od najvećih boema bivše Jugoslavije, kaže Muhamed Krnjić, uposlenik Zavičajnog muzeja:
„Zanimaju se za detalje iz njegovog života, tako da im mi možemo predočiti opširniju sliku Zukinog života, Zukina djela i sve ono što je on stekao u svojoj obilnoj umjetničkoj karijeri.“
Kako bi se mladima približilo ono šta je radio Zuko Džumhur, Zavičajni muzej u Konjicu organizovat će radionice, ističe akademski grafičar Dino Džumhur:
„To će biti likovne radionice gdje će djeca moći da upoznaju život i djelo Zuke Džumhura kroz igru sa njegovim karikaturama. Svako dijete će dobiti po jednu karikaturu na osnovu koje će moći da predstavi svoju likovnost na papir.“
Zuko Džumhur proslavio se antologijskom karikaturom Marxa koji sjedi za radnim stolom, a iznad glave mu je uokviren Staljinov portret. Ta karikatura postala jedan od znakova jugoslovenskog političkog identiteta, zbog čega ga je, kažu, zavolio i sam Tito.
Zukina putopisna televizijske serija Hadoljublja ostala je kao svjedočanstvo njegove darovitosti, jer je Zuko hodao svijetom, zapisivao i pričao, spajao ljude i rušio granice:
„Nisam tu, ne, ne. Nisam tu. Ne postojim .Nisam tu...“
Najslavnija Zukina knjiga “Nekrolog jednoj čaršiji” ostala je zapamćena i po tome da je samo tada - i nikada više, nobelovac Ivo Andrić nekome pisao predgovor. Zuko je bio poseban, kaže Safet Hebibović:
„Zuko se ne može ispričati. Zuko se samo mogao doživjeti. Ja bih na kraju jednu Zukinu: Čovjek koji izađe na govornicu treba govoriti onoliko koliko može stajati na jednoj nozi.“