Bosna i Hercegovina, i 23 godine nakon završetka rata, još uvijek ima 90.000 interno raseljenih osoba. Najveći broj je smješten u kolektivnim centrima širom zemlje, a prema podacima državnog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, ima ih 121.
Hamed Avdagić punih 25 godina živi u kolektivnim centrima. Njegova trenutna adresa je u jednom u okolini Goražda. Centar se nalazi u blizini deponije i potpuno je neuslovan za život. Tu Hamed živi sa suprugom i troje djece od 70 eura socijalne pomoći.
"Ne može da mi bude za struju, a valja jesti. Patim se, šta ćeš. Na nas petoro, dva dana mi ne može biti. Bolestan sam i ne mogu ni raditi. Ovo je država bez države, od ove države niko nema koristi, barem nemam ja", priča Hamed.
Vaš browser nepodržava HTML5
BiH - maćeha raseljenima
Hamedov komšija u kolektivnom centru je i Zahid Kadrić. On je učestvovao u njegovoj izgradnji prije dvadesetak godina. I Zahid nigdje ne radi, a posao ne mogu naći ni njegova djeca.
"Imam jednu kćerku, završila je krojačku školu. Ne radi nigdje. Papire sam svugdje predavao, ali džaba kada čovjek nema štele", kaže Zahid.
Pitanje raseljenih i izbjeglih osoba Bosna i Hercegovina pokušava riješiti trajnim zbrinjavanjem, u okviru Regionalnog stambenog programa. Ukupni troškovi za njihovo zbrinjavanje, prema procjenama, iznosiće 101 milion eura, od čega će Bosna i Hercegovina osigurati 15 miliona.
Ministrica Semiha Borovac za Radio Slobodna Evropa kaže kako se na sve načine pokušava ovoj kategoriji stanovništva obezbijediti trajan "krov nad glavom" - ili popravkom njihovih prijeratnih domova ili izgradnjom novih.
"Trenutno u Bosni i Hercegovini kroz ovaj program u 82 općine se prave zgrade ili obnavljaju objekti. Do sada smo obnovili preko 1.000 objekata kroz regionalni stambeni program i izgradili oko 500 stanova, tako da težimo cilju kojeg smo zacrtali kroz donatorski program u kojem BiH učestvuje sa Srbijom, Hrvatskom i Crnom Gorom", navodi Borovac.
Istovremeno, Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak, kaže kako nije zadovoljna dosadašnjim tempom pomoći izbjeglim, raseljenim, ali i osobama koje su se vratile svojim prijeratnim domovima.
Prema njenim riječima, ove kategorije stanovništva u 2018. godini nisu trebale biti predmet razgovora, s obzirom na ogroman novac kojeg su domaće i međunarodne institucije u posljednje dvije decenije uložile.
Kolektivno izbjegličko naselje "Vila" u Tešnju
"Kada smo mi inicirali proces povratka kroz razna udruženja, prvi zadatak je bio da se zatvore kolektivni centri, od 1998., pa nadalje. Dakle, 20 godina traje to izmještanje i zatvaranje. Mislim da ovim sredstvima, kojima se država Bosna i Hercegovina zadužila kroz regionalni program, će se riješiti taj problem", poručuje Zukić.
A da se novac namijenjen za obnovu kuća izbjeglim licima i povratnicima koristio u privatne i stranačke svrhe, ilustruju i neke od afera u protekle dvije decenije.
Najpoznatija je ona kada je na čelu Federalnog ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe bio SDA-ov kadar Sulejman Garib, koji je omogućio jednoj firmi da godinama bude glavni dobavljač građevinskog materijala za obnovu srušenih kuća, a nerijetko je i kao pomoć povratnicima knjižena i kupovina intimnog ženskog rublja.
Ovakvih slučajeva više nema, a država je, čini se, prvi put odlučna da do 2020., godine, kada je predviđeno zatvaranje svih kolektivnih centara, riješi problem izbjeglih i interno raseljenih lica.
Pored toga, Bosna i Hercegovina trenutno rješava i oko 14.000 zahtjeva osoba koje se žele vratiti iz inostranstva u ovu zemlju, a u Bosni i Hercegovini borave, pored migranata, i 33 izbjeglice iz drugih zemalja koje su smještene u izbjegličkom centru kod Mostara.