Kurspahić: Izazovi vladanja 'u ime države'

Piše: Kemal Kurspahić

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Više od sedam mjeseci nakon oktobarskih izbora u Bosni i Hercegovini najavljeno je da, nakon izborne pobjede i ujedinjavanja oko „vitalnih nacionalnih interesa“ nacionalističkih srpskih i hrvatskih stranaka, dolazi i do zbijanja redova na bošnjačkoj političkoj sceni: Savez za bolju budućnost (SBB) odlučio je da „u interesu naroda i države“ prihvati poziv vodeće bošnjačke Stranke demokratske akcije da uđe u vlast na federalnom i državnom nivou.

Neka mi uvaženi čitalac ne zamjeri ako u ovoj najnovijoj svečanoj najavi obnove nacionalnog jedinstva među Bošnjacima iskažem izvjesnu nevjericu kako je to „prihvatanje poziva“ za učešće u vlasti motivisano prvenstveno „interesima države i naroda“ nasuprot „sebičnih interesa i ličnih animoziteta“. Nije, naime, prvi put da ove dvije stranke objavljuju saglasnost o bošnjačkom jedinstvu. Prošli put je ono završilo u bratoubilačkom obračunu u kojem je lider SBB-a optuživao lidera SDA za laganje narodu o 100.000 radnih mjesta i porodicama žrtava o obnovi tužbe za genocid, za montirani politički proces protiv njega i pretvaranje Bosne i Hercegovine u „Erdoganovu ekspozituru“ a lider SDA je tu kampanju odbacivao kao politički motivisanu predstavu: opoziciono djelovanje uz zadržavanje svih privilegija vlasti uključujući i imenovanje stotina sljedbenika na državne poslove.

Sada se – nakon svih mjeseci zakašnjenja u formiranju vlasti – dvije vodeće bošnjačke stranke ponovo pozivaju na „interes države i naroda“.

Po tome su u saglasju s aktuelnim modnim trendovima u evropskoj politici u kojoj populističke stranke ekstremne desnice na demagoškim parolama zaštite ugroženih naroda, odbrane vrijednosti hrišćanske Evrope pred najezdom tuđinaca mahom iz islamskih zemalja, optuživanja svih koji se zalažu za vladavinu zakona i jednaka ljudska prava za „nacionalnu izdaju“ uspijevaju da se održi na vlasti, na primjer u Mađarskoj ili Poljskoj, i da ugrožavaju poziciju tradicionalnih liberalnih stranaka i u zemljama kao što su Francuska ili Njemačka i razbijaju evropsko jedinstvo i projekt u vidu „Brexita“ u Velikoj Britaniji.

Donald Trump

U svom pozivanju na „interese naroda i države“ bošnjačke političke vođe, više kao falsifikat nego i kao najbljeđa kopija, oponašaju i populističke impulse aktuelnog predsjednika Sjedinjenih Država Donalda Trampa (Trump) koji je dobio izbore na parolama „prvo Amerika“ i MAGA (Make Amerika Great Again ili učinimo Ameriku ponovo velikom).

U to ime je od izborne pobjede dovodio u pitanje višedecenijske saveznike – NATO, Evropsku uniju, zapadne liberalne demokratije – i raskidao međunarodne sporazume mukotrpno postizana u dugim godinama pregovora: o slobodnoj trgovini, iranskom nuklearnom programu, kontroli američko-ruskog nuklearnog naoružanja.

Pri tome je, u promociji ideologije „prvo Amerika“ raspirivao anti-imigracione sentimente sve do hajke na izbjeglice iz latinoameričkih zemalja na granici s Meksikom uz nasilno odvajanje roditelja i djece; pokušao zabraniti ulazak državljana pretežno muslimanskih zemalja u Sjedinjene Države; makar i nehotično ohrabrio narastanje ekstremnih rasističkih snaga i osjećanja.

„Prvo Amerika“ – u toj uskoj interpretaciji nacionalnih interesa – dovela je Sjedinjene Države do trgovinskog rata s Kinom, novih napetosti sa Sjevernom Korejom i opasnog zaoštravanja odnosa s Iranom. Komentator Washington Posta Dejvid Ingašius (David Ignatius) o tome ovih dana piše: „U svakom od ovih slučajeva (Kina, Sjeverna Koreja i Iran) Bijela kuća ima maksimalne ciljeve bez vidljive strategije za njihovo postizanje“.

To je i izazov bošnjačke politike „u ime države i naroda“: kako definisati nacionalne političke prioritete i širiti savez za njihovo provođenje.

Na vrhu te liste bez sumnje su euroatlantske integracije.

O pristupanju Evropskoj uniji navodno postoji saglasnost i srpskih i hrvatskih stranaka pa bi ubrzani rad na ispunjavanju uslova za dobijanje kandidatskog statusa – makar i nakon svih spiskanih godina – bio logičan prvi korak na tom putu. To ne bi smjelo da znači odustajanje ili potiskivanje u drugi plan težnje za pristupanje NATO-u. O tome postoje odluke najpozvanijih državnih organa i obaveze iz Zakona o odbrani i odgovorna državna politika nalaže da se to najprije predoči domaćim protivnicima „euroatlantskih perspektiva“ – uključujući predsjedavajućeg državnog Predsjedništva – a onda i najvišim predstavnicima Srbije koji mogu imati razloge da prihvataju rusko protivljenje širenju NATO-a na Balkan u svojoj zemlji ali nemaju nikakvog međunarodnopravnog uporišta ili legitimiteta da takvu poziciju nameću i Bosni i Hercegovini.

To i pred obnovljenu bošnjačku koaliciju postavlja izazov: kako da prvo susjedima, Hrvatskoj i Srbiji, a zatim i međunarodnim partnerima pokaže koliko je neprihvatljivo i opasno licitiranje s podjelama, granicama i otcjepljenjima na Balkanu. Ne možete se pred svijetom predstavljati kao poštovaoci bosanskohercegovačkog „suvereniteta i teritorijalnog integriteta“ a istovremeno propagirati projekte iz miloševićevsko-tuđmanovskih dogovora iz Karađorđeva o prisvajanju teritorija Bosne i Hercegovine. To što se to sada radi u ime objedinjavanja „srpskih etničkih prostora“ ili zavodljivog pozivanja na „jednakopravnost hrvatskog naroda“ ne mijenja ništa u vezi s, hajde-da-kažemo, nacističkim porijeklom ideja „etnički čistih“ teritorija.